Udubljena u čitanje, izmakla sam se iz ove stvarnosti i zašla u neku drugu, ili možda ovu istu samo na drugi kat. A onda mi se iznenada stolica potrese, i ja zajedno s njom, jer ju je netko gurnuo u prolazu. Iziđem iz knjige, podignem pogled i vidim leđa visokog, kršnog momka. Nije se ispričao, nije se ni osvrnuo. Dok je povlačio stolicu za susjednim stolom, s unutrašnje strane njegove nadlaktice ukaže se mala tetovaža – svastika. Skrivena, neuočljiva kad je ruka priljubljena uz tijelo. – Što znači ta mala prikrivena, u kožu ucrtana svastika? – pitam se. Ne prvi put.

U posljednje vrijeme vidjela sam nekoliko takvih tetovaža diskretno smještenih na nadlaktici ili vratu, pod kosom. Na mladim muškarcima, stasitim, samouvjerenog i odrješitog držanja. Svaki se put zapitam kako bi se, da to danas vidi na nekome, osjećala moja majka, koja se u ratu borila protiv nacizma, čiji je zaručnik, Židov, počinio samoubojstvo negdje na frontu da ne bude zarobljen. Ili netko čiji su bližnjih bili mučeni, izgladnjivani, prisiljavani na neljudski rad, ubijeni plinom ili običnim puščanim metkom, a onda bačeni na hrpu bezimenih kostura. A sve u ime “velike”, “moćne”, “čiste” nacije, vođene čvrstom rukom vođe i neprikosnovenom disciplinom, očišćene od onih “nižih”, koji su etnički i vjerski različiti, okrhnuta zdravlja, drugačijih političkih, seksualnih i inih opredjeljenja.

Veličaju li današnji mladi poklonici svastike takvu zloguku ideju snažnog naroda? Ili možda slave jedno od pozitivnih, sve-ljudskih značenja ovog drevnog simbola (koji je nacizam zloupotrebio): sreću i blagostanje? Ovo drugo je malo vjerojatno jer se uz svastiku, na vidljivijim mjestima, nađu i tetovaže orla, šahovnice, keltskog križa i sl., pa ako ona i jest uzeta kao simbol sreće, onda je to sreća koja se vidi kroz nišan nacionalizma.

U mislima mi se vrte dvostruke slike: njegovana, snažna tijela momaka s tetovažom svastike i izmučena tijela logoraša; samouvjeren smiješak jednih i beznadno zamukla usta drugih.

Znaju li ti dečki uopće što je nacistička ideologija? Znaju li za mučenja i ubijanja koja su zbog nje činjena, za stradanja miliona ljudi? Ili misle da su ti zločini i stradanja izmišljeni, ili nevažni, ili opravdani? S kakvim su povijesnim činjenicama i moralnim obzorima oni stasali? Što zapravo nose u tim svojim “modno osviještenim” glavama?

Ne znam. A možda ovaj čas ni ne želim znati… razmišljati o tragičnim manjkavostima obrazovanja, gnjusnim političkim manipulacijama i pošastima gluposti. Radije ću se samo veselo složiti s rečenicom iz knjige svog novog prijatelja Sándora Máraia: “Odgojiti jedan svijet, da… Ali prije nego što počnu čitati, neka prvo negdje drugdje nauče abecedu, mamlazi!”