Pa ipak, siguran sam da gen današnje Zagrepčanke čuva ganutljivo nagnuće omice da iza bidermajer zavjesa od lakog platna s cvjetnim uzorkom (ili u dubokim prozorskim nišama) uglada nejasnu sjenu dozvanog što kao lepet crne pelerine leluja kroz gornjograsku noć.

Ako se ne varam, onda vam se ovih par redaka mora svidjeti:

I mene je okrznuo anđeo s čijeg krila sipi sumpor kao polen s cvijeća zla.

Što sam mogao imati, ni petnaest godina. Kad sam upoznao Artura Getza.

Artur Getz živio je u Ratkayevom prolazu.

Nije mu služilo na čast, ali bio je časnik Luftwaffea, magistar farmacije, clairvoyant s torijevim kristalom na prstenu – diskretno, koliko to učtivost nalaže ili dopušta, savjetovao mi je da karte okreću, rune bacaju i anđeli prizivaju između ponoći i tri.

Artura Getza nisam vidio četiri desetljeća, i više ga nikada u Ratkayevom prolazu neću vidjeti; pamtim njegove arkane, eteričke kurve i egipatske stele.

Artur Getz, nitko nije poricao, imao je prirodnu moć viđenja aure.

Služba ga je posjećivala svaka dva tjedna, a iz stana gotovo da nije izlazio. M.Z. je bio agent koji se bavio Getzom. Neka mi dame oproste na suhoparnosti ali dokumenti navode i zašto: Getz Artur POO Hrv.nac.i RKC 1983 Dereg.01./1985, što god to značilo, ako nije Luftwaffe.

Prostačio je manirom purgerskog erotomana. Kao Kunderin čuveni doktor, imao je za to pouzdanu teoriju: njegov se teorijski interes kretao i u krugu erotskog, pa je s početka sedamdesetih preveo djelo čije je prvo poglavlje naslovljeno: Erotička strana seksa. Stvaralačka moć, tako je ime djela.

Samo je jednom spomenuo da ga s onu stranu granice zovu Maestro. I da, kazao mi je da je Zagreb velika crna točka na okultnoj mapi Europe; u to sam se ubrzo uvjerio i bez Trokuta. Znate Vladimira Dodiga Trokuta, umjetnika, galerista, šamana, muzeologa… čarnoznanca? Naravno da znate. V.D. Trokut je poštovao Getza, a Trokut je znao stanje stvari:

”U Zagrebu postoji okultno podzemlje, bolje rečeno okultno-hermetička mafija koja se bavi magijom u kućnoj radinosti, odnosno posjeduje reciklirano znanje iz populističkih trećorazrednih knjiga. Izuzev par pojedinaca, više nema takvih okultista kao što su bili i jesu učenici hamburške škole astrologije poput Josipa Gmaza, koji je bio i u Titovom liječničkom timu, ili Artura Getza, Miroslava Mojsnera, Vladimira Ružića, Drage Plečka, svećenika Milana Preloga, koji je napisao makrobiotiku 1880. godine u Celju, ili Antuna Straslowskog”

Hamburšku školu – btw. – spomenuli su polaznici Drugog astrološkog kongresa u Leipzigu 1923. godine, koji su pod tim pojmom podrazumijevali učenje koje je utemeljio poznati njemački astrolog Alfred Witte, a koje je Friedrich Sieggrün izložio u svojim predavanjima. U potrazi za Plutonom, Witte je polagao pravo na četiri planeta izvan Plutona, a Sieggrün na još četiri. Ta se tijela nalaze u transneptunijskim regijama. Witteovi transneptunski planeti bili su Cupido, Hades, Zeus i Kronos. 1927. Sieggrün je proširio popis transneptunijskih hipotetičkih planeta tako da uključuje Apolona, Admeta, Vulkana i Posejdona izvan onoga što je i sam Witte smatrao da postoji. Vratimo se sada Getzu.

Artur Getz bio je jedan od doajena čarnoznanstva.

Veliki mag. Respektabilan okultist. U stvari, Nestor hrvatskog okultuzma. Scharzkünstler, ne švarckinstler: čarnoznanac, ne šarlatan.

Rekoh, vidio je auru i čitao egipatske stele u British Museumu, što nije svojstveno ni profesorima egiptologije. Prevodio Crowleyev The Exinox. Učio me je miru plama svijeće i uronio u arkane: on mi je prije punoljetnosti otkrio pravi broj sefirota, zaludio zlatnim runom i dao naslutiti stvarnost behind the velvet curtain. Lehrjahre.

Pravila se držim i danas: kako je kasnije u košer školama ikonologiju učio veliki Radovan Ivančević, pisanje je risanje, naročito za čarnorisce, i kad čaram, činim to kao Kohelet u 3,1: Sve ima svoje vrijeme, točnije u 3,5: vrijeme kad se baca kamenje…

Kad pišem, kad rišem svoj sjenoviti svijet, pod svoje vještičje prste prizivam sve svoje sirote sluge, tridesetak slova ovoga svijeta, i vladara Ariela i kralja Paraldu, i Azazela, Orionsa i Amaymona, i sve vojvode, markize i zračnog arkanđela Rafaela, nek’ dignu vihor i uskovitlaju riječi da padnu kao karte, rune i čini, na ovaj papir i svijet, između ponoći i tri, dok mi vrijeme ističe i na usnama tinja Fire, walk with me.

Kad rišem, pišem bilješke koje imaju jedan te isti motiv, koje su napisane nakon cijelog jednog života, koje su ispisane kao tatoo, na koži, kao ožiljak, iskustvom.

Zabilježio sam jednom tako da sam prije par noći pročitao po drugi puta u par tjedana – u različitim knjigama – o molitvi koju je molio čovjek koji nije znao moliti: izgovarao je redom slova alfabeta, i molio pritom Boga da sam od njih sastavi najsvetiju izrecivu molitvu.

Zastanimo tu. Fascinantno. Zamislite tog nevjerojatnog čovjeka, njegov očaj, njegov vapaj do Neba, možda preživjelog u nekoj teutonskoj ili panonskoj noći Zla, možda osamljenog, možda samog, čovjeka kojemu na pamet pada (možda između ponoći i tri) zazvati samog dragog Boga, zamoliti ga, uputiti mu molitvu svoga života, jer o životu se tu očito radilo i radi, i u trenutku Proviđenja, ne sasvim svjestan okolnosti, taj je čovjek počeo moliti izgovarajući slova alfabeta, sva, po redu, jer mora da se molitva sastoji od tih slova, budući da onda dostaju, da niti jedno ne nedostaje. Molio je Boga da sam od njih sastavi najsvetiju izrecivu molitvu, ne znajući da Bog, koji je jedinstvo momenata vremena, ujednost prošlog, sadašnjeg i budućeg, unaprijed zna sve naše namjere i djela, kao što mi znamo plan nekog grada, no ostavlja nam mogućnost da sami izabiremo što ćemo učiniti, kao kad izabiremo kojim ćemo putem po tom rasteru krenuti, prečacem ili stranputicom, pa je tu najsvetiju izrecivu molitvu za tog najpotrebitijeg čovjeka na svijetu u tom vrtoglavom trenu promislio kao – abecedu.

U trenutku kad je počeo nabrajati slova abecede (a u ona vremena slova su i brojevi, pa nije slučajno da se nabrajaju), čovjek je u stvari počeo moliti. Želja mu je ispunjena čim je zaželio, molitva udijeljena u trenutku kad je izustio: A. Alfa je već bila i Omega.

Čudesno.

Neki kažu da glagoljica takva molitva: Slova poredana u svoj striktan, azbučni slijed, daju rečenicu: „Az buki vjedje glagoljon dobro jest živjeti zjelo zemla…“, te izgovarajući slova azbuke, govornik istovremeno izgovara i molitvu.

Glagoljska molitva, prevedena u suvremeni hrvatski jezik glasila bi otprilike ovako:

„Ja slova znajući govorim: dobro je živjeti na zemlji veoma. I kako ljudi zamišljate da je naš On mir? Budite tvrdi u vjeri.“

U prvom dijelu „slova“ se shvaćaju kao azbuka, ali i kao Riječ – Bog: „Ja koji poznajem Boga govorim da je dobro živjeti na zemlji.“ Drugi i treći dio odnose se na Krista, koji je mir, a taj se mir ostvaruje „govoreći tvrdo slovo“, odnosno držeći se slova, riječi, Riječi – Krista.

Kad kažem da je Slovo i Riječ, a Riječ je Bog, spomenimo i ovo: Iskoni bě slovo, prevodi slavenski apostol Ἐν ἀρχῇ ἦν ὁ λόγος. Bolje se ne može kazati: u tri riječi, Trojstvo. Iskon, onaj što je od kona do kona, bě koje je i bivstvo i bivanje, i Slovo koje bje i jest Bog. Sve troje govore jedno te isto i Sve je tu Jedno. Savršenije se ne da reči.

Neki kažu i to da čitana unatrag, slova glagoljice pričaju sasvim suprotnu priču o životu. Manje veselu.

Jedan drugi Čarnorizac, Hrabar kazao je da stara glagoljica broji 38 slova, ali se upotrebljavalo 40 znakova. Hrvatska glagoljica broji slova koliko je Isus doživio godina.

Kako god, zamisao o alfabetu kao molitvi savršena je, jer sadrži sve stvarne i moguće molitve svijeta.

Pomolio bih se sada, jer već je gotovo tri, za dušu Artura Getza, jer ako ja to sada ne učinim, nitko nikad neće: pomolio bih se slovkajući glagoljicu od Az do slova Ša.

Ša je, naime, bio uzvik tjeranja.