Najprije je ugledala mužjaka čiope kako gradi gnijezdo, zatim mu se pridružila i ženka. On kaže da je to nemoguće, da oni ne žive u njihovom kraju, ali evo sada ona opet vidi kako ptić donosi lišaj pa ga slinom lijepi o odavno izniklu stijenu, potporanj visećem mostu.

„Ti si glupa, to ne postoji. Priviđaju ti se vlastite želje. Ne gledaj u tu jednu točku. Okreni glavu. Daj okreni tu glavu!“, viče i hvata je rukama. Dlanovima joj djelomično sakriva pogled, pritišće, svu silu rabi da je okrene. Bole je i obrazi i vrat. Stegni jače. Moja je glava zrela lubenica. Neka ti prsne u šakama, neka ti crveno poprska tu bijelu besprijekornu košulju. Neka ti se sok mojih misli uvuče u pore.

Htjela je reći kako to možda i nije čiopa, kako ne zna mnogo o tome, kako daje tu posljednju pticu pred izumiranjem za sat mira. Govorio je:

„Gledam te. Nekad imaš te smiješne ideje, uguravaš kocke u okrugle otvore. Pitam se gdje si nestala. Pogledaj se. Morat ću nešto poduzeti. To su lastavice, zapamti. La-sta-vi-ce! Ponovi za mnom. Tako.“

To je čiopica, vrsta čija se gnijezda jedu. Žive od Indije do Australije, kaže enciklopedija. Kinezi su ih pripremali za obrok još za dinastije Tang, za zdravlje. Danas to zdravlje kupuju samo najbogatiji. Otkud ovdje, pita se gledajući taj marljiv par. Traži, ali nigdje ne piše je li najprije odabrao ženku pa odlučio graditi kuću ili je gradeći pokazao vještinu koja je zadivila baš tu djevojku. Trebaju požuriti, hrskava čipkana struktura mogla bi nekome poslužiti za juhu. Odlučuje ne govoriti o tome, samo će gledati da ne propusti njen svečani ostanak.

„Mogli bismo skočiti do Beča. Tamo ima restoran koji poslužuje čiopina gnijezda“, govori stojeći kraj frižidera, grickajući slaninu. Na blagovaoničkom stolu je poslužena divlja orada, kupila ju je jutros rano na Dolcu zajedno sa škarpinom i ugorom za juhu. Naložila vatru, ispekla je i povrće. Gledao je kako ribu skida sa žara, a zatim je prelijeva tršćanskim umakom.

„Nisam baš za ribu“, rekao je pa dodao: „Bijela su, na gnijezda mislim, baš kao ovo na stijeni.“

„Nisu li to lastavice?“

„Kakve lastavice? Upravo ti govorim kako se baš ta i takva gnijezda jedu. Čiopina gnijezda.“

Ne govori mu da čiope i čiopice nisu isto. I ona je mislila pogrešno. Otklopi jušnik.

„Miriše na Palmižanu“.

„Ne bih se kladio. Ti bi htjela da miriše na Palmižanu.“

Htjela bih da umreš.

„Opet je rekao da me voli.“

„Ne slušajte što govori, gledajte što čini“, rekao joj je zatajeni terapeut smješten u mekanoj sobi kraj zubarske ordinacije u koju je navodno išla.

„Ma koliko spavala ne prestajem biti umorna. Ne znam hodam li sporo iz opreza ili zbog iscrpljenosti. Budi me povlačenjem za stopalo kad želi seks. Nekad uzima, a da me ni ne probudi. Ma ne, nije grub. Samo se posluži jer misli da na to ima pravo. To je dio paketa, rekao je. Tako su ga učili. Plakala sam u početku, ali on ne voli plakanje jer neće još jednu koja ne prestaje cviliti kao njegova mater. Provjerila sam sluh na pregledu. Sve je u redu. Da, nekad ga ne čujem. Prvi dio rečenice čujem, a onda više ne. Molim ga da ponovi, ali bude opet isto. Jednom me pitao jesam li gluha ili luda. Zabrinula sam se, ali mom sluhu ništa ne nedostaje. Pazim da ne ostanem trudna. On ne zna. Ubio bi me. Hvala vam što ste me upozorili. Znam da moram, ali ne znam kako. Nemam ideju kako to izvesti. Što ako me pronađe, a bude li htio to će i učiniti. Ne znate vi njega, njegove veze i utjecaj. Ne, odem li, ovoga se puta neću vratiti. Rekao je da mi se odlazak neće isplatiti, ali on ne zna da meni i ne treba ništa više od odlaska.“

Nisu otišli u Beč. Naručuju večeru u Les Pontsu.

„Koliko puževa ide u porciju? Jesu li kuhani ili pečeni, ti u kućicama? Kako to mislite, vadite ih, pečete pa vraćate? Nisam siguran da se to tako radi, provjerite, molim vas. Ne sviđa mi se taj sistem, mislim da Francuzi to ne rade tako. Neću to naručiti. Gratinirani sirom? Puževi nemaju tako izrazit okus, plašim se da će ga sir sasvim prekriti. Bilo bi vjerojatno bolje da stavite sasvim tanak listić i to nedozrelog parmezana. Možete li pitati Udovičića? Hvala. Da, nisam ni očekivao da imate nedozrelu inačicu. Jesu li kućice oprane? Prokuhane su u mješavini vode, octa i soli. Dobro, to obećava, ali ipak bih uzeo juneći paleron, Sigurno je angus? Hvala. Vjerovat ću. Pretpostavljam da bi tako i trebalo biti.“

Ona neće ništa.

„Hvala.“

Otvara svoj strahovito debeli rokovnik s milijun raznobojnih oznaka za pojedina područja njegova nevjerojatno kompliciranog posla. Kaže mu da ide u toalet. Steže torbicu, gura je pod pazuh pa opet vraća u ruke. On ne govori ništa, nije sigurna je li čuo. Odlazi prema kuhinji, čeka pored vrata i piše nešto na papiriću koji, čim se pojavi, daje konobaru. Moli ga da pričeka desetak minuta. „Hvala mnogo, ljubazni ste“.

Ti samo jedi, počinje mi migrena, idem u ljekarnu, čita, ali ne pita ništa niti je traži. Gužva poruku, ubacuje je u njen prazan tanjur i nastavlja prevrtati stranice.

Radnička je prazna. Svježina izbija iz krošanja drvoreda, još uvijek pada kiša, četvrti dan. Zemlja je otežala od vode, jastuci lišća oblijepili su pločnike, prelijevaju se oluci. Teško se na tim potpeticama probija do taksi stajališta, ali ide, ne posustaje ni na pješačkim prijelazima, bujica kose juri za njom. Osvrće se, nema nikoga. Neće ništa poduzeti, konstatira sa žaljenjem, a ta je spoznaja potjera brže niz ulicu.

Iz garderobe izvlači njegov omiljeni kofer, nijedan njen nije dovoljno čvrst za to putovanje iako bi bilo bolje negdje usput kupiti ruksak. Dodatno riskira tom krađom. Vadi sim karticu iz mobitela, stavlja je u džep hlača, telefon gura u bočni pretinac unutar kofera. Prsti joj neznatno drhte. Kuha kavu, iz ostave uzima nekoliko paketića keksa, čokoladu, krekere.

Treba mu pola sata da pojede mesnu skulpturu s gratiniranim krumpirom. Naručit će desert i neko drugo vino usklađeno s njim, a ta će dva izbora trajati još barem pola sata. Parfe od smokve ili mala Pavlova s malinama. „Otkud su stigle te vaše maline?“ Zatim će razgovarati s konobarom, zatražiti da pozove „chefa“ kako bi ga podsjetio na njihov prijašnji susret. Reći će mu da je meso bilo za nijansu tvrđe od željenog i očekivanog. „Možda bi ga trebalo bolje zatvoriti na tavici.“ Neće ga moći dugo zadržati u razgovoru, ali s odlaskom do podzemne garaže i povratkom kući, trebat će mu najmanje sat i po.

Taksi čeka. Potrošila je četrdeset minuta. Njegov se automobil nije pojavio na mogućoj zajedničkoj dionici, vjerojatno glavnom kuharu upravo daje dopuštenje da se vrati na posao.

Na Andamanima čiopice zovu havabil. Vrijedni roditelji grade svoje kuće gotovo dva mjeseca u društvu čitave zajednice. Na stijenama, u špiljama tog otočja, tragovi nestalih gnijezda izgledaju kao bijeli svjetlucavi polumjeseci. Jednoga će dana i onu stijenu krasiti jedan takav. Uvjerava sebe kako je nikada više neće vidjeti.

Leti za London, posljednji je to polazak sa zagrebačkog aerodroma prije jutra, a zatim još trideset dva sata do Port Blaira. Čeka na Gatwicku da se kočoperni kofer pojavi na pokretnoj traci. Smješta se u zasjenjen ugao čekaonice na prvom katu sjevernog terminala, pažljivo promatra putnike, a zatim i svakog novopridošlog. Ne spava, obavit će to za vrijeme leta. Pije sinoć skuhanu kavu, gleda u termosicu kao u prikazu, čudi se njenom nevjerojatnom putovanju od mramornog pulta njihove kuhinje do stolića, tu pored. Ujutro kupuje veliku naprtnjaču i vreću za spavanje. Dok prebacuje stvari učini joj se da joj velikom brzinom prilazi tamna silueta. Trgne se i povuče korak unazad. Muškarac sjedne u drugi red okrenuvši joj leđa. Diše duboko, završava pakiranje. Vuitton je zapanjen onako prazan pored niza sjedala presvučenih u sivi skaj. Izgleda uvrijeđeno.

– Želite li moj kofer? – pita gospođu nasuprot. Njen nakit govori da zna razliku između originala i imitacije.

– Koliko tražite za njega?

– Molitvu-dvije.

– Dijamanti i najveći biseri Južnoga mora – šapuće i gura joj u ruku naušnice izvučene iz torbice.

Odbija primiti.

– To je moj Vuitton – kaže sućutno i već idućeg trenutka odlazi kuckajući cipelama zasjajenim podom. Pod njenim dlanom kotačići udaraju „Girl from Ipanema“.

San. Kratki tranziti u Dubaiju i Madrasu, šetnje sjajem i bojama. Sve poznato ne postoji u ovom vremenu, i centar svijeta izmješten je iz dosad znanog. San.

Port Blair – rojevi svakovrsnih motocikala i prepriječenih automobila koji posred raskršća mijenjaju odluku o cilju, a onda tamnozelene visoke palme, golemi dipterocarpusi zbijenih krošanja okićeni nježno ružičastim cvjetovima, šume padouka i zimzelenih sagereja, orhideje, leptiri, ptice. Privlačni bungalovi, ali i poznati torzo u lobiju prijemne zgrade. Još jedna zabuna i novi valovi vrućine i drhtavice istovremeno. Gura novu sim karticu u mobitel, traga za vijestima, bilo čime. Ukucava svoje ime i ne nalazi baš ništa, njegovo ime donosi gomilu starih vijesti o poduhvatima, dobročinstvu, stilu. Traži Zagreb, pod najnovijim bi objavama nešto moglo biti.

Obronci Medvednice porozni su. Kiše i slijeganje tla odnose kuće kojima pucaju zidovi. Pukotine najprije izgledaju kao snop plućnih alveola koje se ne prestaju množiti sve dok se sasvim ne odvoje od naizgled postojanog tkiva. Armatura se isprva samo nazire, a naposljetku strši kao buket otrgnutih udova. Nižu se fotografije samljevenih građevina i tragova života na padinama. Galerija sive vile pod naslovom: Hoće li Grad platiti štetu? Spavaća je soba stradala prva, još dok je putovala za London. Zatim dnevna i ona koja je trebala postati dječja. Smeđi su medvjedići i bijeli oblaci plutali u blatnjavoj juhi kao šnenokle. Kuhinja se stropoštala posljednja. Na zemljištu su ostali komad hodnika i blistava bijela kupaonica – njegova školjka, njegova kada, njegova sauna. Njena je kupaonica ostala zarobljena pod stubištem. Stijena se nije pomaknula, ali gnijezdo je otrgnuto, svjetlucavi polumjesec nalikuje spuštenom kapku. Nema vijesti o žrtvama. Živ je, prevrnut će planet da je nađe sada kad nema kuću.

Za Baratang su krenuli u tri ujutro kako bi se vratili prije mraka. Divlje je ovo mjesto.

„Ponesite udobnu odjeću dugih rukava i nogavica, obujte tenisice i čarape, ne komunicirajte s domorocima, ne fotografirajte ih, bit ćete strogo kažnjeni. Gospođo, ne trebate nositi sve stvari sa sobom, možete ih ostaviti ovdje. Kako hoćete, ali nije se dogodilo da je netko nešto ukrao. Velik vam je ruksak, bit će vam teško. Ne budete li nas mogli pratiti, priključite se sljedećoj grupi.“

Čvornate šume mangrova posvuda stvaraju debele zelene zidove, priječe pogled dok pješače prema tisućljećima rezbarenoj špilji. Kažu da tamo nema gnijezda. Ne druži se ni sa kim, postepeno zaostaje, a kad i posljednji član grupe, djevojka s pletenom torbom sa koje vise tri velika pompona, skrene za ostalima, sjedne na klupu spletenu od korijenja. Uli je bio njen cilj, točka najbliža rezervatu Jarawa na Trunk Roadu čijim se dijelom moglo kretati pješice. Čekala je.

Smračilo se oko šest, ali prije toga ponad nje preleti stotinu srebrnih čiopica. Kamenu dvoranu s gnijezdima, koja je očito bila negdje blizu, napustit će u zoru i probuditi je istim ovim tik-tikanjem. Spavala je zaklonjena stablima na samom rubu šume, umotana u vreću koja ju je štitila od vlage i insekata. Čuo se huk sove. Neka je životinja tako uporno i neprestano štektala pretvorivši taj zvuk u muzičku podlogu koju sljedeću noć više neće ni primijetiti.

Sutradan je strah nestao, bilo što očekivano ju je napustilo, živjela je po nahođenju one druge sebe koja joj je rekla da sakrije veliku naprtnjaču, a kraj nogu na podlogu od lišća stavi samo malu crossbody torbu. Ta voda raspršena posvuda, uvučena u svaki zakutak odjeće i tijela, neprestano curenje s kose i lica – nije znala hoće li se na to moći naviknuti. Sloboda da sama donosi odluke na tom mjestu uporne vlage, beskrajne šume, čvorova i blata činila ju je kolebljivom. Gospodarica svog života na mjestu koje on nikada ne bi ni pogledao. Carica plijesni. Posumnjala je u vlastiti razum, sve ovo nema nikakva smisla ako to nepovjerenje ustraje. On je u pravu, glupa sam, mlataram, ne znam što činim. Kakva je ovo zamisao bila, komična i samoubilačka. Raspast će mi se koža, nestat ću otopljena u tom poroznom tlu. Volio me i takvu, ludu, nije li. Govorio je da ne bih mogla bez njega i vidim da ne mogu. Onda bi nad svime zalepršao dobri terapeut koji ju je katkad poželio zagrliti, trznule bi mu ruke u njenom pravcu te se protezao prikrivajući tu želju pa bi rafalno ponavljao morate to riješiti, morate nešto poduzeti, ubit će vas taj brak, on bi vas mogao, bježite. Govorio je i ono što nije smio, direktno i jasno, nije čekao da zaključi sama, nije ju vodio kroz korov i šikaru dodajući i oduzimajući utege po potrebi i trenutnoj procjeni. Bilo je hitno, bilo je odmah.

Ranim su jutrima prolazili turisti u velikim grupama, zastajkivali su, pitali je li dobro. „Odmaram se, nemam kondicije“, cvrkutala je uvijek isto. Nisu se vraćali tim putem, tamo ih je negdje čekao brod za povratak u naselje. Vodiči su se izmjenjivali, ali drugog ju je dana jedan uporno gledao, učini joj se poznat. Ona ga pozdravi, ali on nije rekao ništa.

Jače od straha, koji se kao more upravljano mjesecom u pravilnim razmacima povlačio i vraćao, bilo je nedostajanje. Ono posvuda buja i divljački raste jer sebe uvijek nosiš sa sobom. Misli su joj selektivno bježale njegovim dugim prstima, vještom jeziku, pričama o putovanjima, hrani, sljedećim pustolovinama. Boljelo ju je odsustvo svrhe u ovom životu. Trebao joj je osjećaj pripadanja, posjedovanja nje kao lijepog predmeta koji je njegovala zbog njega. To je bolest koju ovdje treba izliječiti. Htjela se vratiti, ali nije imala čime. Zadnjim je novcem kupila bocu viskija, pročitala je negdje da Jarawe vole alkohol, nadala se da će to biti dovoljno dobra ulaznica. Imala je naušnice, ali koliko bi uopće novca mogla dobiti za njih u siromašnom Port Blaireu.

Trećega se dana pojavio zeleni kamiončić s rotacijskim svjetlima. Cesta je trenutno bila prazna pa su radnici u narančastim prslucima brzo razbacivali šljunak što se slijevao iz prikolice. Bijela se prašina lijepila posvuda, po grmlju, njenoj kosi, rukama i licu. Nisu je primijetili. Plakala je. Konačno.

Sutradan je s druge strane ceste čula šušanj. Ponovilo se to više puta tijekom jutra, a zatim iznova poslijepodne. Nadala se da je netko promatra pokušavajući saznati kakve su joj namjere pa je nakon odlaska posljednje grupe izletnika sve stvari pažljivo poredala uz rub šume. Većinu je činila odjeća, ali imala je i ogledalo, paket olovaka, petnaestak knjiga i četiri velike bilježnice. Odustala je od noža, škara i turpijice, ponijela tek grickalicu, četkicu za zube i deset tubica paste umotanih u najmanji od četiri ručnika. Bocu Chivasa stavila je nasuprot mjesta gdje se čulo kretanje. Kratila je nokte kako bi pokazala čemu služi jedino oruđe koje je imala, a da nije ni znala je li tamo čovjek ili neka velika životinja koja se oblizuje.

Izviri iz grma. Niska je, malena kao dijete, kože boje ugljena. Cakli se kao keramička skulptura, majolika. Na glavi ima svijetlozeleni cvjetni vjenčić. Gleda lijevo i desno, provjerava dolazi li netko, a onda se zaleti do prve hrpice stvari, usput povuče ruksak i stade sve u žurbi i bez reda trpati unutra. Ona je promatra misleći da krade. Ne usuđuje se išta reći čak ni kad vidi kako sadržaj boce izlijeva u lokvu. Govori joj nešto, prelazi cestu i rukom pokazuje da krene. Put kroz kišnu šumu traje barem dva sata, uskoro će noć. Pred njima se stvori nakupina nastambi debelih krovova, vatra i dvadesetak šarenih ljudi. Ona stane sakrivši se, koliko je to mogla, iza djevojke koja ju je dovela, a ona trenutak kasnije pred njom komadom drva u pijesku crta muške i ženske glave plemena. Ogradi ih i širokom elipsom. Zatim u sredini nacrta nju, njenu dugu suknju i majicu s delfinima pa naniže još glava posvuda kao višestruki živi zid. Nije sigurna smije li je dotaknuti, zagrliti, pa se samo smije i kima glavom odobravajući. I ona se smije.

Mjesecima kasnije stoji pod palmama stopala uronjenih u blistavo bijeli koraljni pijesak i ni ne pomišlja koliko bi joj zavidio već žali što sve to ne može podijeliti s njim. Ali ovo nije resort već rezervat. Kad bi ga kakvom ludom greškom i primili, izbacili bi ga nakon nekoliko sati, toliko bi bilo dovoljno da pokaže odsutnost svake smjernosti. Prepoznala je mladog muškarca sa snimke National Geographica koji je jasno i nedvosmisleno, bez krzmanja, ravno u kameru rekao neka ih ostave na miru. Ubio sam četvero ljudi, ubit ću ih još. Van zakona smo, silovanje naših djevojaka je dozvola za ubijanje. Ostavite nas na miru. Možda bi ga i ubili. Ne osjeća žaljenje, ali ipak plače na te prizore koji iznenada padnu pred nju.

Čini joj se da nikada neće prestati ta nasilna smjena straha i spokoja. Mir je potpun, uvjerava u nemogućnost povratka, sve je rast, goni naprijed, u dobro. Leži na prostirci od mekana lišća, gleda se u ogledalo i vidi kako su joj se oči napile svjetla, kako usne dobivaju novi oblik, pune su, sa smijehom što titra kao upravo otkriven labijal. On ne može doći ovdje, ali ako dođe, povest će je sa sobom, neće mu se opirati i bit će na tjedan ili dan sretnija. Promatra sebe i jasno vidi samoprijezir. Ne plaši se više njega, plaši se sebe. Njeno je lice opet sivo.

Noću se izdiže nad vlažni krov sićušne nastambe, nad crna stabla. Vidi vodu, nekoliko svjetala porazbacanih obodom zaljeva. Port Blair paluca kao komadić žeravice. Odlazi dalje, obilazi Andamane, pojuri prema razigranoj ploči Indije, do glatkog Rajasthana, preko Harappe do Inda. Mučno joj je od tog leta pa se brzo vraća bježeći od njegove glave koja kao mjesec visi nad svijetom.

Četiri tjedna nije padala kiša. Zemlja je suha i s nje prašina kovitla pod povjetarcem. Sjedi pred kolibom i čita. Odnekud dolazi miris mora, muškarci pristižu s ribama nabodenim na kratke strijele. Cure već lože vatru, ona će skuhati juhu začinjenu biljem koje je donijela Majolika. Ne mogu se sporazumjeti ni na jednom jeziku pa mnogo mašu rukama, igraju se pantomime. Majolika naginje glavu ustranu kad joj nešto nije jasno, a onda odmahne, stavi ruke na bokove i malo pleše vrteći se ukrug. Ništa nije toliko važno da bi moralo biti izgovoreno. Pušta je na miru kad vidi da se bavi knjigama, ali doći će opet kad sunce bljesne kroz prozračne krošnje merantija na jugu, mahnuti će glavom prema stazi. To je poziv na svakodnevno branje voća, obilazak vrta i šetnju do špilje u kojoj sve do zalaska promatraju živahne i brze čiopice dok grade gnijezda. Naušnice na Majolikinim uškama izgledaju kao dva jako zaposlena blistava kraljevska vretenca.