Chirico, Giorgio; The Uncertainty of the Poet (L’Incertitude du poete); Tate
.
Tragajući za nekim dodatnim detaljima, vezanim uz moju novu cjelinu NEKE MOJE ŽENE (biografsko-esejistička forma, kozerija ) nailazim na gomilu članaka o Simone de Beauvoir, jedne od mojih “prvakinja slobodnog mišljenja”. Svi su odreda obojeni tračerskom, kverulantskom strašću i strašnom malograđanštinom, koje sam se od djetinjstva do danas užasavala. To “prišivanje repova”, sladostrašće u iznošenju prljava rublja pred oči javnosti, nikada mi neće biti jasno, no po količini mučnine, znam da će mi doživotno ostati odvratno. Što navodi te sive, beznačajne ljude, nesposobne da se do kraja izraze u bilo kojemu mediju, da izriču svoje “konačne prosudbe” i blatnjave opaske o nečijoj intimi, nazorima, postupcima? Odakle im snage, da svoj život uzimaju kao mjerilo, pa sve što ispada van iz tih gabarita, proglašavaju nastranim, nenormalnim, kažnjivim? Nisu se dali strastima, nisu osjetili nadahnuće ni ushit, nisu padali u ponor, posižući za grmom divljih jagoda na stijeni. Ne znaju, dakle, kako je to, ne znaju od kuda dolazi. A govore, palucaju zmijskim jezikom. Zašto govore?
Što znači da se Simone “nije redovito prala”, da je poslije pijanke “povraćala u metrou”, te da je “zavodila maloljetne učenice”, “živjela sa svojim 20 -tak godina mlađim studentom”, a posljednju ljubavnicu (čak!) da je oporučno zbrinula, “Ostavivši joj svoja izdavačka autorska prava”. Ma, strašno, strašno. Trebala je ostaviti curu na ulici, ili što? Uskratiti dečku radosti putene ljubavi i pisma koja su ga držala u herojskim visinama? Valjalo bi joj da se držala kuhače i glačala, da se mirno preda starosti, ne hraneći svoj elan vital, ne izlažući se bilo kakvoj pogibelji, riziku, ostracizmu, koji su je pratili u svim fazama karijere? A zapravo je bila više gladna nego sita, više nezadovolj(e)na nego podmirena i svakako manje voljena, nego što je njen unutrašnji vulkan tražio i zahtijevao.
Sartre se dobrim dijelom održavao na njenoj snazi i za njega je odrađivala “crnačke” poslove skupljanja građe. Javnost ju je koristila kao barjak za ideje koje sama nije mogla implantirati u realnost. Trebala je biti “perjanica” ali isto tako izopćenica, ruglo, “ženetina”, “glupa krava” i “devijantna babuskara”. Živjela je pod povećalom, na udaru “moralnih reduša”, pred zgroženim pogledima i opuštenim “ribljim ustima” vlastite obitelji. Sartre se prilično trudio da ne bude lakmus, između svijeta i njene duše, koju je nastojala održati čistom, vatreno pledirajući za istinu, od mladih do posljednjih dana. Bila je to veoma teška sudbina, osobito u svjetlu one samoće, koja će doći na kraju: ” Još me jedna druga briga morila: Starila sam. Ni moje zdravlje ni moje lice nisu od toga trpjeli, ali ponekad jadala sam se da sve oko mene postaje bezbojno. Ja više ništa ne osjećam, ječala sam. Još uvijek sam bila sposobna za “transove”, a ipak sam imala utisak nepopravljiva gubitka”.
Taj ušljivi i stjeničavi soj ljudi (poneki zaogrnuti akademskim togama!) koji se bave prljavim rubljem genijalnih i stvaralački potentnih osoba, nikada neće prodrijeti do dubine njihovog pravog bića, do personaliteta, bolne jezgre i srca , ponuđena nesamilosnoj javnosti. Je li itko od njih zastao nad ovim rečenicama: ” Vrijedi pisati ako se pomoću riječi može stvarati bratstvo. Prodrijeti tako jako u tuđe živote da ljudi slušajući moj glas imaju utisak da govore samoj sebi-eto, to sam željela! Kad ih se umnogostručila u hiljade srca, činilo mi se da bi moj život bio obnovljen, preobražen i u izvjesnom smislu spašen”. Naravno, nije joj se ostvarilo kao ni jednoj prejakoj ličnosti njezina soja.
Jučer sam gledala film o glazbenici Sinead O’ Connor, koja je svoju sudbinu riješila konopcem. Nije se držala pravila, sheme i kartuše, u koju su je “redočinitelji” i filistri, licemjerni nabožnjaci i trgovci dušama pokušali ugurati. Cijeloga života ispijaju nam krv i nište naše dane očajem, potom likuju kad se “uklonimo sa scene”. Nema se tu što govoriti, to je naprosto karma, nemamo druge.
A da, onu malu je ipak zbrinula, dobra stara Simone, pa nije bilo kao u pjesmi: “Ljetni poljupci, zimske suze”, koja će doći mnogo kasnije…Da mi je bilo vidjeti lica te glupe svojte, pri čitanju oporuke! Na to mislim dok pretražujem ZRELO DOBA po ne znam koji put i uvijek se iznenadim što mi je “između redaka ” promaklo. Voljela bih imati nešto od njene hrabrosti i znati da ona to zna, o mom postojanju na svijetu. Da sam je mogla služiti svojom pažnjom i nježnošću za života, uopće ne bih oklijevala.
.
6. rujna 2023.Flora Green
.
SARTRE i BEAUVOIR
.
Mogla sam još manje zamisliti da bi neki intelektualni razdor mogao biti između nas: vjerovala sam u istinu, a ona je jedna. Neumorno uspoređujući svoje ideje i svoje utiske, mi smo bili zadovoljni samo onda kad smo došli do nekog skladnog rješenja. Uglavnom Sartre bi predlagao neku “teoriju” a ja sam kritizirala, nijansirala, ponekad sam je odbacivala i postizala da je on revidira. Zabavljale su me njegove usporedbe između engleske kuhinje i Lockeova empirizma, zasnovani oboje-objašnjavao mi je-na načelu jukstapozicije. Uz kejove Temze, ispred slika National gallery, prihvaćala sam gotovo sve što mi je rekao. Ali jedne večeri, u malom restoranu pored kolodvora Euston, mi se posvađasmo. Jeli smo na prvom katu neku bljutavu analitičku hranu, gledajući kako plamti na horizontu. Bijaše to požar u pravcu dokova. Sartre, zaljubljen kao uvijek u sinteze, pokušavao je definirati Londonu njegovoj cjelini. Smatrala sam njegovu tezu nedovoljnom, tendencioznom, i konačno beskorisnom. Sam princip tog pokušaja me naljutio. Započeli smo s više žestine razgovor koji nas je suprotstavio dvije godine ranije na uzvisinama Saint-Clouda i koji se ponovio više puta. Ja sam tvrdila da realnost premašuje sve što se o njoj može reći. Govorila sam da joj se treba suprotstaviti u njenoj neodređenosti i neprozirnosti umjesto da je svodimo na značenja koja se mogu izraziti riječima. (…) U svakom slučaju, ta će se suprotnost održati između nas vrlo dugo. Ja sam držala poglavito do života u njegovoj neposrednoj prisutnosti, a Sartre prije svega do pisanja. Međutim, kako sam ja htjela pisati, a kako je on volio živjeti, mi smo vrlo rijetko dolazili u sukobe”.
.
Simone de Beauvoir, ZRELO DOBA, Mladost, Zagreb 1962.
.
.
radio gornji grad 
