[dobar grad za vidjeti pasolinija]

Pasolini je još živ i živi u Petrinji, vidjeh ga jutros na mostu u Gupčevoj. Istina je, ne lažem. Petrinja je dobar grad za vidjeti Pasolinija živog. Da bismo vidjeli Pasolinija živog, potrebni su posebni uvjeti. Prvo, treba moći zamisliti Petrinju. A zamisliti se mora ono što ne postoji. Sad je već lakše, znamo da Petrinja više ne postoji. Drugo, u tom gradu, da bi se srelo Pasolinija, nije potrebno nikoga poznavati. To je, dakako, olakšano ljubaznošću ratnih stradanja. Treće, nije čak ni potrebno govoriti talijanski. U gradu se govori jezikom koji nitko ne razumije pa je tako lakše razumjeti i Pasolinija, ako se već zgodi da se susretnete s njim licem u lice na uglu zgrade koja je prestala postojati neposredno poslije gradnje, samo što joj to još nitko nije rekao. Četvrto, da bismo sreli Pasolinija, potrebno je zaboraviti sve što je ikad napravio, baš sve, sve njegove filmove, romane i poeziju, a treba zaboraviti i njegovu zagonetnu smrt. Potrebno ga je oljuštiti do kože obična čovjeka, onoga koji se šutljiv i poguren vraća s posla. Ili ako već nema posla, onda se više i ne vraća, skrenuo je s puta i izgubio se na periferiji grada sve do časa kad susreće svog ubojicu. Eto takvog čovjeka najlakše izgubimo na ulici, a pronađemo Pasolinija.