oprostite nam mržnju deco

oprostite nam mržnju deco
i vi djeco ako ikako možete
izvinite
banalno je to kako nas je mržnja ponijela
teško je i prepoznati u što smo se pretvorili
ljudski su nam osećaji postali smiješni
ljubav nam je postala smešna
a mržnja prihvatljiva
oprostite deco
na toliko smo vas načina izdali!
mi pred vama samo možemo
glave da pognemo
kako da vas u oči pogledamo?!
ne znam gdje nam se
kad i kako sve toliko
preokrenulo u nama
oprostite deco
ako ikako možete
s potpunom nevjericom gledam
u što smo ovaj svijet pretvorili
muče me zastrašujući predosjećaji
strave
ne mogu da se otmem mraku koji nadire
nekakav stravični mrak
svetao
kao da je svjetlost sama
a mračan
jezivo
jezivo
jezivo mračan
i ne možeš da pobegneš
mrdnuti ne mogu
nemam kako da se pomaknem
izvinite djeco
svjestan sam da mi ne vrijedimo vašeg oprosta
moje su reči
očajničko pokajanje koje ne zaslužuje
da ga itko čuje
mi treba pred vama
djeco
pognutih glava da hodamo
ne zaslužujemo da ikad više
podignemo pogled prema nebu
strašno je kako smo lepotu mržnjom zamijenili
gotovo refleksno
da trepnuli nismo
mi nemamo više osećaj za lepo
nama je ružno postalo lijepo
i nama je ta naša mržnja
postala jedina ljubav za koju znamo
i to je ono što je toliko stravično
oprostite deco
iako sam ubeđen
da mi više ni na oprost ne treba da imamo pravo
samo eto
užasno me muči
taj predosećaj strave
ta jeziva slutnja
i taj zastrašujuće svjetli mrak
koji nadolazi
ta tama sakrivena iza svetlosti
od koje više ne vidimo dubinu tmine
koju smo našom mržnjom zamračili
izvinite djeco
oprostite mi deco
mi prosto ne zaslužujemo uz vas da postojimo ...