.

.

Tragična smrt kardinala Andrije Jamometića u Baselu, kojom je platio svoju pobunu protiv balkanske politike Siksta IV, posljednji je proplamsaj (našeg) patarenskog patosa u većem stilu. Dvjesta i pedeset godina lomio je Sveti Otac Bosnu, a kad je konačno nestala u dimu zuluma, on, koji je od godine 1200 „molio, napominjao i nagovarao” serije raznovrsnih inostranih kraljeva, biskupa, velmoža i suverena: „da se spreme silom i kako kraljevskoj moći dolikuje osvete nepravdu bosanskom kugom nanesenu Svetome Oсu“, on, koji je od Kulina bana do posljednjeg kralja bosanskog oduzimao nevjernicima „sva zemaljska dobra“ i „bez oproštenja“ tražio da se „pravom državne vlasti i Petrova Mača“ izvrši nad njima „smrtna osuda“. Tako je to bilo od vajkada, dobri bošnjani nisu stradavali što su bili dobri nego što su bili slabi. Bosansko kraljevstvo ispisuje svije godine slave i procvata dolaskom na vlas kralja Tvrtka Svečano je krunisanje bana bosanskog Tvrtka za kralja Bosne obavljeno 26. oktobra 1377. godine. Iz više izvora saznajemo da je kralj Tvrtko I krunu primio iz ruku djeda Crkve bosanske koji je bio zadužen za legitimiranje državne vlasti u Bosni. Krunisanje Tvrtka I za kralja desilo se u crkvi sv. Nikole u Milima (Visoko) gdje je i grobno mjesto kralja. Poznato je da Bosna doživljava veliki napredak za vrijeme vladavine Tvrtka I a svoje granice širi na dijelove sadašnje Srbije, Hrvatske i Crne Gore. U povelji iz 1378. godine Tvrtko I navodi da je okrunjen sugubim vijencem što je značilo da ima vlast nad dvije države: Bosnom kojom je vladao po pravu nasljedstva svojih predaka i Srbijom koja je bila zemlja njegovih praroditelja koja nije imala nasljednika zbog izumiranja vladarske dinastije Nemanjića. Ono što je bitno istaknuti za ovo „herojsko doba“ je pomorska aspiracija i gradnja prvih bosanskih brodova.

Ubrzo u drugoj fazi koja je uslijedila gradi se i trgovačka mornarica – koja stvara preduvjete da Bosna osigura i na moru prevlast. U vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanića, pored dominacije na kopnu, bosanska država je po prvi put u historiji „isplovila na otvoreno more“… Obzirom da je kontrolirao i posjedovao znatan dio primorja, bosanski kralj Tvrtko (kako bi dodatno gospodarski i vojno ojačao svoje kraljevstvo te da bi suzbio pomorski monopol Mletačke Republike) naredi izgradnju prave ratne pomorske flote. Ispred ulaza u Kotarski zaliv, 1382. godine je osnovao grad Herceg Novi, sa pomorskom lukom i pratećom infrastrukturom, a godinu dana kasnije, na delti Neretve, i grad Brštenik, u blizini današnjeg Opuzena. Dio ratnih brodova je kupljen od Venecije, a u pomenutim lukama je otpočela planska gradnja 4 velika broda i skoro trideset manjih brodova…

Bosna još uvijek sniva svoj san. Kralj Tvrtko nije zaboravljen. Već imamo i jednu kraljevsku operu, snimljen je film, a grade se i spomenici. Do nas su stigle prijatne vijesti da je i grad Herceg Novi podigao spomenik svom osnivaču odnosno kralju Tvrtku. Taj iznimno važan događaj nam je još u svježem sjećanju, kao da je bio jučer.

U povodu otkrivanja spomenika gradonačelnik Herceg Novog Dejan Mandić je pored ostalog rekao:

„Spomenik kralju Tvrtku I Kotromaniću postavljen je na ovom mjestu simbolično, na ulazu u grad sa mora, na izlazu iz zaliva u svijet, na mjestu sa kojeg se hvata ili sa kojeg puca pogled u budućnost. Tvrtkova vizija je netragom nestala i pripala istoriji, ali onom dijelu istorije koji se nalazi i živi u nama, i samo nama, a ne svijetu oko nas. Želimo da ovaj spomenik bude i ostane sinonim sudbine našeg grada, osjećanja čovjeka da je uvijek kod kuće, među svojima, sinonim sigurne luke, pripadnosti i podrške, mjesta gdje svako uvijek može naći svoj dom. Spomenik osnivaču grada kralju Tvrtku I Kotromaniću postavljen je kao simbol prkosa i ljubavi, osvita i sumraka, susreta dirljive prošlosti i surove sadašnjosti, granici kraja i beskraja i dokaz da prave stvari nemaju alternativu. I čuvajmo ga u ime ponosa i odgovora na pitanje starog filozofa koliko malo dječijih snova ostvari odrastao čovjek“.

.

.

Jedan dio južnoslovjenske historiografije zadojen je takozvanim „kosovskim mlijekom”, pisao je svojevremeno Miroslav Krleža.

.

U nastavku je jedan zaboravljeni zapis Miroslava Krleže o otomanskim osvajanjima Bosne:

.

„Spustivši zavjesu već u prvom trenutku drame, pjesnik kosovskog ciklusa pojednostavnio je našu historijsku problematiku na finalnu scenu pogibije jednog jedinog kneza i njegove vojske tako, te je od svega ostala tada uobičajena apologija vrhunaravnog smisla ove kneževske smrti kao pravoslavne žrtve nebeske. Sa Kosovom prava je drama, nažalost, tek počela, i kad bi se njen dublji smisao mogao izraziti demografski, onda bi ova zemlja, da je ostala pošteđena od katastrofalnih ratnih ciklusa turskog perioda (kraj našeg normalnog nataliteta) brojala danas najmanje око pedeset milijuna stanovnika. Gdje je takav danteovski inženjer smrti, koji bi za našu Enciklopediju umio da ocrta šezdesetipetogodišnju borbu za jajačku tvrdavu, na primjer? Kada je pala glava Stjepana Tomaševića u „glavnom stolnom gradu Jajcu”, poslije Kosova u historiji već četvrtoga „kralja Srbljem, Bosne, Primorja, Humsci zemlji, Dalmacii, Hrvatom, donjim krajem, zapadnim stranam, Usore, Soli, Podrinju”, onda je Eneja Silvije Piceolomini – Papa Pio II, prolio dvije-tri konvencionalne protokolarne suze nad grobom posljednjeg bogumilskog kralja, sretan šlo se riješio tog patarenskog obraćenika, koji je svojom smrću pitanje „bogumilske kuge” skinuo sa dnevnog reda.

О Jajce razbilo je glavu nekoliko turskih generalissimusa: sultana Muhameda Mahmud-paša, beglerbeg rumelijski, Mohammed Minnet-oglu, sultana Bajazida Jakub-paša, Mustajbeg, sin Skender-pašin, i Mustafa-paša; око Jajca u ogromnoj komparseriji borila su se dva bosanska kralja: Nikola Iločki i jedan osmanlijski prétendent na prijestolje (Matija Sabančić Radivojević), рак nekoliko pretendenata iz hrvatskog feuduma (Krsto Frankopan, Keglević, Vukčić), tri autentična kralja: Matija, Ivaniš Korvin i Ferdinand austrijski, niz jajačkih kapetana, među kojima su bili Bradač Imbro, Hobordanec, Jakošić, Junak, Koprović, Markos, Ostrošić, Tumpić itd., itd., desetak banova: Zapolja, Thuz, Fičor, Ivan i Bartol Berislavić, Bebek, Grabovački, Baltazar Alapić, Tahy, Horväth itd. Око Jajca kretala se nekoliko decenija perverzna i krvava kozmogonija mletačke, austrijske, Korvinove, Bakačeve, frankopanske i papinske politike u obliku medunarodnih saveza, liga i interveneija. U onom gnjilom periodu evropske historije, о kome je Jan Panonije ostavio nekoliko besmrtnih dijagnoza, Jajce predalo se 24. V 1463 u turske ruke, pod zapovjedništvom harambega Jusufa, a na Božić iste godine ponovo je kapituliralo pred Matijom Korvinom (24. XII 1463 fiksiran je datum u jednoj poemi Jana Panonija, koji je prisustvovao toj jajačkoj opsadi.) Od druge velike opsade 1464 (kada se sultan Muhamed pojavio pred tvrđavom sa 40.000 vojnika) Jajce je u bitkama godine 1480, 1493, 1499, 1501, 1053, 1512, 1513, 1515, 1518, 1520—21, 1523, 1525—26, 1527 i 1528 preživjelo pad Beograda, Sapca i Osijeka, katastrofu Muhača i Budima, katastrofu udbinsku i slom jagelonske dinastije. Kada bismo poredali turske ratne cikluse na našem terenu od početka XVI stoljeća kronološki, a naročito рак od pada Beograda 1521 do definitivnog pada Siska 1594, grafička tabela ovih bitaka ličila bi na izvještaj državne klasne lutrije: beskrajne kolone cifara, kojima se u ovom slučaju, kao na grafikonima krvi, mjeri smrt. Pet godina poslije Udbine Turci se javljaju pred Šibenikom, Ostrovicom i Kninom, a 1500 pred Splitom, Zadrom, Ninom i Trogirom. Sulejman Veličanstveni (1520—1566) osvajao je naše gradove polagano kao lunta, koja se primiče lagumu neminovnošću katastrofe. To nije bila trenutačna provala vulkana! Turske vojne na našem terenu predstavIjaju perverzno krvničko izgaranje ljudskog mesa u tristagodišnjem požaru, koji se neprestano gasi i pali, uništavajući ognjenim krugovima našu civilizaciju po fatalnom sistemu umorstva, spram koga je čitava civilizirana Evropa bila okrutno indiferentna. Godine 1521 pao je Beograd, a sa Beogradom simultano Knin i Scradin, 1523 Ostrovica bribirska, 1526 Muhač, Ilok, Vukovar, Osijek, 1527 Obrovac, Udbina, 1528 Banjaluka, 1530 Kobaš slavonski, 1531 Kacijanerova protuofenziva do Osijeka i slom kod Valpova, 1537 Klis, 1538 Vrana, Dubica na Uni, Jasenovac, Novska, 1539 Hercegnovi, 1540 Našice prelaze u budimski sandžakat, 1543 Voćin, Orahovica, Valpovo, Brezovica, Pakrac, 1552 Virovitica, Čazma (postaje sandžak), 1556 Kostajnica, 1558 Otok, 1560 Novigrad na Uni, 1565 Krupa, 1566 Siget (smrt Sulejmanova), 1571 turska flota pod admiralom Karajalijom osvaja Ulcinj, Bar, Budvu, Korčulu, Hvar, 1572 Klis, Boka, Budva, 1575 Cazin, 1576 Bužim, 1577 Kladuša, Ostrožac (postaje sandžak), Zrin, 1579 gradi se Karlovac, 1580 Bosna postaje beglerbegluk, 1584 Cetingrad, 1591 Ripač, 1592 Bihać, Blagajski Turanj, Topusko, 1593—94 Sisak, Petrinja itd., itd.

Svi ovi datumi za nas su od vitalne važnosti, predstavljajući svaki za sebe čitavo jedno poglavlje naše Golgote. Sedamdeset godina poslije pada Beograda turska je sila zapela na liniji Senj, Slunj, Petrinja, Sisak, Lonjsko Blato, Moslavina, Koprivnica, Novi Zrin na ušću Mure u Dravu, i to je bio strateški maksimum u njenom kretanju na zapad. Brojevi ovog dvjestagodišnjeg rata nijesu mrtva stvar! Ako je Sulejman Veličanstveni morao da od Našica do Virovitice putuje 12 godina ili ako je turski glavni stan od Beograda do Siska izgubio na tempu sedamdeset godina, ako se pobjedonosna armada turska javlja stotinu pedest i sedam godina (izmedu 1500 i 1657) desetak puta pred Splitom, Šibenikom i Zadrom, onda nam tempo ovoga kretanja govori sam po sebi, da je krv tekla potocima, i tako statističare ne treba da iznenađuje, kako na našem reIjefu polovinom XVII stoljeća ne će biti da je živjelo više od nekoliko stotina hiljada stanovnika. „UZDIZANJE NARODNOG DUHA” Pjesnici i ideolozi ovog perioda (Od Pribojevića i Orbinija do Križanića i Gundulića) sanjaju о Slavenstvu kao о vrhunaravnom oblaku, koji svijetli nad našom sudbinom u mračnoj i ukletoj noći, kada na sve strane u odsjaju Iomača odjekuje zveket oružja. U zloslutnom blijesku čelika prijeti opasnost živom ljudskom mesu kao trajan memento, i u takvim neljudskim i bijednim okolnostima kod nas se pišu knjige i slikaju slike pune iluzija i vjere u političko i kulturno oslobođenje. Tragična smrt kardinala Andrije Jamometića u Baselu, kojom je platio svoju pobunu protiv balkanske politike Siksta IV, posljednji je proplamsaj (našeg) patarenskog patosa u većem stilu. Dvjesta i pedeset godina lomio je Sveti Otac Bosnu, a kad je konačno nestala u dimu zuluma, on, koji je od godine 1200 „molio, napominjao i nagovarao” serije raznovrsnih inostranih kraljeva, biskupa, velmoža i suverena: „da se spreme silom i kako kraljevskoj moći dolikuje osvete nepravdu bosanskom kugom nanesenu Svetome Oсu”, on, koji je od Kulina bana do posljednjeg kralja bosanskog oduzimao nevjernicima „sva zemaljska dobra” i „bez oproštenja” tražio da se „pravom državne vlasti i Petrova Mača” izvrši nad njima „smrtna osuda”, sada, kada Bosne nije više bilo, uživajući plod svoje vjekovne politike, pasivno je čekao da patarenstvo izumre definitivno, jer su mu Prorokovi konjski repovi bili draži od bilo kakve moralne ili intelektualne (kršćanske) sumnje u Njegov Vrhovni Autoritet. U sveopćoj depresiji naši politički ideolozi i pjesnici dižu duhove, otvarajući iluzionističke perspektive na Slavenstvo i na „našu” davnu vlastitu bogatu historijsku prošlost, kada je Makedonija bila kolijevkom staroslavenske književne civilizacije i kada smo se u ratovima sa Bizantijom pobjedonosno borili na Peloponezu i pod Olimpom. Govoriti svojim suvremenicima XVI stoljeća о herojskoj makedonskoj prošlosti, koja je toliko gorda, te je tresla temeljima istočnog carstva, značilo je ljude, koji svakodnevno strepe da ih sudbina ne obori na stepen kurdistanske raje, Iiječiti tajanstvom romantične poezije, što je uprkos svemu predstavljalo ipak veoma visok stepen politike i kulturne svijesti. Tješiti ljude, da je bilo jedamput tako te se s pravom govox’ilo kako „Solunjane vse eisto slovenski besjedujut” i da je istina, da je greki poluotok bio poslovenjen sve do heladskih hridina i do Tajgeta (gdje su vladali Jezerci i Milčani), značilo je plavim dimom legende obavijati okrutnu stvarnost, koja je sukljala od Neretve do Velebita kao mračna azijatska prijetnja svemu što je kod nas predstavljalo evropsku civilizaciju. (Ta romantična, orbinijevska i pribojevićevska parafraza „uzdizanja narodnog duha” javlja se glavnim motivom naše historiografije u drugoj polovini XIX stoljeća kao dokaz još uvijek kukavnog i bijednog robovanja pod tuđinskom vlašću“.

.

Tekst i foto: MARKO RAGUŽ, Sarajevo, ljeto 2023. god.,