Mislim da je simplificirano i na koncu netočno svu krivnju svaliti na prezauzete roditelje, društvene mreže, egzistencijalnu prekarnost, video igrice, posjedovanje oružja i slično. Uvijek se govori o tome da se u Americi dešavaju masovna ubojstva u školi jer Amerikanci posjeduju oružje. Međutim, Kanađani nisu previše iza Amerikanaca što se posjedovanja oružja tiče, pa se masovna ubijanja u školi tamo ne dešavaju tako često. Kultura američkog drugog amandmana u Ustavu bi mogla biti faktor, ali on sam svakako ne objašnjava u potpunosti zašto se pojedinci odlučuju na takve grozote, a zašto drugima to ne pada na pamet. Ako je ljudsko djelovanje obično proizvod interakcije između pojedinca i društva, onda mislim da je infantilno okriviti isključivo eksterne faktore u slučajevima ovakvih tragedija i izuzeti mogućnost agensa pojedinca.

Isto je tako netočno ignorirati društvene utjecaje i cijelu odgovornost prebaciti na pojedinca, jasno, jer pojedinac ne živi u vakuumu. Pritom, što se često ne govori, ne treba eksterne faktore tretirati kao faktore s jednakim utjecajem na razvoj pojedinca. Mislim da ne možemo video igrice i školsko nasilje strpati pod isti koš. Prije bi se moglo detektirati školsko nasilje kao faktor koji doprinosi ovakvim užasnim događanjima nego igranje nasilnih video igrica i gledanje nasilnih filmova.

Međutim, postoji tu i još jedan nelagodan faktor. Možda postoji, jer mislim da trenutno ne postoji dovoljno informacija o Kosti Kecmanoviću, njegovom ponašanju kroz dug vremenski period, njegovom porodičnom stanju, sadržaju njegovih posjeta psihologu i drugo. Ali stavit ću “na stol” dvije teorije za koje zasad mislim da ima dovoljno dokaza, ako su oni točni. Dvije nelagodne teorije odnosno faktora od kojih je drugi mnogo nelagodniji jer nam, barem koliko je zasada o toj temi poznato, potpuno uklanja siguran prostor za traženje odgovora kako bi uz pomoć njih spriječili sljedeće slične užase, što mislim da je najstrašniji ishod, pogotovo za roditelje, bake, tetke, ujake i ostale koji u svojoj familiji imaju djecu školske dobi.

Na osnovu američkih istraživačkih baza koje broje više od 300 slučajeva masovnih ubijanja u školama i sadrže detaljne podatke o životima ubojica, neki psiholozi dijele masovne ubojice koji svoje nasilje ispoljavaju u školama na tri skupine – traumatizirani, psihotični i psihopatski. S obzirom na pažljivo planiranje, baratanje oružjem i razgovor sa policijom nakon ovog horora, ne vidim nikakvih dokaza da se radi o psihotičnom ubojici u slučaju Koste Kecmanovića. Mislim da je jasno zašto. To nam ostavlja druge dvije opcije – traumatizirani i psihopatski. Naizgled mirno ponašanje tokom ubijanja, kasnije zvanje policije i razgovor sa policijom meni zasada sugeriraju opciju psihopatskog ubojice. Prijavljeno nasilje u školi koje je doživljavao, njegovi odlasci psihologu, a i kakva god da je bila situacija u kući s s njegovim roditeljima može ali i ne mora staviti sumnju na ovu teoriju. Isto tako, moguće je da je ovo naizgled mirno ponašanje krilo bijes, frustraciju i očaj projicirano od sebe ka vanjskim faktorima. Međutim, tipično, i naglašavam, tipično, traumatizirani ubojice u školama, ako ne počine samoubojstvo odmah nakon masovnog ubojstva, što je također čest dio priče kod traumatiziranih masovnih ubojica, obično pokazuju značajne znakove patnje. Jedan je mladi momak u Americi koji je ubio ne samo određen broj djece u školi nego i svoje roditelje, zaboravih mu ime, u trenutku hapšenja povratio i nekontrolirano plakao u policijskoj stanici. Kod djece koja su žrtve teškog nasilja a koja taj koktel negativnih osjećaja zbog tih iskustava projiciraju na van u obliku masovnih ubojstava često se primjećuje promjena u ponašanju. Kada im to zlostavljanje “sjedne” na psihu, od djece s normalnim ponašanjem postanu povučeni i tužni ili pak imaju impulzivne izljeve bijesa prema van. Moguće je da se i u slučaju Koste radi o sličnom djetetu, ali onome koje je to sve držalo u sebi. Međutim, ovo njegovo ponašanje se također preklapa i s profilom psihopatskih ubojica. Kod njih je obično katalizator neki eksterni faktor koji nije ekstreman. Na primjer, na “uobičajeno” nasilje u školama reagiraju “over the top”. Teško nam je kao društvo uopće uzeti u obzir mogućnost psihopatologije kod djece, ali mislim da i ovu najneugodniju mogućnost treba uzeti u obzir. Najneugodnija je jer takvi ljudi obično ne reagiraju dobro na nekakav pokušaj rehabilitacije (a bog zna, uzgred budi rečeno, da je ta famozna rehabilitacija kakva se provodi u praksi svakakva) što bi u “narodu” izazvalo užasnu anksioznost, jer za takve ljude “nema lijeka”, a pogotovo nam je psihopatologija kod djece šokantna stvar.

Što se mene tiče, mislim da nemamo ipak dovoljno dokaza za jednu ili drugu teoriju, ali s obzirom na sve što o ovom slučaju znamo, sklonija sam misliti da je momak psihopatski, a ne traumatizirani ubojica. I to je najnesretnija opcija jer mi je prilično sumnjiva mogućnost rehabilitacije kod takvih profila osoba, pa makar imali samo 13 godina.