Žarko Pajić –  Antonin Artaud: Sunce i mahnitost, Litteris, Zagreb 2023.

To da je Žarko Paić neobično plodan autor koji je napisao, bez pretjerivanja, cijelu biblioteku knjiga, manje više smo svi znali, ali možda samo neki da se otprije nekoliko godina njegove knjige štampaju kod najuglednijih svjetskih izdavača u Americi, Velikoj Britaniji i Njemačkoj i da je stekao filozofsko ime s jakom međunarodnom reputacijom. Možda se ta činjenica i ne zna ili prešućuje jer se sve dogodilo u tišini, izvan buke ovog medijskog svijeta zahvaljujući nenametljivom i strpljivom sazrijevanju ovoga važnog filozofa koji piše svoje knjige u samoći provincije. U najnovijoj knjizi Žarko Paić o Antoninu Artaudu, Paić se nije priklonio niti biografskoj metodi koju je afirmirao Sainte Beuve niti strukturalističkoj koja afirmira samo tekst i unutrašnju strukturu. Kod Artauda su umjetnost i život slijepljeni i neodvojivi tako da čim izgovorimo ime Artaud imamo u vidu ne samo njegove tekstove, nego i njegovu osobu i čak njegovo izražajno lice u koje je utkana cijela povijest njegova života. Žarko Paić je želio u svojoj analizi izbjeći ono što karakterizira većinu interpretacija: bilo da se nametne jedna konceptualna rešetka koja je strana njegovoj misli, bilo da ga se mimetički obradi s potpunim poistovjećenjem kao da ga se želi učvrstiti u jedan preetabliran okvir. Naprotiv, u svojoj knjizi Paić je znao pristupiti svim čvornim mjestima njegove egzistencije, i uspješno meandrirati kroz sva traganja, otkrića, iluzije i deziluzije njegova mišljenja i života.

Artaud je jedna od najamblematičnijih figura 20. stoljeća koja pokazuje sve kontradikcije, sukobe i krize stoljeća. Artaud nije u striktnom smislu mislilac, filozof, ali je osvojio istaknuto mjesto u intelektualnoj klimi moderne i postmoderne svojim posve osobenim pristupom problemima koji su i filozofski, inovacijom vokabulara te sposobnošću da potakne jedan novi način mišljenja. Tako mi je, čitajući Žarka Paića, bilo zanimljivo saznati koje su momenti, ne mogu reći koncepti, jer je kod Artauda nema čistih koncepata lišenih iskustva i sudbine, koji su momenti mišljenja zaokupili njegovu pažnju. To je po meni trenutak njegova raskida sa zapadnim racionalizmom i njegovom tradicijom, te poraz i nemogućnost opstanka duhovne kulture na Zapadu. Artaudovo trajno nezadovoljstvo europskom kulturom i njenim dometima ogleda se u samom procesu koji je zametnuo protiv Zapada, materijalizma, ideologije progresa, svevlasti tehnike te humanizma koji je samo odvojio čovjeka od njega samoga. Artaud je pobunjeni čovjek u camusovom smislu, pobunjen protiv kršćanstva, marksizma, fašizma, psihoanalize, nadrealizma i općenito modernih izama i društva i priklanja se spenglerovsko-ničeanskim razmišljanjima o ideji civilizacije kao dekadencije kulture.

Sučelice dekadenciji Zapada, Artaud predlaže povratak iskonskim izvorima i primitivnim ali autentičnim kulturama Meksika. Zato je i sam krenuo na put, sam Artaud kaže da nije došao kod Tarahumara Indijanaca iz radoznalosti, nego da bi pronašao istinu koja je izmakla europskom svijetu i koju je njihova rasa sačuvala. Paić prati Artauda na njegovu putovanju, kroz sve njegove očaranja i rasčaranosti, u obredima ekstatične tjelesnosti s vračevima, pejotlova plesa, uzimanja droge, kroz njegove vizije napisane u mesijanskom tonu i obojene mističnom bojom. Sva su ta iskustva granične prirode, dovode do halucinogenih vizija, stanja fizičke iznurenosti, a sam kaktus pejotl kako ga je Henri Michaux koji ga je uzimao daje “duboku impresiju netjelesnog i onostranog života izvan vremena, i sudjelovanja u Apsolutu”. I Paić ispravno zaključuje da je participacija u ezoteričnim obredima pejotlova plesa Artaudov direktan raskid s novovjekovnom kartezijanskom metafizikom. S druge strane, Paić podvlači Artaudovu mistifikaciju iskona, što ga gura u razna stanja unutrašnje krize, deformira percepciju prostora i vremena i ruši kontinuitet misli. Stvari su se ubrzale za Artauda poslije povratka iz Meksika 1937. Tada počinje Muka po Artaudu jer slijedi put u Irsku, njegov pravi križni put na koji je isto krenuo s mističkom ozarenošću i misijom da donese Irskoj štap svetog Patrika s trinaest čvorova, a riječ je o običnom štapu koji je Artaud dobio od jednog prijatelja iz Bruxellesa, a ovaj ga dobio od drugog prijatelja, ukratko, on je utvarao da je to baš izvorni, originalni štap i u to uvjeravao i druge. Ta tragična epizoda završila je njegovom desetgodišnjom internacijom u žutim kućama Francuske. Ondje je izložen godinama psihijatrijskoj torturi koja umjesto da mu pomogne, ga dokrajčuje.

Dijagnoza ludila odnosno šizofrenije nije samo biografski podatak. Artaudova strast za istinom isprepliće s njegovim ludilom, a opet je i istina o njegovom ludilu enigmatična jer on nije običan šizofrenik nego pjesnik angažiran u istini. Ulog cijele njegove egzistencije je ta potraga za istinom na granici ludila, i višak te istine koji nam je često neprihvatljiv makar znamo da je u pravu kad ide do kraja. I tu on protuslovi onoj čuvenoj Lacanovu misli prema kojoj istina ima strukturu fikcije; Lacana (“doktora L”) koji mu se posebno zamjerio kad ga je prozvao opsjednutim i kad je zloguko predividio da u njegovoj egzistenciji koja će trajati 80 godina neće napisati više ništa. To njegovo pravilo glasi ovako: ako pišeš, nisi lud, a Artaud jest pa ne može ništa više napisati. Međutim, za Artauda, ta logika ne vrijedi, jer nam je u tom psihoze podario zadivljujuće tekstove, isplivao iz crne rupe, iz crnog džepa.

Za teatar je Artaud od svih umjetnosti najviše vezan, i tu je ostavio najveći trag. Uostalom, on nije bio samo teoretičar teatra nego i glumac, i Anaïs Nin, koja je bila na jednom njegovom predavanju o teatru i kugi na Sorboni, zapisala je u svoj dnevnik kako je Artaud izgubio nit svoga predavanja u trenutku kad je počeo glumiti umirućeg od kuge. Kako bi ilustrirao svoje predavanje, on je igrao njegovu agoniju. Ljudima je presjekao dah, bilo im je neugodno, neki su se glupo smijali. Tako da je teatar bio inherentan Artaudu i izvan teatra, a sam život je scena.

Za Artauda, poraz zapadnog teatra sastoji se u tome što je isključivo vezan za tekst, kao vrsta oralne književnosti. Nietzsche se isto vratio grčkoj tragediji, ali za njega je to teatar riječi. Za Artauda je bitan prostor, scena, “transgresija metafizike” kako Paić na tragu Derride naziva taj proces, on nikako ne želi poništiti tekst nego ga obogatiti drugim formama ekspresije kao što su ples, glazba, pantomima, geste, buka, boje, u smislu totalne predstave, i dati mu religijski i metafizički začin u smislu obreda, magijske operacije itd. Dovesti do “okrutnosti”, što je Artaudov termin i koju Paić definira kao ekstatičnu moć života…Teatar okrutnosti ima svoju veliku težinu u povijesti kazališta tako da se slobodno može reći da u teatarskoj praksi 20. stoljeća potoji jedno razdoblje prije i poslije Artaudova doprinosa.

Za kraj, samo jedna bilješka o podnaslovu knjige – sunce i mahnitost koje povezuje slučaj Antonina Artauda i van Gogha. “Suncu i smrti ne može se gledati u oči”, glasi jedan aforizam La Rochefoulada koji je poslije preuzeo Nietzsche u Radosnoj znanosti. Motrenje sunca i mahnitost najviše se odnose na Paićevo poglavlje o Artaudovoj knjizi “Van Gogh, ubijeni samoubojica”. Riječ je o autobiografskom eseju koji je napisan poput svojevrsne oporuke, konačnog obračuna sa svijetom u onih zadnjih godinu i pol danas koliko je Artaud još živio poslije izlaska na slobodu. Znamo da je Van Gogh hrlio ka svjetlosti bez ikakve zadrške, i zato izabrao Provansu kao izabranu zemlju, prizemljio sunce kako kaže Paić, dok je Artaud gledao netremice u sunce bez ikakve zaštite, ne mareći za posljedice. Obojica ulaze u tragičan konflikt s društvom, stradaju od njega u unutrašnjem egzilu ili ludnici jer otkrivaju nepodnošljive istine koje tadašnje društvo ne želi čuti ni vidjeti.

Upravo u ovome poglavlju knjige dolazi posebno do izražaja sva raskoš Paićeve interpretacije Artauda gdje se sve ono što je bilo rečeno očituje iz jednog drugog kuta, kao da se autor popeo na neku uzvisinu dajući nam priliku da dubinski razumijemo Artaudovu misao, život i sudbinu, i po tom zgušnjavanja materije i svojevrsnoj katarzi razlikujem one obične od izvrsnih knjiga kao što je bez svake sumnje ova Paićeva.

Dražen Katunarić