I dan danas vidim babu Vitorija kako zatvara škure dok se sprema nevera i u prozor stavlja svoju crnu krunicu, križa se, pa zove svetog Nikolu putnika, svetog Iliju gromovnika i svetu Barbaru, da čuvaju mornare na moru, i svakog koga je nevrijeme zateklo na otvorenom. Najdraži od svih babi je bio sveti Ante Padovanski, čije je ime bilo ključ koji je mogao otkloniti zlo, sačuvati od propasti i pomoći da se pronađe izgubljeno. Zato je baba dan započinjala zazivanjem njegova imena, i ta je jutarnja rutina u sebi imala nešto duboko umirujuće, proizašlo iz pouzdanja i nepokolebljive vjere da će uz zaštitu sveca, na dobro izaći sve što nas tog dana čeka.

Kako vrijeme prolazi, baba mi je sve bliža, pa i sama često pozdravim dan njenim ritualom. Stanem na prozor i prema Nebu šapnem nekoliko riječi: hvala što sam se probudila, otkloni danas od mene zlo, čuvaj one koje volim. Te su riječi samo djelić priče o dubokoj ljudskoj potrebi za zaštitom i vapaj nebeskoj milosti da se spusti na zemlju: ovdje, sada, meni. A molbe su sve slične, kao što su slične i potrebe i tjeskobe iz kojih se zaziva, s jednakim pouzdanjem u bijela krila oku nevidljiva, i lik koji svijetli iz tame poput tajanstvenog, umirujućeg dobra.

Sveci zaštitnici poglavlja su iz ženskih priča, jer su oduvijek žene bile te koje su molile za zagovore, prinosile darove, kitile oltare cvijećem, zavjetovale se, postile, spremale najfinija jela i kolače za kirbaje i feste. U večernjem predahu, kad bi se ruke umorile od posla, žene su ih sklapale i Nebu upravljale šapat vezući molitve koje su započinjale imenima djece, muževa, braće, roditelja: za oporavak od bolesti, sretan povratak kući, uspješan završetak škole, za svakidašnji kruh. Svece zaštitnike u nekim su obiteljima častili i štovali generacijski, nekima su posvećeni gradovi i sela, imanja i usjevi u poljima, a mnoga su djeca nazvana njima u čast. U našim se krajevima naročito časte Sveti Vlaho, Sveti Nikola, Sveti Roko, Sveti Jere, Sveti Duje, Sveti Ante, Sveti Ivan, Sveta Lucija, Sveta Barbara, Sveti Josip, Sveti Franjo, Sveta Ana, Sveta Katarina.

Današnje se vrijeme po svemu razlikuje od vremena kad je baba stavljala krunicu u prozor čim su zemlju zatresli prvi gromovi, ali jedno i dalje vrijedi. Kad čovjek poduzme sve što je mogao i dođe do kraja svog znanja pa malen i u smrtnom strahu zadrhti pred neizvjesnim ishodom, misao instinktivno potraži onu istanjenu, požutjelu sličicu iz babinog molitvenika. I premda već dugo nema ni babe ni molitvenika, izblijedjela pozlata i lice sveca svjetlucaju na rubovima pamćenja čekajući svoj trenutak. U noćima velikog straha, između očaja i nade, sumnje i vjere, nazire se tajni prolaz. Mala, gotovo nevidljiva vrata koja vode prema Edenu, nečujno se otvore na zaziv svečeva imena, da umorno, uplašeno ljudsko biće propuste u mirisne i ljekovite dubine Vrta.

.

O VOĆU, NEBU I GODIŠNJIM DOBIMA

……………………………………………………………………….

Slika: Jan van Eyck, Navještenje, detalj