Zadnjih dana u slobodno se vrijeme bavim fizičkim, mehaničkim poslom, uređujem stara balkonska vrata, koja treba prebojati preko zime (hvala Bogu, ne onim bojama Annie Sloan, koje su nešto kao namještaj Šavrić 21. vijeka, nego klasičnom metodom; šmirglanje, kitanje, podloga). Sjajna je stvar kod fizičkog posla da nam je mozak dovoljno slobodan da možemo razmišljati o bilo kojoj temi, a istovremeno točno toliko zauzet da se čovjek od vlastitih misli ne deprimira.
A, osim što po glavi vrtim vlastite privatne i poslovne obaveze, neprekidno se, kao u nekom začaranom krugu, vraćam na dvije teme: jezivo ubojstvo žene u Gračacu, i epopeja o hrvatskim nogometnim “navijačima”.
Vjerujem da je ta moja “prva” tema ovih dana na umu doslovno milijuna žena na području bivše Jugoslavije. Iz gotovo darvinističkih razloga: majmun na steroidima može svakom, a osobito ženama, bez većeg naprezanja slomiti vrat, ideja da su takvi likovi s podebelim dosjeima do jučer bili ne samo uvaženi građani, već i treneri i uzori mladima, poželjni ženici, i prestižni prijatelji duboko je perverzna, a ta je perverzija i moralna, i zakonska, i ljudska. Na kraju krajeva, i bez straha od pretjerivanja, civilizacijska. Unatoč kompletnoj zavrzlami s bosanskim entitetima i identitetima, koji paraliziraju državu još od nužnog zla Dejtonskog sporazuma, pa se država, umjesto da se razvija normalno i građanski, paralizirala, okoštala i potpuno se konzervirala kao okamina, do razine vlastitog negativa, i sad po toj i takvoj državi mlate uzduž i poprijeko spodobe, nešto što zdravo društvo automatski izopćava, stavlja na preodgoj u zatvore, a nitko ih u obitelji u razgovoru ne spominje, jer su na sramotu, i devijantna su, neprihvatljiva pojava.
Ženu iz Gradačca, a zvala se Nizama – ime dolazi iz arapskog i po prilici znači “red, poredak, sustav” – što je u ovoj prilici posebno neugodno, tu je ženu dakle ubio čovjek koji je unutar postojećeg sustava bio normalna, legitimna i ugledna pojava. Čovjek koji je u jednom (doduše prilično dubioznom) sportu postizao rezultate na europskoj razini. Istina, laiku izgleda kao da se taj “sport” sastoji od dizanja utega, žderanja piletine i kemikalija, začudne predodžbe o vlastitom tijelu, i fotografiranja u bizarnim pozama, ali to i dalje jest “sport”, čovjek s dosjeom je u njemu bio uspješan i to nekakve sportske komisije nije smetalo, policiju nije smetalo što trguje drogom, sud nije smetalo što je pritom i nasilan, lokalne političare nije smetalo ništa od toga, i tako smo dobili građanina-majmuna, bilo je samo pitanje vremena kada ćemo u Instagram prijenosu vidjeti kompletnu sliku tog principa.
Nije toliko interesantno tko je u cijeloj priči odgovoran, jer direktne odgovornosti zapravo nema. Kada zavlada takva korupcija da se ne procesuira nešto što doslovno bode u oči, kada narod uvijek iznova bira tu istu vlast, korumpiranu, kada druge opcije na kraju krajeva jedva da ima, jer ljudi masovno odlaze, iseljavaju se, jako je teško tražiti odgovornog pojedinca, koji je na sebe trebao preuzeti kažnjavanje člana narko bande, pritom ilegalno naoružanog, i dovoljno imućnog da podmiti ili impresionira one kojima nije oportuno prijetiti.
Ubojstvo na Instagramu, ubojstvo već mrtve i potpuno nepostojeće žene, bilo je moguće jer nije postojao društveni konsenzus oko toga kad nešto ima biti sankcionirano, i kad je dosta. Ispostavlja se da je “dosta” bilo tek u trenutku kada je započeo horor film, i kada se od krvi više nije vidjelo ništa.
Hrvatski navijački huligani su, prema općenarodnom vjerovanju, prirodna pojava. Tu i tamo objavi se neka skandalizirana vijest da mašu nacističkim, fašističkim, u svakom slučaju civilizacijski neprihvatljivim simbolima, ali to je već na razini anegdote, i nitko se zbog toga osobito ne uzrujava. Pa nema zakona, pa je zakon nedorečen, pa se ne zna što znači zakon (slično kao što je zakona usfalilo sutkinji u Gradačcu. pa je ustvrdila da je nedostajala fotografija pretučene žene u dokumentu u kojem policija navodi da je pretučena, tako da je spretno izbjegla izdavanje rješenja o zabrani prilaska žrtvi).
Kada su huligani otišli u Grčku, na nogometnu utakmicu na kojoj im je u stvari zabranjeno biti, oni su, prema vlastitim tvrdnjama, za umlaćivanje ljudi ponijeli isključivo toljage. Važna je odrednica njihovog plemena, a o tome dosad pjevaju i ptice na grani, da umlaćuju isključivo toljagama, a da su im npr. noževi, i druge vrste hladnog oružja s oštricom, ispod časti. Antropološki, tu je razliku možda moguće razumjeti, jer doba metala u ljudskoj zajednici dolazi znatno kasnije od pojave toljaga. Iz pozicije 21. stoljeća, te se razlike ozbiljno zamagljuju. Interes da se drugom čovjeku fizički naudi, a taj se interes opet legitimira sportom (sad dosje nemaju natjecatelji, ali ništa ne smeta ako oko sebe okupljaju kriminalne nasilnike, “vatene navijače”), trebao bi biti kolektivno osuđena pojava. Umjesto toga, već dva dana slušamo o lošim uvjetima u grčkim zatvorima, u raznim medijima gledamo žalosne roditelje kako ridaju nad sudbinom “djece”, a vrhunac tog moralnog i ljudskog idiotizma je svakako natpis “Vratite nam našu djecu”, koji je na današnjem prosvjedu istaknuo jedan od zabrinutih roditelja batinaša.
Djeca, uostalom, mogu biti vrlo okrutna. Većina odraslih ljudi nema privilegij da budu “vječna djeca”, pa nema razloga da se taj privilegij proteže na huligane, i njihove roditelje.
Javnost na to reagira s priličnom skepsom, ali hrvatski mediji su silno zabrinuti za sudbinu “djece”, i njihove životne uvjete u grčkim zatvorima, koji su navodno manje komotni nego hrvatskim.
Mislim, a to je i dosta jednostavno argumentirati, da je to trenutak kad treba reći “dosta”.
Ubojica iz Gradačca polako je napredovao u svojoj nekažnjivosti, da bi se konačno posve opustio. Sve je postalo relativno, a uopće nije, to je varka. Za zločin mora postojati kazna, a ako je nema, zločin će postati pitanje prestiža, stvar koja se vrti na Instagramu, i pridobija poklonike i nasljednike.
Danas se, ako se ne varam, u Zagrebu igra nogometna utakmica između “Dinama” i grčkog kluba AEK. U Zagreb je preseljena zbog “naše djece”, pa ćemo iz državnog proračuna platiti neviđene mjere osiguranja, kako bi nogometni klubovi čija je kompletna zarada privatna, a igrači milijunaši, nesmetano odigrali utakmicu.
Te smo novce mogli uložiti u zdravstveni sustav, u umjetne pužnice za djecu, i invalidska kolica za invalide. Ali nismo sposobni reći kad je dosta.
S druge strane, silno ćemo spremno osuditi zlostavljane žene, koje nisu ništa poduzele, nisu otišle, nisu bile odlučne. Nisu razborito razlikovale časne, i legalne građane s toljagom, s kojima duboko suosjećaju hrvatski mediji, od onih s ilegalnim pištoljem, koje preferira pravosuđe i policija u Bosni. Kao da su žene i sudac, i istražitelj, i porota, i javno mnijenje. I morale bi, ako hoće živjeti, razumjeti ono što je kompletnim društvima nedokučivo, ili se tom fenomenu kolektivno tepa, i povlađuje.
radio gornji grad 
