Engleski naslov francuskog romana À rebours najčešće glasi Against Nature, Protiv prirode. Jasno, riječ je o središnjem djelu pokreta imena décadentisme, Jorisa-Karla Huysmansa. À rebours u Hrvatskoj je naslovljen Naopako, a moguće je pronaći i varijantu U suprotnom smjeru. Englezi doduše znaju roman nasloviti i idiomatski, Against the grain, jer to znači ponašanje različito od onoga koje društvo očekuje, suprotnost očekivanome. Ovih par bilješki o prijevodu originalnog naslova slavnog Huysmansovog romana iz 1884. godine bit će nam od enormne koristi u raspravi o autentičnom značenju dekadanse. Jer, vidite, za nevježe je stvar apsolvirana odavno, njima već hrvatski prijevod protiv prirode dostaje kao tumačenje tog ambivalentnog pojma: kao biva, latinska riječ etimologijski se rastvara na de i cadere, pa je dakle riječ o tome da je to od+padanje, ergo opadanje, propadanje, nazadovanje, u svakom slučaju deklinacija, iskošenje od uvriježenog, odstupanje od norme i normalnog – e to je naročito opasna i opaka zabluda već time što pretpostavlja neku društvenopoželjnu normalnost – u riječ: riječ je o opadanju stvaralačkih snaga i urušavanju uspostavljenih vrijednosti. Naše poimanje dekadencije kao truljenja još će nas više približiti razumijevanju nerazumijevanja izvornoga smisla te suptilne riječi: dekadencija je u kulturi ono što je truljenje u naturi, što otvara presudno pitanje: je li onda dekadent netko tko djeluje kao priroda, netko tko pervertira propisanu verziju kulturne norme, tko izaziva društveno i kulturno truljenje, ili je dekadent onaj tko djeluje upravo nasuprot nature kao nečeg njemu najdaljeg, kako se to kod nas dakle shvatio À rebours u smislu – protiv prirode? Predrasudno poimanje dekadencije drži da je artificijelnost nadređena prirodi, pa će tako Jean Des Esseintes, protagonist Huysmanovog romana, u svom vrtu cvijeće zla birati po uzoru na umjetno. Je li dakle dekadent netko tko, kao Fructal, djeluje v sodelovanju z naravo, ili on radi protiv prirode?

Moj je odgovor da je jedini pravi i istinski dekadent onaj koji djeluje kao priroda, ta uništavateljica, ona koja od rođenja sve narođeno predodređuje za propast i smrt, da dekadent dakle ne djeluje protiv prirode, nego v sodelovanju z naravo, što je među rijetkima razumio Donatien Alphonse François, markiz de Sade, dok je Huysmasovo inicijalno razumijevanje dekadanse fatalan kulturnopovijesni nesporazum.

U redu, sam Jean Des Esseintes, posljednji izdanak nekoć moćne plemenitaške obitelji, plod je Huysmansove inspiracije nedvojbeno dekadentnom figurom zloglasnog grofa Roberta de Montesquiou-Fezensaca; grof je naime inspirirao i Prousta, čiji Baron de Charlus također duguje dandyju Monesquiou. Fascinantan profil s konca devetnaestog stoljeća, markantni je pozer šarmirao onodobno pariško društvo ne usuđujući se izaći iz ormara: jedan kroki govorit o tome da su Montesquiouve homoseksualne preference bilo očite, ali da je živio do te mjere čednim životom, da je navodno jedan jedini put, oko 1876., spavao sa ženom, slavnom Sarah Bernhardt, nakon čega je povraćao 24 sata. Ovaj kratki životopis završava opaskom: „ostala je veliki prijatelj“. Hoću kazati, sjajna preporuka, taj fatalni grof Montesquiou, ali i dokaz više da imamo sasvim pravo kad dekadenciju poistovjećujemo s oponašanjem prirode: unatoč velikom otporu dekadenata, oni u stvari ništa drugo ne čine no što to propisuje školnički shvaćen mimesis, nasljedovanje samodjelatne biti prirode ljudskim stvaralaštvom: razaraju, uništavaju, žive-k-smrti. Točnije, ako je potonje shvatljivo iz daleke tibetanske tradicije, ja bih radikalizirao ovaj stav: dekadencija je sam život smrti. I stoga dekadencija nije nikakav ciklički fenomen u rastu, sazrijevanju i opadanju kultura, slabljenje volje za moći, etc., nego je ona, kao što je Hocke kazao za manirizam, forma mentis: kao što manirizam nije neka loše shvaćena manira u smislu nekreativnog oponašanja klasičnih uzora velike umjetnosti, tako ni dekadencija nije opadanje dosegnutih vrijednosti ili slabljenje vitalnosti: jest, u njoj je prisutan moment nihiliranja, ali ne kao drugorazredan, kao uzgredan, već kao osamostaljeno Ništa: tu nije riječ o drugotvorenju nakon kojeg slijedi rast novog, rastvaranje zatvorenog da bi se otvorilo mjesta novim tendencama, nego je u eminentnom smislu dekadencija odgovorno i hrabro dopuštanje da do riječi dođe i ta univerzalna uništavateljica: davanje života Smrti.

Iako ovakva rečenica zvuči gromopucateljno, i sama po sebi dekadentno, ona to u intenciji nimalo nije: središnja misao pokreta dekadenata da je art(ificijelno) posvemašnja suprotnost prirodnome slaba je misao koja ljudsko stvaralaštvo suprotstavlja prirodi. Kako neoprezno! Da čuđenje nad tom naivnošću bude veće, akteri pokreta dekadenata učeni su ljudi, pače povlače se u osamu, baš kao paradigmatski Des Esseintes, ne bi li se posvetili estetičkoj i intelektualnoj kontemplaciji, a police su njihovih biblioteka, baš kao i Esseintesove, široke: njegove broje simboliste, ali, što je mene osobno lecnulo, i genija poput Augustea Villiersa De l’Isle-Adama. Nevjerojatno je da lektira takvih velikana nije navela na jednostavnu pomisao o prirodi uništavateljici, iako je već religijski i mitološki ona neizbježna. Tu se očito platio danak vlastitom cehu: ovo „Protiv prirode“ shvatljivo je jedino u smislu „Protiv naturalizma“ – jer Huysmanosovi su rani radovi bili naturalistički – sve dok 1882. u pismu Zoli nije nagovijestio da mijenja stil i da se upušta u „divlju i mračnu fantaziju“.

Bilo kako bilo temeljiti dekadenciju na razaranju nekog prirodnog poretka, bilo u biološkom ili moralnom smislu, drugorazredna je misao i ambicija. Ilustrirat ću to ovako: što mislite, tko je istinski dekadent, ako imamo pred očima suvremenike: onaj koji pokušava u slavu kulta juvenilnosti ostati vječno mlad, pa u šezdesetima dahće na teniskim terenima i teretanama, slijedi nutricionističke savjete, adorant je anti-age tretmana i ekspert za filere i botox… da skratim: sažaljiva žrtva potrage za eliksirom vječne mladosti, osoba koja je dakle uznastojala u borbi protiv prirode, ili je to ona osoba koja je pametno shvatila da je upravo priroda dekadentna, da Adi Parashakti uništava, da je Majka Priroda ta koja usmrćuje sve što rađa, i da biti istinski dekadent znači ne oponašati prirodu u značenju puke imitacije, nego upravo nasljedovati u njenoj stvaralačkoj ali i imanentno razaralačkoj biti? Naravno, dekadent je jedino i samo ova druga figura koja se nikako ne bori protiv prirode, ne opire joj se, ne suprotstavlja, ne bahati misleći da joj je svojim stvaralaštvom nadređena, nego umjesto da ide u suprotnom smjeru, protiv prirode, istinski dekadent izvodi posljednji dijalektički korak, sintezu, i umjesto antitetičkog odnosa kultura-natura, sada sasvim logički dosljedno i ispravno imamo posla s najčišćim oblikom dekadanse: prepuštanjem struji i propašću v sodelovanju z naravo. Ta, Priroda nas kao prirođena i u nekom narodu narođena bića od samoga rođenja kani ubiti: mi smo smrtnici i od rođenja umiremo. Ima li išta logičnije, ako je dekadansa neka vrst opadanja, de+cadere, otpadništva, propasti i truljenja u biološkom, moralnom, socijalnom i svakom smislu, da se kao dekadenti prepustimo prirodi i štoviše uznastojimo vlastitim snagama surađivati na vlastitoj propasti? Nema. Nema jednostavnije i logičnije misli od te: samo i jedino u sudjelovanju s prirodom mi istinski propadamo. Moment naše propasti, inherentan dekadansi, čimbenik je slabljenja, gubljenja vitaliteta – usmrćivanja. Smrt sama, da skratimo. I tek s dekadencijom i jedino u njoj, ako je dekadencija autentično shvaćena, smrt živi, ima svojih 15 minuta slave. Svoj apogej. Apoteozu onoga za što se cijeli jedan život pripremala, od rođenja pa… pa do smrti. Stoga, smrt kod dekadenata dolazi do vlastitog pojma, i postaje Smrt, stječe samosvijest, osobnost. Kako na fonu takvog razumijevanja dekadencije otužno i provincijalno izgledaju usukani i ustrašeni wannabe-dekadenti koji zure u svoje ruke očajavajući nad prvom staračkom pjegom! Siroti; tužan prizor.

Yvan Goll, koji je pisao bilingvalno, spajajući njemački ekspresionizam i francuski nadrealizam, zapisao je:

Opadanje je također oblik sladostrašća, baš kao rast. Jesen je jednako senzualna kao proljeće. U umiranju postoji istovjetna veličina kao u rađanju.

Mogao bih time i završiti, ali ne mogu odoljeti da ne dometnem kako je to isto znao, naravno, i Dostojevski: Karamazov kad pada u ponor ide ravno u njega, glava dolje a pete gore, i čak je i zadovoljan što pada u tako ponižavajuć položaj, jer za njega je to prekrasno.

Vidite, dekadansa nije za amatere. O tome padu Senaka je rekao:

Pad s visoka barem je otmjen.

Tu smo, na kraju, na onom opasnom terenu s početka teksta: riječ je o Padu. Biblijskom Padu. Dekadansa uvijek ima tu primjesu sotonskog. Vraga je lako prizvati, ali ga je, djeco, teško otjerati. I zato početnicima u školi života nema mjesta na satovima Dekadencije.