Odslužio sam vojni rok, iz Štipa, sam se preko Skopja vraćao kući. Imao sam par sati do voza za Beograd, i provodio sam ga besciljno šetajući gradom. Novac koji su mi za put poslali roditelji nije stigao na vrijeme, imao sam nesto malo dinara sto sam skupio od drugara iz klase. I naletim u nekom novom šoping centru, i dalje je tu, na music shop, moguće čak Jugotonovu prodavnicu. Tih dana apsolutni hit je bila Sinead O’Connor, i obrada Princove Nothing Compare to you. Vrijedna napomena, da bi poslušao muziku koju voliš u vojsci si morao da se pouzdaš u urednike muzičkog programa radio stanica i da će u nekom momentu telepatski da odluče da te počaste omiljenim pjesmama. Par dana prije izašao je njen novi album i nisam ni sekunda promišljao da ga tim zadnjim dinarima u džepu kupim, ushićen kao rijetko kad. Bio sam pasionirani slušalac muzike, zanimali su me autori, njihove biografije i slušao sam muziku satima dnevno.

Sineid je bila nesto drugo, nešto s čim se nikad nisam susreo. Cijeli album je bio odličan, možda i nepravedno u sjeni najvećeg hita. Taj glas je je pripadao ranjenoj i istovremeno hrabroj ženi, plačnoj i gordoj. Svaki stih, iako otpjevan s nevjerovatnom lakoćom uklesavao se, kao čekićem u kamen, u misli i bubne opne. Taj glas je mogao da sruši stijene, kipio od pravednog bunta. U djetinjstvu nije bila mažena. Iako je imala sve uslove da bude velika svjetska zvijezda, grozila se pomisli da se njen glas i pjesme komercijalizuju. Ošišala se na ćelavo kad su joj iz izdavačke kuće rekli da treba da izgleda ženstvenije. U spotu je pustila stvarnu suzu, ne zato sto je od nje to traženo. Nije dolazila da primi nagrade koje je dobijala. Poderala je u sred najgledanije svjetske emisije fotografiju Pape, ukazujući na probleme unutar Crkve o kojim se ne govori. Tad joj je i karijera krenula u sunovrat, zašta nije previše marila. Potražite kako pjeva u sred Medison gardena Bob Marlijev War, dok joj hiljade ljudi zviždi i negoduje. Nije odustala nikad od svojih stavova iako su bili na njenu štetu i bila je poprilično usamljena u tome, boreći se sa svojim demonima. Pokosena gubitkom sina kao da je jedva čekala da krene za njim, bio je jedini smisao njenog života.

U jednom meni važnom dijelu života kad sam počeo da promišljam kuda i kako, svojim glasom davala je dodatnog smisla mojim sanjarenjima i tugovanjima, razmišljanjima, bojila je svojim glasom moje strahove i činila ih podnošljivijim. A to nije malo.