Svašta bi se moglo napisati o Božici Jelušić. Najjednostavnije možda da je poznata đurđevačka književnica velike i značajne umjetničke biografije ili da se okušala u gotovo svim književnim formama za koje je dobila sve relevantne književne nagrade. Mogli bi se napisati i da je oštra na jeziku, da ne štedi nikoga i ništa pa ni sebe ili, na primjer, da već godinama živi u dvoru kojeg se nije odrekla niti nakon što ga je prodala. Moglo bi se, no možda se ni ne treba jer njezine knjige o njoj govore sve što trebamo znati. Što pak ona misli i zna, a najviše o najvažnijem, kulturi i nekulturi oko nas, otvoreno otkriva za Glas Podravine i Prigorja.

Knjiga ‘Teška ljeta’ u ovo teško i sparno vrijeme mami već samim naslovom, no nekako slutim da je ovdje riječ o sasvim drugačijoj vrsti težine.
Naziv Teška ljeta odnosi se na dva aspekta, meteorološki i psihološki. Jasno je da su klimatske promjene globalni problem. Zemlja izgara, grči se, prašumska pluća su joj gotovo posječena, ozonski omotač istanjen. Roštiljamo se bez obzira na kontinentalni pojas, koji bi trebao imati ‘umjerenu klimu’. Patimo zajedno s biljkama u vrtu, s kućnim ljubimcima, s drugim organizmima iz okružja. Čini se da u toj domeni nema oporavka, sve ide između lošega i katastrofalnoga. Zakašnjeli pomaci ekološke osviještenosti tu malo što mogu promijeniti. Postali smo stvarna ‘guba na tijelu zemlje’, kao što je to de Chardin davno tvrdio. Drugi, psihološki aspekt, također je jasan. Svako desetljeće iznad pedesete godine života povećava naše breme, čini nas krhkijima, neotpornijima, izloženijima udarcima svijeta. Nema mjesta za stare ljude, čak ni kad su, recimo, mudri i uspješni. Zato cvate ‘kult lažne mladosti’, sve vrste mimikrije jer se ljudi boje ostarjeti, znajući što ih čeka.

Paralela s Krležom u principu uvijek (po)stoji na razini tematike i mješovitog žanra, koji rabi skalu od vatrene pamfletistike, do lirske paučine. Dakle, kao uvjereni krrležijanac, pa i slijedom činjenice da sam ‘diplomirala na Krleži’ i desetak pisala o njemu segmentarno, ne bježim od te paralele. Sažmimo to ovako: Fritz se bavi demaskiranjem mentaliteta, razobličavanjem malograđanštine, hipokrizije, konformizma. Vatreno brani poziciju pobunjenika. Moj je roman intimniji, dubi po drugim slojevima, a ove fenomene registrira kao okvir u kome se ‘jedinka sklona nelagodi, tjeskobi i melankoliji’ – to jest, autorica – po sili okolnosti mora kretati. Žrtve smo svoga izbora, učinjenog u mladosti i ponekad je kasno mijenjati stvari radikalno. Što se pak stila tiče, ‘počešljanosti’ rečenice, uslojenosti, tu bih mu voljela sličiti. Ali previše je samozvanih ‘novih Krleža2’, literarno kržljavih klonova, da bih se u te usporedbe gurala. I preblizu su našem prostoru, to ti je…

Što to poetu natjera da postane prozaikom?
Mislim da to nije neki zaokret. Ja već imam roman ‘Čišćenje globusa’ nagrađen nagradom Matice hrvatske, imam knjigu priča, nekoliko knjiga eseja. Drugim riječima, pero mi je uvježbano za prozu, znam kako se proza piše, nisam na šegrtskoj razini. Lirski kod je primaran, no on se odnosi poglavito na doživljaj svijeta, na neku istančanost čula, dubinu opažaja, skalu senzibilnosti. Mislim da to dobro dođe kao začin ili pak crta razlike, da se u dinamici teksta osjete lirski i pripovjedni pasaži, to se samo nadopunjuje u spontanosti pisanja.

Trebalo bi biti. Poezija je vrhunac govora, ljudi bi joj kao takvoj trebali težiti. Ona može utješiti, no isto tako pokrenuti na bunt, otpor, kritičko promišljanje stvarnosti. Može čovjeka okrenuti prema boljem i plemenitijem svijetu, osvježiti mu zalihu uspomena. U obliku neke šansone, koju slušatelj pjevuši i ponavlja, može ‘pokriti’ časovita raspoloženja, otkriti gdje se duša trenutno nalazi s čim se muči, čemu se predaje. Ako ne sklizne u patetiku i kič, poezija može biti vrlo dobra pratilja u našim samotnim satima, i općenito, može nas izdvojiti i izvući iz zamornih kalupa dnevnog govora, političke retorike, medijske ograničenosti i tako redom.

Može li se u Hrvatskoj živjeti od knjige?
Budući da to nikada nisam stvarno pokušala, ne mogu decidirano tvrditi ni da ni ne. Valjda može, od priručnika o samopomoći, priručnika za popravke u stanu, kuharica, knjiga o dizajnu, takvih stvari. Od romana teško, naročito ako nisu iz ‘perolake’ kategorije, kao što ovdje većinom jesu, pa ih se onda pretoči u film, seriju i ide to nekako… Literarni hobizam uništava svaku ozbiljnu književnost, no s druge strane, ljudi su prisiljeni tako djelovati jer ih kao profesionalne pisce, bez beamterskog zanimanja, očito nitko ne shvaća dovoljno ozbiljno.

Težak, kao i u svim složenim starim zdanjima, koja zahtijevaju stalnu brigu i obnovu, održavanje okoliša i ulaganje u postojeće sadržaje. To je posao za mlade osobe, poduzetne, okrenute primjerice seoskom turizmu, ekološkoj proizvodnji, organiziranom odmoru u još uvijek čistoj prirodi. Za stvaralaštvo je idealan, ako imate zalihu, rentu ili stalan izvor prihoda, pa iz hobija vrtlarite i provodite dane u arboretumu. Međutim, ako vaše brige ni interese nitko s vama ne dijeli, nemoguć je gotovo.

Prodajete li još uvijek Barnagor? Možete li zamisliti život negdje drugdje?
Ne, ne prodajem. Barnagor je prodan. Našao je svoga odabranoga vlasnika. Stanovito premišljanje do jeseni vjerojatno neće ništa izmijeniti. Da, mogu zamisliti život bilo gdje drugdje, gdje su moje knjige, slike, ljudi koje volim i krajolik koji me nadahnjuje. No, u ovoj konstelaciji, vjerojatno ću i u Barnagoru ostati u statusu koji mi odgovara, da tamo boravim kada želim kao ‘poseban prijatelj’ toga mjesta, sa izvjesnim povlasticama.

U posljednje vrijeme često govorite o velikom umoru koji se čini prilično slojevitim. Od čega ste umorni?
Od godina očekivanja da se nešto promijeni. Od nedostatka živosti, živahnosti, građanske hrabrosti, korisnih inicijativa. Od propasti voluntarizma, od slabokrvnosti i nevoljkosti mladih generacija. Od diletantizma, nedorečenosti, nedostatka velikih imena u književnosti. Od blesavih utilitarnih povlađivanja svemu i svakome, osobito onima koji stoje i sjede ‘u prvom redu’ na javnim događajima, a pojma nemaju što se na bini događa i smrtno se dosađuju. Od jednog trijumfalizma prosječnosti koja je ponosna sama na sebe, čvrsta umrežena i toliko dominantna da se raširila kao pirika, do vrha društvene piramide. Od toga da mi kažu ‘Odnos politike prema običnim ljudima koji gledaju svoja posla’, ‘Sve u svoje vrijeme’, ‘Sve će doći na svoje’ i ‘Prave vrijednosti neće propasti’, a znamo da su to frazetine kao krepane ribetine, koje zagađuju protok duhovnih vrijednosti i bilo kakvo kreativno strujanje oko nas.

Pa, naravno, razvitak društvenih mreža pogodovao je ‘histrionskom poremećaju’ u ogromnim količinama. Ljudi oglašavaju svoje banalije i akcidentalije kao nešto svjetsko, veleumno, velevažno. Citiraju, uglavnom pogrešno, skrivaju se iza mudrosti iz knjiga koje mahom nisu čitali, šire lažni sentimentalizam. Retuširaju fotografije i biografije, diplomiraju online, govore što ne misle, fingiraju osjećaje, virtualno se zaljubljuju i padaju u trans na persiflaže i kalambure, prezirući estetiku. Otvaram izložbu, sročim jedan uzvišeni govor o ‘ostatcima Edena’ u naivi, i sve divno… Deset minuta kasnije revu iz sobe sa domjenkom: Nek’ ti jastuk bude stina, nek’ ti puši Severina…!. Srećom da imam dovoljno kose, pa imam što počupati u takvim prigodama.

U našem je kraju gotovo nemoguće živjeti, raditi i stvarati odvojeno od lokalne politike. Kako gledate na odnos politike prema običnim ljudima koji pak samo gledaju svoja posla?
Politika je ideopatogena zona. Tu vladaju nebuloze, strasti, obmanjivanja. Svjesno se manipulira osjećajima i to onim najnižim: Vjera u Boga i seljačka sloga. Mi smo posvećeni i odabrani, naša je zaštita na Nebeskoj porti zagarantirana, naš rad je pravedan, naša zemlja je najbogatija i neiscrpna u resursima, naša INA je majka dojilja (dok ju ne prodamo drčnijem očuhu!), naš vinski podrum je najmirisniji, naši su lokalni čelnici nepoderivi, naše drčne babe vode svjetske kompanije i svašta nešto… Obični ljudi, u nedostatku pravih informacija, gutaju to ko žgance s vrhnjem i zalijanim čvarcima, pa tako i glasuju. Već desetljećima, kao što je vidljivo iz aktualne postave i situacije.

Posljednjih se godina sve više volimo busati o prsa da pripadamo kulturnom, civiliziranom, europskom, zapadnjačkom svijetu. Jesmo li u deluziji?
Naravno da jesmo. A osobito u instaliranoj pretpostavci da je taj Zapad nužno kulturan i civiliziran, da nije građen na kolonijalnoj pljački, ubojstvima i mučenjima i da neće ti ‘neki od tamo’ jednom doći po naplatu s kamatama. Dakle, u lijepim građevinama, parkovima, muzejima s opljačkanim blagom, od Grčke do Afrike, mi vidimo sliku savršene civilizacije? Nije li Spengler odavno napisao Propast Zapada? A što je pisao Kraus, što Zweig, prije šezdeset i više godina? Kakve su stvarne perspektive Zapada, koji ponovo želi jeftino roblje, tuđu zemlju, vodu, resurse i krepkost i marljivost nekih iz ruralne civilizacije, koji još ‘vole raditi’ i imaju nekakav radi moral? Svijet je u promjeni, tranziciji, kovitlanju. Ptica kos je jedini autentični Europejac, nema je nigdje drugdje, osim na europskom tlu. Molim da se o tome seriozno razmisli.

Svjedočimo i sve razmahanijem lokalnom rastu i razvoju, ulaganjima, povlačenjima nekakvih sredstava iz nekakvih fondova u ime progresa. Koliko je toga kod nas kič, a koliko kultura i umjetnost?
Pa, fino, kad sam bila u Americi, istjecali su stogodišnji ugovori s Indijancima, za otkup indijanske zemlje, najveću prijevaru u povijesti. Neka plemena izborila su tu lovu, neka nisu. Kupili su nekoliko televizora svaki, jako skupe automobile, a u rezervatima otvarali kasino, bordel i slično. Ne znam što je bilo kasnije, brzo sam otišla… Mislim da se to potrajbalo, otišlo po vjetru. Kao što će otići sve, što se troši na šminkeraj i pomodne ‘urbane eksperimente’, ne oslanjajući se na tradiciju, kulturu, darovite ljude i ljude s vizijom. Struka, mislim da je kod nas ta kategorija definitivno propala. Po tavanu roštaju nam miši, a f podrumu ti dekrete piši…Dosadno mi je to. Naše ‘Katice za sve’ došle su na svoje, troše tuđe novce, a ja sigurno neću čekati mrvice s te trpeze i ne moram jer sam bogata i slavna, na njihovu veliku žalost!

Parafrazirat ću Umberta Eca i njegov esej Kako se spokojno pripremiti za smrt. Kako se uopće pripremiti za sve izazovnije godine i sve teža ljeta?
Ne znam ništa, krojim svoj kaput Doriana Greya po osobnim mjerama. Pišem, čitam, rišem, putujem, vozim se paraglajderom iznad Podravine i inspektiram kaj naši miši delaju…Uglavnom, tko preživi ova teška vremena generalno, pričat će unucima o tome. Nadam se još uvijek na hrvatskom jeziku, koji stvarno JEST jedan od najljepših na svijetu!