Kad sam prvi put vidjela po zasjedanju stožera naslov u novinama koji je glasio nešto poput “sad znanost vlada, a ne politika”, znala sam da to ne može slutiti na dobro. Osim što se stvari nisu tako odvile, to da je znanost vladala umjesto politike, to kvazi proznanstveno politikanstvo je bilo potpuno antiznanstveno, jer drugačije nije moglo ni biti. To mi je bilo odmah jasno, naravno, jer ako postaviš znanost kao nekakav oblik vlasti, nešto što donosi pravila i zakone, odmah je evidentno da iz takve premise ne može biti prave znanosti. Kod znanosti je upravo obratno – takozvani “zakoni” odnosno najprovjerenije teorije dobivaju status činjenice jer su provjeravane i falsificirane sto puta, a ne zato jer ih je netko takvima odredio iz političkih odnosno interesnih razloga. Ovo se odnosilo, naravno, i na Ameriku i na mnoge evropske zemlje (Fauci bi trebao biti u zatvoru sada, što se mene tiče).

Druga stvar, koja je proizlazila iz ove, je oblik komunikacije prema nama građanima i prema novinarima, bez obzira na to što im se većina prethodnih ali i potonjih pokoravala. Vrijeđanja, moralne ucjene, stigmatiziranje i etiketiranje skeptika, to rade ljudi koji su nesigurni u to što pričaju. I to nije odlika samo nesigurnosti, nego i kukavičluka, a krizna situacija nimalo ne opravdava ovakvo ponašanje. U muci se poznaju junaci, ide izreka, i ona nije proizašla ni iz čega. Junaštvo se ne ogleda u vrijeđanju ljudi, uskraćivanju informacija, supresiji nepoželjnih informacija i ušutkivanju protivnika bez obzira na sadržaj njihovog protivljenja, jer je to odlika tiranina, a ne junaka. Iz ovoga mi je bilo jasno da su vladajući i sami ili patološki uplašeni, što nije kvalifikacija za preuzimanje inicijative u kriznoj situaciji, ili nešto kriju, ili su nečim ucijenjeni, ili su prosto nekompetentni, što sve također nisu poželjne karakteristike vođa u kriznim situacijama. Jasno mi je bilo i to da preziru one koji su neposlušni, skeptični ili prosto znatiželjni a vole one koji ništa ne pitaju i samo slušaju. Kompulzija za gutanjem bilo čega što se servira je oduvijek u meni izazivala negativnu reakciju, i sve je više izaziva što sam starija. Da se ovo desilo prije 5 godina, možda bih drugačije reagirala, ali shvaćam da sam sve, ajmo reći, neposlušnija što sam starija. Sve se ovo, na žalost, progledava njima kroz prste zato jer je bila kriza. Bulšit. Kriza je bilo i prije i bit će ih. Sutra se može raspasti svijet, može nas zapuhati tornado i odnijeti nam kuće i stanove, koji se u Hrvatskoj nikada neće restaurirati, budimo realni, jer vidimo šta su napravili po pitanju Zagreba nakon potresa, a o Petrinji da ne pričamo. Pravi junaci, kad sam već odlučila koristiti tu pomalo infantilnu riječ, ni u kriznim situacijama ne reagiraju na navedene načine. Oni daju sve od sebe da pomognu, da utješe, da pruže sve informacije koje imaju iskreno i transparentno i pokušaju smanjiti opću anksioznost. Oni ne potiču novinare da osjećaj apokalipse pogoršavaju odbrojavanjem svake zaražene glave iz minute u minutu.

Zato se isti narativ i nastavio sa cjepivom kad je napravljeno na brzaka. Zna se sada, bez obzira na dobrobiti koje je nekima učinilo, da je ono bilo eksperimentalno, o čemu se nije govorilo. Uopće tip cjepiva za ovakvu vrstu virusa da je bio eksperimentalan, a kamoli to da se svako cjepivo, da bi bilo efektivno, treba razvijati određen broj godina, itd. Upravo suprotno, naravno – cjepivo je isprva bilo takvo kao da si stekao besmrtnost, onda je bilo da se ne možeš zaraziti, pa je bilo dobro ajde ipak se možeš zaraziti ali cjepi se zbog drugih, pa se cijepi još jednom, pa još jednom, pa još jednom… Naravno da treba nezavisno od ovoga pogledati ima li kakve vajde od tog cjepiva i ne odmah zaključiti da od njega nema nikakve koristi zato jer cijelu priču vode beskičmenjaci tiranskih apetita (ja sam svojoj mami savjetovala da se cijepi kad me pitala za mišljenje jer nije mlada, ali nisam smatrala da je meni cjepivo potrebno jer nisam ni bolesna ni stara), ali ne treba ni zatvoriti oči.

Naravno da od političara nisam ništa drugo ni očekivala, jer gajim dugotrajnu podozrivost prema tom soju ljudi, što predlažem i vama koji čitate, i to je negdje nekakva poanta ovog tekstića. Ako ste vi sami toliko uplašeni u krizama da ste sposobni previdjeti način na koji vam se obraćaju oni koji navodno ispravno nastoje rukovoditi ovom krizom, onda to znači da se nešto unutar vas nije spojilo kako treba. Drago mi je da sam samoj sebi mogla dati povoljnu ocjenu na ovom testu, ali najžalosnije je to što tu dobru ocjenu ne smatram ničim posebnim. Ona je nešto što bismo svi sebi trebali dati, a tužno je što vjerovatno ima ljudi koji sami sebe nisu ni podvrgnuli tom testu. Podvrgavam ja sebe kojekakvim testovima i, kada sam iskrena prema sebi, što nisam uvijek premda se trudim da to budem, dam sebi negativnu ocjenu ako je ona zaslužena. Moja introspekcija ne sačinjava selekciju testova na kojima sam samoj sebi prošla. I ovo ne znači da sam lekciju savladala, dapače, to ćemo tek vidjeti u sljedećoj krizi. Kojih će biti, bilo da se radi o ovakvoj kolektivnoj, bilo da se radi o individualnoj, i svi bismo trebali odraditi i određivati određene razgovore sa sobom i obaviti i obavljati zadatke koje trebamo sa sobom da bismo sljedeći put reagirali bolje i s manje sljepila. Jer dati svoj život nekom drugom u ruke je u redu samo kad smo djeca. A ni to uvijek, s posjedovanjem naknadne pameti, jasno, jer drugačije ne može biti, nije uvijek dobra ideja.