.

HEROES

.

Ja čujem glas tvoj, tvoj čujem sad ja glas.

To glupa neka pest oborila je nas,

ti pao si i s tobom razdrti su pali

djetinjstva našeg bijeli stjegovi

Stjegonošo tužni mrtve radosti,

tvoj čujem sad ja glas.

.

O SARAJEVSKOJ RATNOJ BRIGADI „KRALJ TVRTKO“

.

O našem hrabrom „heroju iz zgrade Loris“ se snimaju filmovi i o njegovoj „slavi“ svi već sve znamo. Ja bih ovdje sa par riječi nešto rekao o jednom pravom, pravcatom sarajevskom heroju koji je odavno zaboravljen. Radi se o generalu Franji Talijančiću prvom zapovjedniku brigade HVO-a „Kralj Tvrtko“.

Franjo Talijančić je kao zapovjednik ove brigade već od njenog osnutka stvorio preduvjete koji su omogućili da ova vojna formacija bude na ponos građanima Sarajeva. Nije to bilo samo zbog multinacionalnog sastava (pored Hrvata u njenom sastavu je bila bar trećina Bošnjaka i Srba) nego i zbog herojskog patriotizma koji su iskazivali prema našoj zajedničkoj domovini. Ovako ustrojena brigada bi zasigurno imponovala i samom kralju Tvrtku. Animozitet koji je prema ovoj brigadi postojao (ako ga je uopće i bilo) nije zbog sarajevskih Hrvata nego zbog imena kralj Tvrtko. Uostalom danas smo svi svjedoci ove tužne priče sa spomenikom našem kralju. Iako nije oficijelno proglašena slavnom kao neke sarajevske brigade armije BiH i brigada „Kralj Tvrtko“ je bez ikakvih dvojbi bila slavna. Trasirani put ka slavi nije bio ni spontan niti slučajan. To je bila iskrena politika HVO-a u ratnom Sarajevu koju su usmjeravali i koordinirali prof. Marinko Pejić i njegov tim. Svi znamo ko je prof. Marinko Pejić, živ je i tu je u Sarajevu.

O sudbini prvog zapovjednika brigade „Kralj tvrtko“ se danas niko ne raspituje niti koga interesira, jer eto kobajagi ima i prečih i važnijih od njega.

Generalu „nema ko da piše“ jer ovdje nije, a dole (u Hercegovini) ga nema. Jedan je od mnogih koji su nestali u maglovitim sferama fikcije. I ne pominje se, a kamoli da se slavi kao zaslužni ratni general.

Prisjećajući se tih vremena Valter mi je, pored ostalog rekao, da se Franjo Talijančić povukao sam sa pozicije zapovjednika brigade „Kralj Tvrtko“ nakon radikalizacije odnosa između hrvatskog i bošnjačkog naroda. „Niko ga nije smjenio to naglasi“ sugeriše mi Valter koji mu je bio pretpostavljeni (po vojnoj liniji), „povukao se po sopstvenoj želji“. To je bio taj nesretan splet hisorijskih okolnosti za koji ne možemo njega okriviti.

Kad dođu (a nadati se da će doći) bolja i sretnija vremena, generala Franju Talijančića bi Sarajlije trebali slaviti u istoj ravni kao Envera Šehovića i Safeta Zajku. Kad kažem Sarajlije, mislim na Sarajlije koje se dostojne tog imena. Moj otac koji je u ratu djelovao pod kodnim nazivom Valter rijetko izbjegava teme o ratu. „Sva ta dešavanja su bila naša zajednička tragedija“, govori, „i nisu vrijedna pomena“. Ipak, ponekad uz čašicu dobre loze, otvori dušu i ispriča neke „pikanterije“ iz tog vremena koje su ne samo zanimljive već i važna ratna svjedočanstva, pa sam krišom ponešto zanimljivo zapisivao i poslije rekostruisao uz manje dorade. Dobro je poznavao ratnog heroja Envera Šehovića i neke druge značajne ljude iz ratnog Sarajeva. O tome možda nekom drugom prigodom.

Eto toliko u najkraćem o blistavim trenucima brigade „Kralj Tvrtko“. Ovih dana se pojavio problem oko gradnje spomenika ovoj brigadi i najradije bih se uzdržao od komentara.

Tako je to biva kada se, metaforički kazano, „Grude“ počnu baviti problemima građana Sarajeva.

I ovo da kažem: ne znam ko im je taj Dario Kordić (taj slučaj je čini mi se bio uvertira za ovaj predimenzionirani problem oko gradnje spomenika) ja osobno slijedim kosmopolitske i humanističke vizije pjesnika Ivana Kordića…

.

(Iz mojih zabilješki „Razgovori sa Valterom“)

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 03. 06. 2023.