Čitateljima “Plavog vjesnika” iz razdoblja 60-ih godina prošlog stoljeća Žarko Beker nije ostao upamćen samo po svojim elegantnim i lijepim strip-crtežima (o samim stripovima da i ne govorim), nego i po “školi stripa”, ali i rubrici “Sastanak crtača”.

U toj rubrici, čije zaglavlje objavljujem, djelio je savjete potencijalnim crtačima stripova koji su svoje radove slali na adresu “Plavog vjesnika”.

S distance od skoro punih šest desetljeća može se primjetiti da je Beker bio “strog”, ali “pravedan” profesor.

Javljali su mu se (i slali svoje stripove) čitatelji iz cijele tadašnje države, najviše naravno oni iz Hrvatske, gdje je i prodaja “Plavca” bila najveća.

Neki među njima su Radomir Petrović, Iztok Sušteršić, Adam Čurdinjaković, Fernando Soprano, Vili Biber, Marijan Gerenčer, Marin Đurašin, Žarko Taraš, France Simonič, Ekrem Dizdar, Ivica Tormaš, Milan Drašković, Vicko Grabovac…

Od niza Žarkovih savjeta, jedan od najvažnijih svakako je ovaj:

“Ne sastoji se nacionaliziranje stripa u tome da strip obrađuje ganstere koji nose imena Joško, Vlado, Rade ili Ivica. A baš to pojedinci čine. Treba nacrtati strip sa sadržajem koji obrađuje naše ljude u našoj zemlji. Tema može biti i historijska i suvremena. Ima toliko događaja koji se odigravaju na omladinskim radilištima, u izviđačkim kampovima, klupskim prostorijama i drugdje da zaista nije potrebno tražiti teme u drugim državama i nazivati junake Džek, Bil, Hans ili Petruška.”

Žarko, svaka ti čast…