Sutjeska nije samo dolina heroja – to je dolina užasa. To je mjesto nadljudskog napora, izgladnjelosti na smrt, mjesto gdje su se živi saplitali o mrtve drugove, gdje su borci na maršu praćeni molbama ranjenika da ih ubiju i da ih ne ostave neprijatelju. Mjesto gdje je muž ubio voljenu ženu da bi je poštedio muka, da bi zatim poginuo u sljedećem jurišu. Planinska pustoš ispresjecana dubokim provalijama na koju su Nijemci navukli preko 300 aviona koji su koristili svaki trenutak svjetla, i osam artiljerijskih diviziona koji su pokrivali svaku stopu tla. Mjesto gdje je u svakom trenutku svatko bio u dometu, gdje bi, ako neko slučajno naložio vatru da skuha sirovo meso koje je bilo jedino sljedovanje, u roku od nekoliko minuta doletjela granata da uništi kazan i pobije sve oko kazana.
Mjesto gdje se moralo jurišati na cevi mitraljeza.
Mjesto gde je razlika između preživljavanja i pogibije postala nejasna, slučajna i beznačajna.
Mesto gdej je trećina poginula, a od onih koji su preživjeli, nitko nije ostao isti.
Mnogi su ostali doživotno traumatizirani užasom doživljenog. Znao sam čovjeka koji je preživeo tako što mu se metak zaglavio u kostima lica, koji je ležao dan ili dva onesviješten, da bi se na kraju probudio okružen samo mrtvima, i sablasnom tišinom. Ovo sam saznao od njegovog prijatelja, također ranjenika, sa kojim se susreo i udružio kasnije tog dana. On sam nikad do kraja života nije progovorio ni jednu riječ o tome iskustvu.
Mnogi su stekli doživotni strah od gladi, i morali u svakom trenutku imati u džepu komad kruha. Mnogi nisu mogli godinama da sebe natjeraju da se vrate na to mjesto užasa, gdje se i dalje često nailazilo na ljudske kosture rasute po šumskim stazama.
Sutjeska je bila iskustvo negacije svega ljudskog, suočavanje sa trivijalnošću svega postojećeg, osim ljudskosti same. Iskustvo o tome koliko solidarnost i drugarstvo nadilazi svakog pojedinca, svaku nesreću i svaki užas.
Sutjeska je bila pouka da je pobjeda neminovnost, ali da pobjeda sama nije marš oholosti, nego spremnost za nadilaženje sebe samog. Samo tako što su bili u svakom trenutku spremni da i oni ostave svoje izranavljeno i obogaljeno tijelo pored staze, samo to je omogućilo da prođu pored ranjenih drugova kao pored sebe samih, i da jurišaju na cijevi mitraljeza.
–
Na fotografiji mrtvi partizan u vrletima Sutjeske.
radio gornji grad 
[…] Sutjeska nije samo dolina heroja – to je dolina užasa. To je mjesto nadljudskog napora, izgladnjelosti na smrt, mjesto gdje su se živi saplitali o mrtve drugove, gdje su borci na maršu praćeni molbama ranjenika da ih ubiju i da ih ne ostave neprijatelju. Mjesto gdje je muž ubio voljenu ženu da bi je poštedio muka, da bi zatim poginuo u sljedećem jurišu. Planinska pustoš ispresjecana dubokim provalijama na koju su Nijemci navukli preko 300 aviona koji su koristili svaki trenutak svjetla i osam artiljerijskih divizija koje su pokrivale svaku stopu tla. Mjesto gdje je u svakom trenutku svatko bio u dometu. Mjesto gdje je razlika između preživljavanja i pogibije postala nejasna, slučajna i beznačajna. Mjesto gdje je trećina poginula, a od onih koji su preživjeli, nitko nije ostao isti. Znao sam čovjeka koji je preživio tako što mu se metak zaglavio u kostima lica, koji je ležao dan ili dva onesviješten, da bi se na kraju probudio okružen mrtvima i sablasnom tišinom. Ovo sam saznao od njegovog prijatelja, također ranjenika, s kojim se susreo i udružio kasnije tog dana. Do kraja života nije progovorio niti jednu riječ o onome što je doživio. Radiogornjigrad/Slobodna/Nacional […]
[…] Sutjeska nije samo dolina heroja – to je dolina užasa. To je mjesto nadljudskog napora, izgladnjelosti na smrt, mjesto gdje su se živi saplitali o mrtve drugove, gdje su borci na maršu praćeni molbama ranjenika da ih ubiju i da ih ne ostave neprijatelju. Mjesto gdje je muž ubio voljenu ženu da bi je poštedio muka, da bi zatim poginuo u sljedećem jurišu. Planinska pustoš ispresjecana dubokim provalijama na koju su Nijemci navukli preko 300 aviona koji su koristili svaki trenutak svjetla i osam artiljerijskih divizija koje su pokrivale svaku stopu tla. Mjesto gdje je u svakom trenutku svatko bio u dometu. Mjesto gdje je razlika između preživljavanja i pogibije postala nejasna, slučajna i beznačajna. Mjesto gdje je trećina poginula, a od onih koji su preživjeli, nitko nije ostao isti. Znao sam čovjeka koji je preživio tako što mu se metak zaglavio u kostima lica, koji je ležao dan ili dva onesviješten, da bi se na kraju probudio okružen mrtvima i sablasnom tišinom. Ovo sam saznao od njegovog prijatelja, također ranjenika, s kojim se susreo i udružio kasnije tog dana. Do kraja života nije progovorio niti jednu riječ o onome što je doživio. Radiogornjigrad/Slobodna/Nacional […]
[…] Sutjeska nije samo dolina heroja – to je dolina užasa. To je mjesto nadljudskog napora, izgladnjelosti na smrt, mjesto gdje su se živi saplitali o mrtve drugove, gdje su borci na maršu praćeni molbama ranjenika da ih ubiju i da ih ne ostave neprijatelju. Mjesto gdje je muž ubio voljenu ženu da bi je poštedio muka, da bi zatim poginuo u sljedećem jurišu. Planinska pustoš ispresjecana dubokim provalijama na koju su Nijemci navukli preko 300 aviona koji su koristili svaki trenutak svjetla i osam artiljerijskih divizija koje su pokrivale svaku stopu tla. Mjesto gdje je u svakom trenutku svatko bio u dometu. Mjesto gdje je razlika između preživljavanja i pogibije postala nejasna, slučajna i beznačajna. Mjesto gdje je trećina poginula, a od onih koji su preživjeli, nitko nije ostao isti. Znao sam čovjeka koji je preživio tako što mu se metak zaglavio u kostima lica, koji je ležao dan ili dva onesviješten, da bi se na kraju probudio okružen mrtvima i sablasnom tišinom. Ovo sam saznao od njegovog prijatelja, također ranjenika, s kojim se susreo i udružio kasnije tog dana. Do kraja života nije progovorio niti jednu riječ o onome što je doživio. Radiogornjigrad/Slobodna/Nacional […]