MAKEDONIJA

Stisnite travke

nju ćete iscijediti.

Oslonite se na

kamen

čut ćete joj ime.

Spustite se u rijeke

dno će vas njome

počastiti.

Lezite odmoriti se

i noć će vas njome

pokriti.

Na ovom ću hrastu

napisati ti ime

da ga kiše speru

i žedne u zemlji da

napojiš.

Na ovom ću polju grumen

tebe posijati

klas da nikne

i njime da nam unuke

hraniš.

Na ovom ću te brdu

ostaviti

i kad odem

da te opet vidim

Veliku.

Evo te proste

zemlje

od sunca i kamena

dvoličnog

Gdje tek prohodala djeca

otkapaju

lubanje po vrtovima

Evo te proste

zemlje

od paučine i vode

Gdje sloboda mudro

seoska imena

zapisuje

Umjesto ikona po

crkvama

I gdje ljeto poput

sudbine

traje do posljednjeg

ustanika.

Evo te proste zemlje

Od zamorenog disanja

i šutnje

Niz koju vrijeme

prolazi

i ponovo se vraća

da s njom podijeli

lažno trajanje.

O, evo te proste

zemlje

od grča i čekanja

Koja je i zvijezde

naučila šaptati

na makedonskom

A za koju nitko ni ne zna.

——-

DOMOVINA

Kada je stigao

brodom u tu

daleku zemlju

Vidio je ljude koji

na obali

sjede

I jedre zvijezde na

nebu.

Kada ga pitaše

što to nosi

sa sobom

on pokaže

vezanoj u marami

zemlju,

a kada mu je rasuše,

on zaplaka.

Domovina je to

reče on i svu noć

je grumen po grumen,

zrnce po zrnce

praha

sakupljao.

——–

MOJ OTAC

Otkad je zauvijek

iz svoje kuće

izašao,

odmah je za njim

otputovala i

kuća:

temelji, stupovi

stubišta, krov,

za njegovim tragovima

krenuše i

nestadoše.

Kuća je bila sačinjena od

njegova glasa,

njegove čiste maramice,

njegova pogleda i

hoda

i nije bilo

moguće

on da ode,

a kuća da

ostane!

Danas, samo mi,

djeca njegova

možemo odgonetnuti

to čudo:

sretnom tati

kuća je bila

jedina crkva kojoj se molio

i sva baština

koju nam je ostavio

bijaše sjaj u njegovim

očima dok se križao i

izgovarao molitvu.

za trpezom.

I nije bilo moguće

anđeo da ode,

a crkva da

ostane…

——-

NEPROČITANO PISMO

Na svakoj stijeni,

na svakom kamenu – neki

znak!

Netko je kroz

mrak vremena dubio

znakove

kamenom u kamen

i sada je cijela domovina

neko zagonetno

pismo.

Sada su znakovi tetovirani na

stijenama

stopljeni s vremenom,

utisnuti u sjećanje

naroda,

sveti znakovi

kroz koje struje

i krv i tajna

makedonske riječi:

spaljeni glasovi,

nevolje,

krvavi zasjeci

noža

zasjenjeni krikom

velikih pogibija…

Cijela je domovina –

sveto i nepročitano

pismo.

——-

LJUBAVNA

Prije svitanja

njoj je već svanulo,

Prije mraka

njoj se već smračilo.

Vezivala je sunce

vlažnom maramom

i uspavljivala ga kraj

sebe.

Dok smo mi čekali da

se voćke rascvatu,

Ona je već brala

s njih plodove

i pred nas stavljala

pune zdjele.

Ništa je uzbuđivalo

nije.

Mi bi joj pokazali

kamenu pticu u

letu

Ona bi rekla: da, to sam ja,

ptica u sunčevom

oku!

Dali bi joj

modre cvjetove koje je

brao

Aleksandar Makedonski kraj

Zlatne rijeke

Ona bi rekla: te sam cvjetove

U njedrima već nosila!

I uvijek je,

uvijek šutjela.

Rekla bi: sve što imah

rekoh samoj sebi

Tuđe pravo je

šutjeti o svojoj sudbini

Ništa je uzbuđivalo nije.

Čitav sam život mislio da je žena

Nisam znao da Bog je

Samo on ne čezne

ni za čim.

———

DVIJE TIŠINE

Konačno si me poljubila,

I poput ovih

kiša i munja,

poput ovog vjetra,

okovala si me za sebe,

i to što se među nama

dogodilo

sada ni Gospod Bog spriječiti

ne može.

No, gdje si?

I ne znajući, ti si oko

mene

naselila dvije tišine:

onu malu, u kojoj te sanjam

i čekam, i veliku

u kojoj nestajem.

Tvoj zaborav i

moj odlazak

sada ni sam Gospod Bog spriječiti

ne može

———

PSALAM 2.

Proučavajući medicinu

uzbudila me je činjenica

da čovjek u svojoj

krvi ima točno onoliko

željeza

koliko je potrebno

da se iskuje

dovoljno čavala

za jedno raspelo. Pomišljam:

tko će otkriti sanskrt

dok putujemo ka

zvijezdama?

Pomišljam: svatko je od nas

neki budući Isus

jer svojom krvlju

može potpisati svoj nestanak.

——————————-

Prevod/prepjev na hrvatski:  prof. dr. Borjana Prosev Oliver

Biografija:

Ante Popovski je Makedonski pjesnik, esejist, prevoditelj, publicist. Rođen je 3. lipnja 1931. godine u selu Lazaropole, Debarski kraj. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Skoplju i radio kao liječnik u Debru. No, više ga je privlačila pisana riječ i uključenost u društvene tokove. Ante Popovski bio je predsjednik Društva književnika Makedonije u dva mandata, predsjednik Vijeća Struških večeri poezije u dva mandata, redovni član Makedonske akademije znanosti i umjetnosti i jedini je član iz Makedonije na UNESCO-voj Svjetskoj akademiji poezije sa sjedištem u Veroni.

Autor je knjiga: Odblesoci (poezija, 1955), Vardar (poezija, 1958), Samuel (poezija, 1963), Nepokor (poezija, 1964), Makovi  (1966), Kamena (1972) , Tajnopis (poezija, 1975), Ljubopis (poezija, 1980), Plava pjesma (poezija, 1984), Glas iz prošlosti (1986), Bezimena (poezija, 1988) Providenije (poezija, 1995), Sveta pjesma (2001) i Dvije tišine (poezija, 2003) posthumno. Autor je Okovanog vremena (Članci i komentari, 1991.), Između života i znakova (Eseji, 1991.) i sastavljač je sljedećih antologija: Sveta zemlja riječi (Antologija jidiške poezije) i Orfej i Isus (Biblijski Motivi u suvremenoj makedonskoj prozi) (2000).

Poezija mu je prevođena na sve jezike bivše Jugoslavije, a izbori njegove poezije, u zasebnim knjigama, objavljeni su u Albaniji, Grčkoj, Rusiji, Turskoj, Italiji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Indiji, Bugarskoj, Francuskoj, Poljska, Češka i još dvadesetak svjetskih jezika. Dobitnik je brojnih državnih i nacionalnih nagrada i priznanja, poput Braće Miladinovci, 11. listopada, Kočo Racina Goceva Povelja, kao i međunarodne nagrade Premio Europa za najbolju pjesmu.

Preminuo je 1. listopada 2003. u Skoplju.