Nenad Popović, urednik, prevoditelj humanist, dobitniik je. književne nagrade Fantom slobode/Le Fantôme de la liberté , za ovu 2023. godinu, Iz tjedna u tjedan skrupulozno bilježeći u svojim Ukrajinskim bilješkama/Journal de guerre en Ukraine, svoja zapažanja i razmišljanja, oslanjajući se na rijetko viđenu erudiciju, intelektualnu hrabrost i prosvijetljen humanizam, Popović ispisuje snažno svjedočanstvo tog rata i njegovog značenja. Tim povom, ali i poradfi drugih književnih tema, nastao je ovasj razgovor.

Piše: Marijan Grakalić

– Fantom slobode, kako se zove i aktualna književna nagrada koju ste nedavno dobili u Zagrebu i Parizu za vaše ”Ukrajinske dnevnike”, idejno kao da pripada u jedno drugo vrijeme, vrijeme kojem smo također svjedočili. U vrijeme neposredno prije pada Berlinskog zida i kraja hladnog rata. Sada se taj spiritualni moment slobodarstva opet pokazuje aktualnim. Je li moguće da je ”Fantom slobode” ustvari dijakroničan agens europske povijesti i književnosti?

– Louis Bunuel je pred pola stoljeća je pitanje postavio kao pitanje anarhije i konvencionalizirane kulture. Semezdin Mehmedinović ga je, naslovivši tako svoj časopis nakon što je nacionalna biblioteka U Sarajevu izgranatirana i završila u ogromnom ognju kao pitanje otpora. Zašto pružamo otpor? Zbog te posve neodređene slobode, pojma kojeg sami ne možemo točno definirati – dakle fantoma slobode. Louis Bunuelu je pred očima bila subverzija, provokacija, Semezdinu Mehmedinoviću vrijednost zbog koje se gine. Na što misli Yves-Alexande Tripković-Katayama iz Zagreba kad dvadeset i pet godina kasnije vodi na webu – iz Pariza – časopis Le Fantôme da la liberté, treba pitati njega. No poanta je da svi razumijemo tu riječ. Uostalom, Vi sami vodite web-časopis Radio Gornji grad, u kojem ima svega – tekstualnog, likovnog – samo ne tona. Emitirate nešto. Nešto. Pjesme Ane Nikvul ili jednu kolosalnu zabilješku Snježane Banović iz Stare vure gdje se pred zamalo sad četrdeset godina na dvadesetak minuta ukazao bog-ikona pijanist Ivo Pogorelić i nije rekao ništa, samo bio, i otišao. Bez tona. – Mislim da sintagmu fantom slobode ne treba rastezati do poopćenosti, na ukupnu povijest književnosti ili druge duhovne ili estetske dijakronijske linije. Važnije je imati točno na oku kada je Louis Bunuel izašao s tim filmom, naime 1974.,  kad ga je Semezdin Mehmedinović preuzeo u opkoljenom Sarajevu pa kako dalje živi, i dokle će nešto izražavati. Ja bih volio da zbog ukrajinskog umiranja za slobodu  izloženosti on u Europi živi čim kraće a iz slobode kao fantoma postane najobičnija realnost. Što je on za Kinu odnosno onog čovjeka koji je Tian-Menu stao u bijeloj košulji pred tenk, je li to slika adekvatna našoj sintagmi, ne znam, mogu samo slutiti. Da su Kinezi podjednako žedni slobode, u to međutim ni najmanje ne sumnjam. Na mjesto riječi Kinezi slobodno se upiše ime drugih nama navodno udaljenih naroda. Može i u ženskom obliku: Kineskinje, Iranke, Egipćanke ili Afrikanke odrezanih klitoriksa. – Sekvenciju od bijega Nicolaua Caucescua do Baršunaste revolucije, leipziških Demonstracija ponedjeljkom i pada Berlinskog zida sve manje vidim kao nešto samo zapadno-europsko a sve više kao posljedice, odjeke Ruskog proljeća. Koje je sad jasno omeđeno, od dolaska Mihaila Gorbačova na vlast 1985. godine do povlačenja Borisa Jeljcina 1999.

– Mnoge kolege su zanijemili kada je izbio rat, odnosno agresija Rusije na Ukrajinu. I to ne samo ovdje u europskim prostorima već i šire. Kao da je nastupio kraj jedne ere i da je pisanje na tren ustuknulo pred apsurdom rata. To je sigurno važna prekretnica za sve daljnje (re)interpretacije svijeta i života. Nekako se doima posve nestvarno opet pisati o barbarstvu i porazu ljudskosti po tko zna koji put. Što o tome govore vaši Ukrajinski dnevnici?

– Treba razlikovati te šutnje. Na presudnim mjestima, u Rusiji i Bjelorusiji prije svega, ali i u Kini, vlada grobna tišina. Čitamo samo one Ruse i Bjeloruse koji su u emigraciji u slobodnom dijelu Europe. Nedobrovoljno. To je šaka ljudi. Što mogu i ne mogu može se egzemplarno pratiti na moskovskoj Novoj Gazeti, nekad moskovskoj. Glavni urednik, dobitnik Nobelove nagrade za mir, sjedi u dalje u Moskvi, uredništvo i novinari bog zna gdje. Da ostane u svom gradu, glavni urednik, morao se odreći položaja i pisanja. U Bjelorusiji biti nobelovac ili nobelovka glavna je preporuka za deset godina robije. Nadalje, u  Ukrajini je opsadno stanje. Ako pišeš istinu ili samo muziciraš a ruska vojska upadne u područje gdje živiš, za dva, tri dana bivaš odveden i strijeljan negdje u šumi ili neposredno na kućnom pragu. To isto vrijedi za javni civilni patriotizam od Minska do Kamčatke i demokratski nastrojene političare. Tko od njih još nije u kažnjeničkoj koloniji ili nema optužnicu, Damoklov mač nad glavom? U pogledu presudnih mjesta u Europi vladaju ili tišina ili pak šutnja.

Šutnja ljudi koji pišu i javno razmišljaju, zavladala je daleko najvećem europskom gradu Istanbulu kao i Tursku, gdje je je u toku uspješan desno-klerikalni puč Ređepa Erdogana, pa je u Istanbulu zabranjeno gotovo sve a pod cijenu dugogodišnje robije. Uključujući mecentastvo nepoželjne likovne umjetnosti. Ogromni prostor Ataturkove Turske od bugarske do sirijske granice je prostor šutnje.

Zašućivanje ljudi koji pišu i javno razmišljaju, je u ostatku Europe, na koji Vi mislite, od 24.2.2022. stvarno jako raširena, frapantna pojava jer se desila u demokratskim zemljama Starog kontinenta gdje se debatira mnogo i stalno. Otkud kost u grlu ili je posrijedi dezinteres intelektualaca, filozofa, pisaca i slične čeljadi ja mogu samo nagađati. Prvo objašnjenje je dohvat ruke. Cijele društvene filozofije preko noći postale su prastare, prašnjave. I sav spektar lijevih i najveći dio konzervativnih i desnih, porušili su se čitavi vokabulari, čak i pametnom Juergenu Habermasu koji u zadnjoj javnoj intervenciji zbrkano govori o Zapadu a ne demokracijama, otkriva rješenje u miru kao da ga ne žele svi a ponajviše ukrajinski i ruski pješadinci koji na sto metara razdaljine na frontu moraju gađati jedan drugoga. Da je nastupila nova era, s time bih se složio, samo na tu ispriku intelektualci imaju najmanje pravo. Ako U2 može otići u stanicu metroa u Kijevu i tamo pjevati a capella, ljudi od pera tek bi morali zapjevati a capella. Ako vide problem i ako ga smatraju i svojim. To se ne rješava polu-rečenicama i poštapalicama o šoku zbog događaja u Ukrajini.  Evo, pred mjesec dana Miljenko Jergović dobio je za roman Volga, Volga najveću književnu nagradu i promptno je dao doznačiti ravno ukrajinskim oružanim snagama za kupnju klopnog vozila. Bez kalkulacija i odvagivanja i kako će se na rat ‘gledati’ za dvije, tri godine. Za jednog poznatog pisca njegove generacije iz Beograda čujem da privatno prikuplja pomoć za Ukrajinu i osobno je tamo prevozi. Možda je nastupila era nove individualnosti. Preteča je svakako bila Susan Sontag koja je 1992. naprosto iz New Yorka otišla sjediti u opkoljenom Sarajevu.

Puno toga, baš za intelektualce, pisce i umjetnike, pretvorilo se u stari prašnjavi kaput koji se više ne da isklofati. Sveti, navodno elitni individualizam koji je bio više ili manje fraza kaste i kolektiva možda na prvom mjestu.

Moje pak dnevničke bilješke su stvarno neko malo zrno pijeska u velikom mlinu vremena a privatno su mi bili samo kronika jedne bespomoćnosti.

– Ipak nekako su pitanja o domaćoj književnosti danas ponajprije bizarna. Naime, unatoč golemoj medijskoj sceni i tehnici, književnost kao da je upala u neku samodopadnu i besmislenu  sinekuru. Glavni mediji i instrumenti Ministarstva (kulture i medija) rezervirani su za klanovske prvake, miljenike vlastitih grupa čija su djela često upitna sa svake strane ili ih uopće niti nema. Izdavaštvo je postao don Quijoteovski posao,  knjižare u kulturi imaju više ukrasnu nego poslovnu namjenu. Naime, književno stvaranje i distribucija nikada nije toliko ovisila o državi i volji administracije. Što je sa slobodom umjetničkog stvaranja?

– Tu mogu, ako,  odgovoriti samo kao promatrač budući da sam ne stvaram, u smislu umjetničke kreacije. No pouzdano je da sloboda stvaranja baš to, individualni čin pred štafelajom ili nad papirom. To što čovjek slika s materijalom koji mu je pri ruci ili piše na jeziku kojeg zna – na nekom velikom ili minijaturnom kao što su slovenski ili hrvatski – ne mijenja ništa na tom individualnom činu, ogledanju ‘s problemom’ kako je to nedavno formulirao Vjeran Zuppa. Negdje u uglu slike je potpis, ispod teksta je uvijek ime i prezime. Sada u doba velikog digitalnog ubrzanja to, samo ime i prezime, više je nego evidentno. Sve slike, plastike, glazbe, tekstovi su tu, a velike prevodilačke mašine čak omogućuju grube prijevode, no ipak. Gol si, gola pred cijelim svijetom. Još se kod tekstova nešto uzima u obzir na kojem pišeš, ali gdje živiš i ‘djeluješ’  je svejedno. Upravo sutra, dok ovo pišem, pjesnikinja  Marija Stepanova dobiva Leipzišku nagradu za knjigu. Tek negdje u nekoj petoj ili desetoj vijesti je navedeno da piše i živi „u egzilu“. Inače svi već dugo naglašuju isključivo njenu striktnost lirskog diskursa.

Život pod nacionalnim, kolektivnim kaputom je sasvim druga priča i vjerojatno na odlasku. Raspadi kolektiva su se mogli pratiti još davno prije digitalnog doba, na primjer unutar do tad neupitne njemačke književnosti (s veliko N) na austrijsku, švicarsku i njemačku književnost, kasnije na katalonsku i španjolsku (kastilsku), a danas imamo francusku i frankofonu književnost (i glazbu), pri čemu je granice među njima nemoguće povući niti to itko pokušava. Kod španjolske književnosti mislim na onu na Iberijskom poluotoku. A inače je odavno kompozitna. Glavni gradovi drugačijih i posve autonomnih književnosti zovu se Mexico City, Havana, Santiago de Chile, Buenos Aires.

Kod nas su pak crte unutarnjih razdvajanja diskretne, ali svjedočimo im. Formirala se književnost koju pišu žene, ‘ženska književnost’, i ona je prilično kompaktna, sociološki a u dobroj mjeri i poetski. Književnost koju pišu bosanski (i hercegovački) Hrvati također ima svoje definirane perimetre: od tema do tehnikalaija kao što su izdavačka poduzeća. O velikom razdvajanju u pogledu medija na tiskanu i digitalnu književnost ne treba ni govoriti.

Pouzdano je da je u hrvatskoj književnosti došlo do brisanja granice prema amaterizmu. Što se zahvaljuje jeftinoći tiskanja knjige, a stoji samo par sto eura i to svatko može financirati sam. Imati dvije, tri knjige može imati svatko. A knjiga je tradicionalni kriterij za priznavanje nečijeg književništva, uključujući čak i službeni status u društvu. Zavladala je književna demokracija: ona ‘knjiga narodu’ iz socijalizma u najidealnijem obliku. Hrvatski narod nije pohrlio u knjižnice nego u tiskare.

– Unatoč svemu društvene mreže pokazuju da u društvu postoji epidemija svraba pisanja, svi nešto pišu, svi pišu i pisat će pjesme, priče, romane, itd.. Najčešće ipak teško shvatljivo štivo. No vi u toj populaciji uopće niste prisutni niti prepoznati. Recimo Noam Chomsky, ne samo on, također je na sve načine marginaliziran u Americi i više znači nama koji nismo tamo. Nekako imam dojam da iskušavate neku vrst unutarnje emigracije ne samo zato što živite u zadnjem gradu poluotoka, Puli, jer dalje nema ništa, samo more, nego i zato što je intelektualnost danas nekako in marginam (na rubu), glavno je tržište, a za njega se treba polit-kulturno slizati s bogatima ili vladajućima. Predstavlja li to ustvari kraju kulture kakvu smo znali i u kojoj smo odrasli?

– Unutarnja emigracija, pojam koji se pojavio u doba i poslije hitlerističke strahovlade, je dvojak. S jedne strane, kod pisaca je šutnja, povlačenje, neizjašnjavanje, bila znak nepristajanja i pasivnog otpora. Solidarnost s onima koji su otišli van, odnosno morali. Za druge, pojam je nakon 1945. bio naknadna isprika. Nisam pisao ode Hitleru, već privatističke ode rumeno-zlatnim bojama jeseni. Pojam se, izrečemo i neizrečeno, protegao jak daleko, pa vrijedi i za Jeana-Paula Sartrea na primjer u razdoblju 1940./1944. Je li unutarnje emigrirao, što je radio – ili nije – nisu pitanja u koje se odviše rado zalazi.  Ogledni primjerak je pak Ivo Andrić iz samog nukleusa nacističkog ‘europeizma’ aktivnog ravno u Berlinu, a u stvari da zaštiti svoje ‘unutarnje’ djelo, literaturu kao takvu, prosim lepo, koje je odmah 1945. izronilo u vele-izdanjima – FNR Jugoslavije. Čitaj komunističke.

Ja osobno nikako ne prakticiram neku unutarnju emigraciju, a mislim ni da je prakticira itko tko tko svoje napisane stvari stavlja u javnost. Veću, manju, svejedno. Kako međutim pišemo na jednom minijaturnom jeziku za minijaturnu publiku i minijaturne medije, efekt se pojačava do karikature. Pod minijaturnim medijima mislim i na one ‘velike’. Samo kod nas velike. Naklade, gledanost, slušanost, čitanost su porazne.

Soj pišućih intelektualaca je međutim uvijek i svugdje na, kako Vi kažete,na  margini. Par primjera intelektualaca koji su se našli na ključnim položajima u društvu ili politici ne govore ništa, André Malraux pod Charlesom De Gaulleom, Vaclav Havel u Čehoslovačkoj odnosno Češkoj ili sad glumac, kabaretist Vladimir Zelenski. Možda kod nas starijih, neki ljudi danas pate od sjećanja na Titovu Jugoslaviju u kojoj su pisci i slična čeljad imali svoja mjesta pri vrhovima vlasti. No to je bio dio političke scenografije, bolje rečeno dramaturgije vlasti, u kojoj su svi mislili – komunisti naime svi misle – a najbolje su, naravno, mislili drug Tito i drug Kardelj, i njihovim filozofskim postignućima su se u blizinu  vrha prizvani intelektualci imali diviti a bogme i ‘razrađivati’ i propagirati njihove misli i poglede. Sad je možda pak na djelu neka svjesna ili nesvjesna nostalgija za takvom društvenom i političkom ulogom, statusom, uvaženošću. Ne vjerujem da itko mlađi uopće razumije o čemu ja tu govorim, ali neka bude.

Pula je paradigmatski grad na kraju svijeta, kao sve morske luke uostalom. Nakon toga ravna vodena ploha i na kraju crta pučine. Što je u takve gradove mahom upisana sporost – putovanja morem trajala su dugo, prijevoz roba također – je privredno-povijesna činjenica. Pa su ogromne lučke i brodogradilišne instalacije oko pulskog zaljeva zamrle, a zaljev pretvorio u mirno jezero s kojim prođe pokoja jedrilica ili mala barka.