Intervju s Alainom Berthom: «Poređenje sa pobunom koja je izbila 2005. godine? Vjerujem da je ovoga puta Macron, učenik, nadmašio majstora Sarkozyja. Vrlo sam zabrinut. Bojim se novih drama»

 Piše_ Guido Caldiron (Il manifesto, Rim – 1. juli 2023)

Iz svog opservatorija u Saint-Denisu, pariškom predgrađu – gdje je rođen, odrastao i živi i danas – Alain Bertho jedan je od francuskih intelektualaca koji se najbolje pozabavio temom banlieu-a i političkog i kulturnog značaja nemira koji se tamo odvijaju. Profesor (emeritus) antropologije na Paris 8-Saint-Denis univerzitetu, Bertho je posvetio desetine radova ovim temama, uključujući: The Age of Violence (2018), Les enfants du chaos (2016), Le temps des émeutes (2009).

Tragedija, bol, ljutnja. Šta nam o današnjoj Francuskoj govori ubistvo Nahela (17), koje je policajac počinio iz neposredne blizine, u utorak, u Nanterreu – koje je zapalilo cijelu zemlju?

Mislim da nam prije svega govori o rezultatima dvije političke logike – vladine i Makronove. S jedne strane, dalje zaoštravanje policijskog nasilja i represije ne samo nad stanovnicima banlieues-a, već i protiv društvenih pokreta, poput onih koji su na ulicama zemlje demonstrirali protiv penzione reforme kakvu je htio predsjednik. S druge strane, donošenje zakona koji sve to omogućava i koji gura u pravcu „vanrednog stanja“ pribjegavanjem svakodnevnom korištenju normi donesenih protiv terorizma, sa sve težim ishodima. Samo da navedem jedan primjer: prva posljedica novih pravila o mogućnosti da agenti upotrebe vatreno oružje, koje su usvojene krajem prošle decenije, bilo je udvostručenje smrtnih slučajeva ove vrste u odnosu na prethodne godine: samo u 2020. godini bilo je 40 smrtnih slučajeva, 2021 – 52, 2022 – 39, a ove godine već 13. Radi se o osobama ubijenim “hladnokrvno” nakon intervencije agenata.

U ovim satima mnogi se prisjećaju velike pobune koja je izbila u predgrađu 2005. godine nakon smrti dvoje tinejdžera, Zyeda i Bounea, koji su u bijegu od policije izgorjeli od strujnog udara u trafostanici..

Vjerujem da ovoga puta pedagogija koju je postavila izvršna vlast rizikuje da nas dovede do katastrofe. Godine 2005. godine napadnuta je samo jedna policijska stanica, danas ih je, nakon nekoliko dana, već 25. Uprkos milionima Francuza koji su izašli na ulice, mislim na velike pokrete za odbranu penzija, vlada je odlučila da ipak nastavi svojim putem, praktikujući represiju ili malo parlamentarnog brikolaža da prođe šta je željela. Značenje je – šta god da se desi, šta god da Francuzi kažu, važi: «Ipak ja odlučujem!». U suočenju s ovakvim scenarijem, kako objasniti mladim ljudima u prigradskim naseljima, koji su svakodnevno izloženi pritiscima policije, da budu sigurni, odgovaraju peticijama i apelima ili se obrate parlamentarnim snagama da bi se čuo njihov glas? Moram da budem iskren, veoma sam zabrinut. Bojim se novih drama i da će odgovor vlade biti dodatno povećanje opreme za represije. A, u međuvremenu, eksponente ljevičarskih stranaka počinju optuživati ​​da su “palikuće” jer podržavaju razloge za proteste koji su u toku.

U međuvremenu je, međutim, postalo evidentno da se represija koja je nekada bila primijenjena u banlieues-ima sada proteže na cijelo društvo.

Apsolutno. I u ovom slučaju se mogu navesti konkretni primjeri: upotreba Lbds-a (lanceur de balles de défens) , bacača tzv. flash-lopti, koji ispaljuje polukrute gumene lopte velikom snagom i brzinom, počela je 1995. godine u predgrađu, tada su takođe počeli da ih koriste protiv demonstracija, počevši od Žutih prsluka (Gilets jaune)s, nanonoseći na desetine veoma teških povreda svake godine. Ljudi su često gubili vid nakon udaraca koje su zadobili. Bac, policijske brigade za borbu protiv kriminala, koje danas redovno intervenišu protiv demonstranata, takođe su preduzele prve korake u banlieus-ima. Stoga, posebno nakon demonstracija Žutih prsluka, svjedoci smo jednog novog senzibiliteta prema brutalnosti policije. Podrazumijevalo se da ovo nasilje nije vršeno samo prema “ološu”, već i prema svakom ko mu se usprotivi. Da se pitanje situacije u banlieus-ima i onoga što se tamo dešava više ne tiče samo onih koji žive na ovim prostorima, proteklih dana je razjasnilo i veliko učešće na bijelom maršu koji je održan u četvrtak u Nanterreu i kojem je prisustvovalo na hiljade ljudi koji su došli iz cijelog Pariza, takođe predstavnici nekih ljevičarskih partija.

Ipak, 2017. Macron je pokušavao da osvoji glasove predgrađa, sada ima onih koji ga upoređuju sa Sarkozijem koji imao strašnih riječi i gestova protiv tih mladih ljudi.

Mogli bismo reći da je učenik nadmašio majstora. Zaista, u vrijeme njegove prve kandidature za Jelisejsku palatu, smatralo se da bi Makronov liberalizam mogao predstavljati prepreku porastu rasizma u zemlji. Nakon toga, on je sam preuzeo odgovornost da negira ta očekivanja, oživljavajući neoliberalnu politiku koja je, počevši od društvenih, učinila prava svojim glavnim protivnikom. Nadalje, Macron se eksplicitno opkladio na ideju uništenja političkogi okvir zemlje, transformišući Marine Le Pen i Narodno okupljanje (Rassemblement National) u svog sparing partnera doprinoseći na taj način da se ove snage pojave u centralnom javnom prostoru. Njegova vlada je tada radila na “pravljenju neprijatelja”, posebno kriminalizirajući, uz izgovor terorizma, francuski islam prisutan, slučajno, prije svega u banlieues-ima. Međutim, problem za Macrona je što je “siromašni bijelce” u kojima je pokušao steći uporište usmjeravajući svoje strahove prema muslimanima, potom našao na ulicama kako masovno demonstriraju protiv njegove penzione reforme. I zato se može reći da na kraju njegova igra nije baš uspjela.

Zatim postoji i “drugi banlieue”, onaj koji glasa za Le Penovu: može li lider krajnje desnice iskoristiti ovu situaciju?

Marine Le Pen trenutno ima jaku poziciju jer ljevičarske stranke nisu uspjele da kapitaliziraju ono što se pojavilo u društvu u suprotnosti sa penzijskom reformom, a što su naprotiv sindikati uradili. Ove stranke su zapravo previše zauzete odlučivanjem ko će biti njihov kandidat na sljedećim predsjedničkim izborima. Le Penova se usprotivila reformi i danas se, takođe, s obzirom na ono što je već rečeno, pojavljuje kao Makronov najozbiljniji protivnik. Na isti način, ovih dana ustaje kao prvakinja zalaganja za red i obraća se onima koji se možda u tim istim banlieus-ima plaše da im izgore automobili. Ovakvo preplitanje elemenata znači da se opet ona doživljava kao najodlučniji i najjači predsednikov protivnik. A s obzirom na to da mnogi sada na politiku i glasanje gledaju samo u ovim terminima, postoji rizik da će se prema njoj usmjeriti konsenzus onih koji samo žele da istjeraju Makrona iz Jelisejske palate i koji se pitaju: „Ko, od mogućih kandidata, zaista može biti u stanju da ga pobijedi?”.

(Prijevod sa italijanskog: Božidar Stanišić)