„Ne žaleći se i primajući hod događaja i red stvari u ljudskoj sudbini, ne tražeći od novog naraštaja više razumevanja nego što on može da ga ima, mi, iz 1914. godine, upiremo danas jedan drugom pogled u oči i sa žarom, ali i sa tom dubokom melanholijom, tražimo ONO NAŠE IZ 1914. GODINE, što je izgledalo strašno, divno i veliko, kao međa vekova i razdoblja, a što polako nestaje i bledi kao pesma koja se više ne peva ili jezik koji se sve manje govori. Ali, između sebe, gledajući jedan drugom u zenice koje su videle čuda, prava čuda, i ostale i dalje žive da gledaju ovo svakodnevno sunce, mi podležemo uvek neodoljivom, za nas večnom čaru tih godina. Tada mi opet dobivamo krila i okrilje patnje i žrtve savladanog straha i prežaljene mladosti. I dok nas traje, mi ćemo u sebi deliti svet po tome na kojoj je ko strani bio i čime se zaklinjao 1914. godine. Jer to leto, leto 1914, žarko i mirno leto, sa ukusom vatre i ledenim dahom tragedije na svakom koraku, to je naša prava sudbina“. IVO ANDRIĆ

POSLJEDNJA VEČERA FRANCA FERDINANDA

.

Boraviti u nekom čarobno lijepom dvorcu i tamo doživjeti ljubavnu romansu, to sebi priželjkuju mnogi. Pjesnik Rainer Maria Rilke je to doživio u dvorcu Duino kraj Trsta. Ovo mjesto je veliki magnet za turiste jer, pored neodoljive ljepote, krije puno misterioznih tajni. Jedna od njih je i stijena Dama Bianca koja se nalazi na rtu pored starog dvorca.

„Ej, bella Donna, udari u zvona“. (Dino Šaran)

Uz Damu Biancu (Bijela Dama) vezana je srednjovjekovna legenda – o okrutnom kralju koji je s te litice bacio svoju mladu nevjestu, no prije nego što je dotakla vodu, – nebo joj se smilovalo i pretvorilo je u stijenu, koja svojim oblikom podsjeća na ženski lik zamotan u dugi veo.

Dvorac je stoljećima pripadao familiji Thurn a od 2003. godine je otvoren za posjete. Izgrađen je u 16. stoljeću, a u njemu je Rilke napisao svoje najljepše stihove u zbirci Devinske elegije. „Ne velim da možeš Božiji podnijet glas“, pisao je Rilke. „Ali slušaj ono što struji, neprekidnu vijest koju tišina stvara“.

Kada duva jugo, u ovom dvorcu se počnu dešavati čudne stvari. U tim dugim noćima nesanice ponekad se iz zidova začuje šapat na jeziku latinskom: „Memento mori“ ili u prevodu „Sjeti se smrti“. Naviru pitanja: tko smo, koja je svrha našeg postojanja, kuda idemo, zašto smo na ovom svijetu? Odgovore ćemo ponajprije pronaći u stihovima Rilkeovih Elegija:

„Anđeli ( priča se ) često ne znaju da li hode među živima ili mrtvima. Bujica vječna u oba područja sve uzraste zahvata sobom. Ali mi, mi kojima su potrebne tajne. Tajne tako velike. Mi, kojima često iz tuge napredak blažen procvijeta, da li bi smo bez njih mogli postojati mi“?

Za neke su se te besane noći u ovom dvorcu pretvarale u agoniju sa tragičnim završetkom. U Duinu je, recimo, austrijski fizičar Ludwig Boltzmann za vrijeme ljetovanja 1906. godine napravio samoubojstvo. „Ko bi, da kriknem, ko bi me čuo iz četa Anđeoskih“, pitao se Rilke u jednom stihu svojih Elegija.

Austrijski prestolonasljednik je par dana prije posjete Sarajevu boravio u ovom dvorcu.

Za vrijeme večere je vladala turobna atmosfera uz pitanja familije: zašto mora uopće putovati u tu divlju i zaostalu Bosnu?

Danas znamo da je to bila njegova „posljednja večera“, a tokom košmarne noći ponovo se iz zidova mogao čuti šapat: „Memento mori“. Princ prestolonasljednik je, ipak, krenuo na to putovanje bez povratka. Već sutradan, domaćini nisu stigli ni pospremiti svečani salon niti oprati suđe, negdje u daljini iz pravca Bosne odjeknuli su pucnji…

„Oh, da nisam“, uzdisaše stari Hesiod, koji pripovijeda tužnu priču o ljudskim naraštajima, „oh, da nisam pripadnik ovog naraštaja koji je sad došao. O, da sam prije umro ili da sam se kasnije rodio“. Tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama…

Sarajevu s početka 1914. je manjkalo je novca, kao što i danas manjka. Novac je pokretač svega. Geld regiert die Welt. Svuda i uvijek njegovo Visočanstvo NOVAC. „Kokuzluk“ je u Sarajevu poprimio dramatične dimenzije. Grad se pretvorio u nepresušni izvor dosade. Monotoniju su prekinuli pucnji u prestolonasljednika Ferdinanda. Cijeli grad je pretvoren u krvavu teatarsku pozornicu čija će dramaturgija Svijet u svome temelju potresti i zaljuljati . Književnik Karl Kraus ovako je pisao o Sarajevskom atentatu: „neki neoprani dječarac-intelektualac već ujutro u osam sati može biti siguran da će u podne državu okrenuti naopačke, te da će mu uz manje napore nego Napoleonu, poći za rukom da promijeni zemljopisnu kartu Evrope. Iza ovog čina ne krije se niko manji, nego glavom i bradom sile napretka i obrazovanja, otkačene od Boga i spremne da skoče na jednu ličnost koja im svom puninom želi spriječiti dalji razvoj na toj stranputici. Smrtni pad prijestolonasljednika na uglu ulice Franje Josipa i Rudolfove ulice je tek austrijski simbol. Ali to je bila i zasjeda intelektualnih sila. A što su tiskarsko crnilo i talenti kadri učiniti protiv Svijeta, o tome moćnici saznaju tek kad počne odzvanjati“. ( die Fackel- Beč, 10. Juli l914. Godine )

Pucnji iz revolvera su podigli zavjesu i upalili svjetla jedne nove predstave. Evropu su prekrili tamni oblaci. Počeli su duvati vjetrovi rata: Prvog velikog i strašnog Svjetskog rata. Za one golobrade Talente, kako ih nazva K. Kraus, koji su ispalili te pucnje mogu samo reći: „oprosti im Bože, jer su znali šta rade“. O sudbini ljudi koji su imali role u ovoj velikoj Ratnoj igri puno je pisano ali se malo zna kakva je bila sudbima revolvera iz kog su pucnji ispaljeni. Poznato je da je G. Princip, nekoliko mjeseci prije atentata, imao u Beogradu „konsultacije“ sa Tinom Ujevićem. U tom periodu Tin je bio jedan od najagilnijih pripadnika Mlade Bosne. Pored ostalog, organizirao je posjetu zagrebačkih studenata Beogradu i tom je prigodom održao vatren govor nakon kojeg je izbila erupcija oduševljenja. Aplauzi Tinu su, prema pisanjima ondašnjih novina, trajali cijelih 10 minuta. Bilo kako bilo, oružje je nabavljeno i atentat je izvršen. Sarajlija Ivo Kranjčević, pripadnik „Mlade Bosne“, sakrio je nakon atentata u svom stanu taj ubojiti revolver i za to mu je odrezana kazna od 10 godina robije. Šta bi na njegovom mjestu uradio Sejo Sekson? Taj „Karabaja“ naše muzičke scene bi revolver zadio za pojas i onda ležerno, kao da se ništa nije desilo, izveo u šetnju svoga psa Dalmatinera. Prije desetak godina Emir Kusturica je u Andrić Gradu napravio rekostrukciju sarajevskog atentata. Majstorski urađeno kao i sve drugo napravljeno u laboratoriji ovog velikog umjetnika. Meni se dopalo to što je ovoga puta sve okončano bez prolijevanja krvi. Naš mahalski heroj Campo, pokoj mu duši, imao je brojne okršaje na vrelom sarajevskom asfaltu, ali nikada nije potegao revolver. Pobjeda, kojoj je predhodila dobro osmišljena kombinacija sa puno žrtava, poželjna je samo u jednoj šahovskoj partiji.

.

„POSLJEDNJI DANI ČOVJEČANSTVA“

.

Nedavno sam sa baš iskilavio prevodeći sa njemačkog Krausovu dramu „Posljednji dani čovječanstva“, koja je pisana tokom 1. Svjetskog rata. Tamo, pored ostalog, Karl Kraus piše:

„Izvedba drame, čije bi trajanje trebalo biti desetak večeri po zemaljskom vremenu, namijenjena je marsovskom teatru. Posjetioci teatra ovoga svijeta tome se nisu mogli suprotstaviti. Jer to je krv njihove krvi i sadržaj je od sadržaja nestvarnog, nezamislivog, nedostupnog svakom budnom osjetilu, nepristupačnog sjećanjima, sačuvanog samo u krvavim snovima, kada su operetni likovi igrali tragediju čovječanstva. Radnja koja vodi u stotinjak scena i paklenih rupa je nemoguća, traljava i bez heroja. Humor je tek samoprijekor nekoga ko nije poludio na pomisao da je cijelim umom svjedočio ovim suvremenim događajima. Osim njega, koji potomstvu okriva sramotu takve dionice, niko drugi nema pravo na ovaj humor. Suvremenici, koji su tolerirali ovo što je ovdje napisano, pravo na smijeh stavljaju iza dužnosti plača. Najnevjerovatnija djela o kojima se ovdje izvještava, uistinu su se dogodila; ja sam ih opisao onako kako su se odigrala. Najnevjerovatniji razgovori koji se ovdje vode izgovoreni su doslovno; nastrašniji izumi su citati. Rečenice čije se ludilo neizbrisivo upisuje u uho prerastaju u muziku života. Dokument je slika; izvještaji nastaju kao brojke, brojke umiru kao uvodnici; feljton je dobio usta koja govore monološki; fraze stoje na dvije noge – ljudi su zadržali samo jednu. Tonovi jure i zveckaju kroz vrijeme i nadimaju se do korala nesvete akcije. Ljudi koji su živjeli unutar čovječanstva i preživeli ga, su poput tvoraca i predstavnika jedne stvarnosti, koja nema meso nego krv, ne krv, nego tintu, uvučenu u sjene i lutke i svedenu na formulu svoje djelatne nematerijalnosti. Larve i lemuri, maske tragičnog karnevala, imaju živa imena, jer tako mora biti i jer ništa nije slučajno u ovoj slučajnoj prolaznosti. Što nikome ne daje pravo da to tretira kao lokalnu stvar. Događaji koji se odvijaju u uglu Sirk ulice imaju kosmički karakter. Ko ima slabe živce, čak i ako je dovoljno jak da izdrži vrijeme, treba da se ukloni iz igre. Nije za očekivati, da sadašnjost, u kojoj bi mogli biti, razumijeva riječ užas nikako drugačije nego kao šalu, posebno tamo, gdje riječ opet odzvanja iz domaćih nizina najjezivijih dijalekata, a ono što je upravo doživljeno, preživjelo je za nešto drugo od izuma. Za ono na čiju se tkaninu mršti. Jer iznad svake sramote rata radi se o ljudima, koji o njemu više ništa ne žele znati, dok trpe da on jest, a ne da je bio. Nadživio je one koji su ga preživjeli, a iako maske prolaze kroz čistu srijedu, ne žele se podsjećati jedna na drugu. Kako je duboko shvatljivo razočarenje jedne epohe, koja nikad nije sposobna za iskustvo i spoznavanje onoga što je doživjela, ne može se pokolebati čak ni njenim slomom, a osjeća jednako malo kajanja zbog djela, ali ima dovoljno samoodržanja, da pokrije uši na fonografu herojskih pjesama, i dovoljno samopožrtvovanosti, da ponovo udari ako zatreba. Jer činjenica da će biti rata čini se najmanje neshvatljivom onima kojima je parola „Sad je rat“, koja je omogućila i prikrila svaku nečast, ali opomena „Sad je bio rat!“ remeti zasluženi odmor preživjelih. Imaju svjetsko tržište – cilj, za koji su rođeni osvajaju u viteškom oklopu; moraju se zadovoljiti najgorim dogovorom da ih prodaju na buvljaku. U takvom raspoloženju, neka im neko priča o ratu! I mogu se bojati da će budućnosti koja je iznikla iz bedra tako puste sadašnjsti, unatoč većoj udaljenosti, nedostajati veća moć razumijevanja. Ipak, takvo potpuno priznanje krivice zbog pripadnosti ovom čovječanstvu negdje mora biti dobrodošlo, a u nekom trenutku i korisno“…

.

Naslovna slika: Sarajevo – Rimski most.

.

Ako bi tragali za nekim kutkom Sarajeva koji je ostao nepromijenjen od 1914 godine do danas, onda je to ovaj kutak u blizini vrela Bosne. O mostu Ivo Andrić piše: “Samo još Rimski most stoji kao usnuo nad svojim sopstvenim likom u plitkoj vodi. Samo još nekoliko lakih pokreta perom koji treba da upotpune sliku nad kojom će se čitalac, takođe putnik, zamisliti, ili je neće ni vidjeti“. Svega par stotina udaljena od mosta nalazi se vila Dine Merlina. Kažu da svako jutro, „sabahile“ što bi se reklo, dolazi do Rimskog mosta sa ibrikom da zahvati čiste izvorske vode sa prvu jutarnju kavicu.

.