s ledine zelene, ranjen, gledao u vječita nebesa.

Milion milja uokolo ničega nije bilo.

Jest, milja, kao da je praznina grdna što je

hučala, oko mene, u stvari, bila pučina.

Gola i nedogledna. Od svega, ispod neba,

ostala slijepa golotinja koja neljudski huči.

I ja sam, ko knez Andreja, pred smrt,

odjednom, osjetio da ničeg na svijetu

i nema, osim one daljine neizmjerne,

nada mnom, i daljine, još bezmjernije,

unutra. Kao da je duša gledala sebe

odnekud iz beskraja, silno ljekovitoga.

Il ko da bol svoj gleda nakon milion ljeta.

Bol stvoren u slap bijel,

što huči ko vrelo Bosne…

.

MARKO VEŠOVIĆ

.

Tužna vijest iz „bliskoistočnog“ Sarajeva:

U narodnom pozorištu je proteklog dana (31. 08. 2023.) održana komemoracija pjesniku Marku Vešoviću. Nije to bila obična komemoracija, jer ni Marko Vešović nije bio običan pjesnik. Nad Sarajevom „je kišilo toga dana“, što je bilo i za očekivati. Možda su te suze prolivene s Nebesa iznad Sarajeva bile jedine iskrene suze na njegovom ispraćaju. Kada ovo kažem mislim prije svega na iluziju koja se zove „multinacionalno Sarajevo“. Sada, zašto ne, baš sada treba podsjetiti da se Marko Vešović prvi hrabro obračunao s tom iluzijom. Za pjesnika je to i takvo Sarajevo bilo već nakon Dejtona mrtvo. Njegovo odbijanje da primi najveće priznanje (Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva) je bila jasna poruka koju mi nismo tada razumjeli, ili je nismo htjeli razumjeti. Marko Vešović je bio jedan od najsnažnijih simbola „onog našeg“ Sarajeva te se stoga jučerašnja komemoracija po meni može smatrati i historijskom prekretnicom. Jučer smo se oprostili ne samo od Marka Vešovića nego i od multi nacionalnog Sarajeva, kojeg više nema ni u tragovima. „Istina je ljekovita i kad je gorka, kako neko pametno kaza. Ovo je trebalo saopćiti ne samo istine radi, nego i zbog toga da se spriječi novi pokušaj „crtanja“ lažne stvarnosti koja bi nas obmanjivala i ponovo gurala u maglovite sfere iluzija i fikcije.

Marko Vešović je sahranjen na groblju „Sv. Josip“ u Sarajevu u blizini pjesnikinje Dare Sekulić i Silvija Strahimira Kranjčevića. Kad pomenuh „crtanje“ moram reći da je na ovom sarajevsko groblju svoje „vječno prebivalište“ našao i poznati slikar Roman Petrović koji je pored ostalog upamćen i po rečenici „Sad me tražite“:

„Evo, dao sam vam sebe kao kubistu, naturalistu, klasicistu, modernistu i impresionistu. Sad me tražite“ kazivao je Roman Petrović 30-ih godina prošloga vijeka, u prigodnoj besjedi na otvaranju prve izložbe umjetničke grupe „Četvorica“, koju su činili slikari Karlo Mijić, Đoko Mazalić, Sigo Summerecker i naravno sam Roman Petrović kao četvrti u ovom kvartetu slikara. Danas je možda zanimljivo spomenuti da je otac ovog slavnog slikara bio, vjerovali ili ne, Ukrajinac, a majka Poljakinja.

Evo, otuda ovako „izmiksan“ i neuobičajen naslov ovog kratkog teksta. To je kombinacija poznate Vešovičeve rečenice „nema se više s kime biti Bosanac, i „sad me tražite“ slikara Romana Petrovića.

Šta reći na kraju, omiljeni sarajevski pjesnik (i moj nekadašnji profesor) je „otplovio na drugu obalu“, nek mu je pokoj duši. Spasio se, što bi se reklo.

Tamo na „obećanom ostrvu“ ga čeka rezervirano mjesto među velikanima poput Tina Ujevića, Maka Dizdara, Alekse Šantića, Kike Sarajlića, Silvia S. Kranjčevića i Dževada Karahasana…Golema je to počast.

Tokom svojih predavanja o „čudesima poezije“ nama studentima je, pored ostalog, često ponavljao i ovu rečenicu: „Radite djeco, radite, jer će Đavo doći po svoje ako ne budete radili i učili“.

Počivaj u miru, maestro.

.