27. novembar 1916.

Po peru negdašnjeg grofa i uveliko deklasiranog gdina Ambroza Homole: godina 1916, po sotoni, bijaše tako krasna i bela, odista, vrlo plodna godina za njega:

… na Somi ginuo je jedan francuski soldat na svakih dvadeset sekundi. U Galiciji Rusi uzimaju u ropstvo više od pola milijuna austrougarskih vojnika, poglavito mlađanih Slovena iz redova Srba, Kroata, Čeha, Poljaka, Slovaka koji su odviše bili kakve seka-perse bez svršene gimnazije negoli hrabri soldati Franc Jozefovi. Austrougarske i bugarske jedinice uveliko su tamanile Serbe od Maćedonije do Beograda i Dunava. Švajcarska je, kao i u svakome ratu, spokojno grickala svoje uveliko nagomilane đenge od interesa skoro svih zaraćenih strana. Na dalekom azijskom istoku – Japanci terorisali su Singapur, tamanili pobunjene Induse za račun Velike britanske Krune te oteli od Nemačkog Kajzerrajha sve carske berlinske kolonije na Pacifiku. Opkoljeni Verden bio je u blokadi, građani su lipsavali od gladi izjevši sve preostale kerove te su prešli i na mačke, štakore, miševe, etc. Na Balkanu, u srpskoj Šumadiji spremao se ustanak protiv Beča i Sofije. Logori K. u. k. Monarhije: Jindrihovice, Arad i Braunau radili su punom parom i do kraja godine 1916. u zemlju pokopali odveć nekoliko desetina hiljada Srba, Italijana i Rusa… Na afričkom bojištu, u prašumama i savanskom pesku nemačkog Togolanda, Kameruna i Namibije vodio se kratak boj među anglo-galskim i germanskim postrojbama koji je rezultirao potpunim „oslobođenjem” cele Afrike od nemačke carske čizme. Britanski bombarderi sa Krita, leteći nad nedavno utvrđenom Solunskom frontom, vozikali su se nad glavama izranavljenih grčkih i serbskih soldata poput turističkih cepelina, ne bacivši niti jednu bombu na Bugare, Švabe ili Austrougare s druge strane linije fronte. London je mirno hrkao dok je Pariz goreo od nemačkih dalekometnih topova. Vascela severozapadna Francuska tresla se i gorela od nemačkih bombardera i artiljeriskih zrna. Warszawa: Poljaci čistili su u svome glavnom gradu radosno vojničke čizme svojim „osloboditeljima” Nemcima poput brižnog brisanja vlastitog odojčeta nakon kupke, a po naređenju nemačke okupacione komande – sa svih trgova poljskih gradova pod kontrolom Nemačkog Kajzerrajha maknute su biste ruskih careva iz dinastije Romanovih, te je uveden zvanično i punojavno poljski jezik u sve pučke škole, prvi put posle 123 godine. U Beču, prilikom pokopa starog cara Franc Jozefa I, izgorela austrougarska zastava kojom je bio pokriven lijes pokojnog cara, nadasve od ispalog pikavca cigarete jednog od nekoliko grobarskih radnika. Donaueschingen: građani su prijavili pojavu nadnaravnih bića, vukodlaka ili vampira (Nosferatu) koji su svake noći, počevši od 5. jula 1916. do sredine avgusta iste godine umorili preko trideset uglednih građana ovoga lepoga grada, a koji su u svojim posteljama svi odreda pronalaženi sa dva vampirska, očnjačka krvava uboda na svojim gospodskim vratovima. U Pešti – iz pištolja ustrelio se ugarski veleposednik i bogatun Asztrik Szabó, iz nepoznatih razloga, ostavivši bez naslednika celokupnu svoju imovinu u vrednosti od 63 000 000 zlatnih kruna. U Bukureštu pobuna: opšta nestašica, mesa i mleka, Rumunjska s leđa zabada nož u leđa i Monarhiji K. u. k. U okupiranom Beogradu, rano izjutra, jedan srpski seljanin u pijačnom danu napada i ubija udarcima kantarom u glavu jednoga soldata K. u. k. Monarhije: satnika Ljudevita Agbabu, koji mu je iz neznanih razloga pljunuo na opanke. U beogradskom „Domu za s uma sišavše” umro pisatelj Petar Kočić. U Zagrebu Stjepan Radić putem proglasa poziva punojavno i zvanično Vijenu da reformira postojeću Austro-Ugarsku i zarad opstanka carstva načini treći sveslovenski entitet sa sedištem u Zagrebu. Austrougarski ministar inostranih dela Stefan fon Rajec Burijan, u Pešti, nekoliko stotina metara od Budimske palate, ubija vlastitu unajmljenu ljubavnicu, uličnu prostituierte: izvesnu zlatokosu Tammy, ugušivši je jastukom nakon orgija. Italija, od Rima sve do Sicilije živela je svoje mirnodopske dane i uživajuće sunčala svoje noge na „slobodnom” južnom spokojnom suncu i plavom Mediteranu, izuzev malog podmorničkog rata koga je morala voditi sa Bečom i frontom na Soči, Južnom Tirolu i Trstu, koji gospoda u Rimu nisu ni osetila. U Petrogradu carski agenti carice Aleksandre Fjodorovne Romanov hvataju odbeglog joj ljubavnika Raspućina, seckaju ga sabljama na delove i potom komade njegovog telesa bacaju u Nevu. U švajcarskom Veveu pisatelj Henrik Sjenkjevič, u alkoholističkoj krizi i pomućenog uma, hvata bočicu sa crnom tečnošću i ispija mastilo za vlastito nalivpero umesto wermuta, umire sat i pol docnije u mukama. Radio Agram, svake večeri od 19:55 časova emitira svojim širokim talasima sve do Moskve, Londona, Pariza i Rima Johana Sebastijana Baha: Božićni oratorijum, u izvođenju kamernog orkestra ratnog sastava bečkog Muzikferajna, a nakratko, dva-tri puta, i Srpski kvadril (Serben-Quadrille) Јohana Štrausa Mlađeg, poput kakve tihe „umetničke diverzije i sabotaže”, imajući na znanju svest da je tada Srbija odavno potonula u planinama tamnog albanskog vilajeta…

Evropska je to godina bila, pisao je sedi starac Ambroz Homola (r. 1854. †1919), doista, godina kojoj se sotona mogao samo detinje radovati…

P.S.

Ambroz Homola umire iznenada od srčanog zastoja 24. julija godine 1919, pred sam početak jutarnje mise u gotičkoj praškoj Katedrali Svetog Vida, Vaclava i Vojćeha, dvadesetak sekundi nakon što mu se na vitražu a potom i južnom katedralskom svodu prikazao niko drugo do on: nečastivi… u obliku čovekolikog jarca.

Novi Sad, 2023.

Rekvijem za Habzburge

„Sada viču, zahtevaju rat, a sutra će plakati!”

Franjo Josip I, 1914.

Zagreb. Konac 1918. godine. Kiša je iznenada počela liti, a o jarkom i ugodnom jutarnjem suncu koje je granulo s prvim minutima hladnjikave zore, ubrzo ne bijaše ni traga…

Ustrašeni dezerteri i vojni bjegunci s Galicije i talijanske bojišnice vuku se po gradu, iscjepanih šinjela, poderanih epoleta, gladni, koščati i bolesni, kao napuštena i isprebijena pseta.

Austrougarska izdiše.

Solunska fronta odavno je probijena.

Sa sviju strana riču Antantini topovi.

Kajzerska Njemačka bezglavo gubi rat.

U Rusiji je klanica.

Europa se klati na vješalima.

Posvuda je pometnja, kaos, jad, čemer i rasulo.

Poslijednjim vojnim vlakovima poražene austrougarske armade iz grada se izvlače, točnije – poput miševa i štakora bježe austrijski grofovi, baruni i markizi, kao i carski bečki feldvebeli, peštanski natporučnici, K. u. k. generali i feldmaršali, skupa sa svojim obiteljima: ženama, djecom, mamicama, punicama i ljubavnicama, i sa tovarima svoga prtljaga: baroknim foteljama, renesansnim stolovima, francuskim ležajevima, gramofonima, persijskim i versajskim tepisima, Gojinim i El Grekovim uljima i ostalim vrijednim opljačkanim umjetninama, zlatnim escajgom, obućom i odećom od lavlje i krokodilske kože, smaragdnim lampama, čak i sa čitavim srebrnim i pozlaćenim odvaljenim kaminima, etc.

Kraj jedne tisućljetnje epohe i veliki rekvijem za Habzburge.

Poslijednji walzer za Habzburge.

Nebesa nad starom Austrijom bijahu turobnija i mračnija od melodija Mocartovog Rekvijema iz godine 1791!

Na kolodvoru zagrebskom stoji August Tanhofer, šezdeset devet godina, sivi šinjel, kravata zategnuta pod gušom, šeširić na glavi, u jednoj ruci mu Ibzenova knjiga Car i Galilejac, u drugoj štapina, gleda on svu tu luđačku europsku grozotu i pometnju oko sebe i misli se: bogo moj lijepi zar i sada horde pomahnitalih ljudi i krvavih soldata kreću se tamo-vamo kao i prije dvije stotine ratnih godina, zar se ničemu nisu ljudi naučili, svuda ponovo krv, jurnjava, ubojstva, kaos, čemer, stavljaju nam omču oko vrata i oblače nam luđačke košulje, streljački vodovi, tisuće kadavera smješka nam se, a naroda nema, sve je isto, ništo se nije promijenilo, glave nam lete kao glavice kupusa, a zašto, i u ime čega sve to traje već nekoliko tisuća godina?

Stoji August i kao dijete zapanjeno gleda ono što se zbiva oko njega:

kako se dva prosjaka, zabrađena i prljava, međusobno mlate motkama i toljagama kraj šina kako bi se dočepali jednog komada buđave zelene šunke, koju je očito sa svoga tanjura zafrljačila jedna bijela grofovska rukavica u bijegu kroz prozor svoga kupea švapskog brzog vlaka Zemun–Grac, u hitrom pokretu, koji se nije ni zaustavljao na zagrebskom kolodvoru; gleda August i četiri-pet mlađanih plavih raspojasanih domobrana kako se pijani cerekaju i gađaju svrake i vrapce iz svojih „Manliher M1890” karabina povrh krova kolodvorskog i glava civilnih; okreće glavu August i gleda iza sebe nekoliko sredovječnih podebljih seljana u slavonsko-podravskim narodnim nošnjama sa širokim slavonskim šeširima na glavama kako nose silne torbe te ulaze u zgradu kolodvora, i odmah skidaju sa zida veliki uramljenni portret cara austrijanskoga Karla I, uz grohotan smijeh, a na njegovo mjesto vješaju, iz torbe izvađenu, polu-sušenu golemu svinjsku glavu sa umetnutom crvenom jabukom budimkom među svinjskim vilicama, potom vade boce rakije i nalivaju se, uz ciku i viku i veselje; uočava August i zgraža se kako jedna postarija žena bez mrve srama odlazi preko pruge, staje iza jednoga bora, skida vlastite hlače i vrši nuždu; potom nailaze nekakvi ratni ranjenici, suhonjavi, mršavi, tuberkulozni, njih trojica-četvorica, jedan na štakama nema desne noge do kuka, drugi zavoj nosi preko cijele glave kao mumija, treći šanta i plače, četvrti bez leve ruke do lakta, zbore mađarski prepadnuti i pogubljenih pogleda; sklanja se August od te prizorske mučnine i ulazi unutra, u zgradu kolodvora da sjedne jer od ovih jezovitih i grozomornih slika već je i zaboravio kuda je to jutros nameračio da ide vlakom; u daljini čuje se kakva puščana i pištoljska pucnjava, ne od borbe i fronte, negoli posigurno od slavlja i veselja radi propasti jedne države koja je tisuću godina trajala i živjela; gleda August i kako ulične prodavačice spolnih ugođaja sve više i sve slobodnije nadiru na kolodvor tražeći svoje žrtve da im podare svoje sifilise i gonoreje, gleda ih August kako odrpane i neretko pijane spopadaju svako muško očajnički tražeći đenge ili koru kruha za usluge koje nude; djeca okrvavljenih glava, njih nekoliko, malo podalje sjede na šinama i gađaju se kamenjem; nailazi galopom odnekuda, potom, krdo osedlanih i odbeglih vojnih konja, tutnje preko šina i gube se u šumi; kerovi gladni zavijaju, pucnji se u daljini čuju, harmonika svira, netko udara u bubanj i dernja se na sva usta pjevajući neku seljačku pjesmicu o svinjama i ovčicama, sve kao da je izokrenuto na glavu, ne zna se tko pije a tko plaća, ljudi kao da su čime drogirani i ošamućeni, nitko ne zna kuda je pošao i odakle je krenuo i kamo će završiti; viđa August sve ono što za svojih skoro sedamdeset leta nije vidio niti spoznao živeći u svome rodnom gradu; zatim neki mlađani fakini trče prema kolodvoru iz pravca grada, poput majmunčića hitro se penju uza zid pa gore, na stari krov barokne kolodvorske zgrade, uzimaju onda u svoje ruke austrougarski crno-žuti stijeg, skidaju ga, bacaju ga dole i potom urlaju udarajući se u prsa poput malih gorila; na koncu konaca, jedan postariji čovjek sa sijedim brčićima i tugaljivog lica, u crnoj uniformi, vlakovođa očito, silazi iz svoje lokomotive, potom odlazi u šumarak iza pruge, skida kapu i nestaje u tami šipražja… a kojih desetak minuta docnije iz hladovitog šumarka, gde su čekajući vlak mnogi ljudi odmarali i skrili se od kišice, iskače nekoliko žena i vrište, vičući u sav glas:

„Hilfe! Der Mann hat sich erhängt! Dоrt, im Wald! Hilfe!”ⁱ

Siroti August Tanhofer zatim shvaća da od njegovog planiranog izleta u Samobor na kremšnite i bermet, toga dana, očito, nema ništa…

Zemun, 2023.

i „Upomoć! Čovek se obesio! Tamo, u šumi! Upomoć!”