Danas napuštam Sjevernu Makedoniju, malu zemlju na brdovitom Balkanu koja je od svih Jugoslavenskih republika imala najmanje šanse da ostane integrirana.
Naime, prema nekim izvorima trebala je biti raskomadana pa da se jedan dio pripoji Albaniji a drugi Bugarskoj.
Skopje, glavni grad prastarog kamenog mosta i hrpa monumentalnih spomenika ostaje iza mene. Hotel od pet zvjezdica je tik uz nogometni stadion “Toše Proeski” koji ovdje ima status narodnog heroja.
I još nešto, najvažnije: burek je došao iz Makedonije u Bosnu. Čak je zapisana i godina: 1495. I tako lijepo na doručku piše: burek od mesa, burek od sira! Za prijatelje koji tvrde da je burek samo od mesa.
Ulazim u Srbiju, fotka s granice u majici “susreti za Rudija”.
Volim taj mentalitet južne Srbije, tu ljudsku prisnost. Svi ljudi izuzetno ljubazni. Što više ja rastežem svoj zagrebački dijalekt, oni sve ljubazniji. Pitam nekog na cesti za neku ulicu, ovaj mi odgovori, pruži ruku i zaželi lijep provod u njegovom gradu. Samo što me još ne izljubi.
Dolazim u Leskovac, kraljevstvo ćevapa i svega s roštilja! Samo da se ne zaboravi, za moje bosanske prijatelje: ćevap je došao iz Srbije u Bosnu. Bosna nije imala ni jednu ćevabdžinicu početkom 20. stoljeća, u vrijeme kad se ćevap već naveliko pekao po Srbiji.
U etno brvnari pravi raj domaćih specijaliteta. Srpska domaća hrana je bez premca. Nema tu nikakvih smrznutih proizvoda. Sve divno i miriše kao i u Sarajevu…na još!
Paprike u vrhnju, duvan čvarci, povrće sve moguće, kajmak, pogače, sirevi, kobasice, vratina… kaže meni konobar.. ovaj ugljen je za ukras, nije za jest. I nisam ga pojeo!
Ćevapi i uopće meso za roštilj je drugačije nego bosansko. Nema onaj kiselkasti okus kao sarajevski ćevapi, a i masa je puno homogenija.
I sad, prepune trbušine dalje za Niš (a gdje je pečat?) Po putu ugledam i prvi oblak nakon 10 dana.
I prije odlaska još obavezna posjeta Ćele Kuli. Ćele kula je kula u kojoj su uzidane lubanje poginulih srpskih vojnika iz Prvog srpskog ustanka, bitka na Čegru. 952 lubanje s kojih je oderana koža nalazile su se u kuli, a tu strahotu je dao napraviti Huršid paša, kako bi zastrašio srpski narod.
Odlazim do malog obiteljskog hotela, navodno se sprema oluja pa mi je ljubazna vlasnica dozvolila da motor utrpam međ gajbe, a sebe u bazen!