Kako je najznačajniji pisac Regiona ostao bez regionalnog “Meše”

Imao sam prijatelja koji je smatrao da svaki čovjek lako može sam saznati je li zlopamtilo ili nije. Jednostavno, na spomen nekog lica, mjesta ili događaja, ko pomisli na nešto lijepo a ne na ružno, taj nije zlopamtilo. U suprotnom – jeste. Zamjerio sam mu na onom svaki, jer vlastito iskustvo me podučilo da je to jedna vrsta štake na koju se naša misao rado oslanja kad kod poželimo vidjeti svijet i ljude na vlastitom dlanu i sebi samima reći: To je živa istina.

Kad sam saznao da je umro David Albahari, pomislio sam da je mogao podariti književnosti barem još nekoliko djela. Izazvana dobrim utiscima o njegovim djelima to je lijepa pomisao? Sam sebi odgovaram: jeste, a produkt je zapamćenja autorovih djela.

Dan-dva potom, javio mi se jedan školski drug koji često, iz porodičnih razloga, boravi u Tuzli. Upitao me znam li da je Albaharija dvaput promašio “Meša”. Kako da znam o svemu što se dešava u literarnom životu u Regionu? Istina, moj stari drug literarni život naziva kuhinjom u kojoj šefuju žiriji i njihovi predsjednici. (Kako bih otklonio sumnju da je on bio pretendent na tu ili neku drugu nagradu, dopisujem da on nije pisac, čak nije studirao ni društvene nauke ali voli da čita – tvrdi da je tada manje usamljen). Pročitao je skoro sva Albaharijeva djela i smatra ga jednim od posljednjih Pisaca, barem u Regionu. U tome se slažemo, a on nema ništa protiv moje opaske da je Nobelov komitet bio totalno ćorav u tretiranju djela Davida Albaharija.

Bio je, on veli: potrefilo se da bude u Tuzli, na oba proglašenja pobjednika i dodjele Nagrade “Meša Selimović” za najbolji roman na jezičkom području B i H, C. Gore, Hrvatske i Srbije – iz “produkcije” u 2008. i 2021. Na oba proglašenja, kao što predviđa pravilnik Međunarodnih književnih susreta “Cum grano Salis”, u grad soli je pozvano pet autora iz najužeg izbora. Za godinu 2008. “Mešom” je nagrađen Bekim Sejranović za roman “Nigdje, nitkuda”, a za 2021. Damir Karakaš za “Okretište”.

“Brat” i “Pogovor” Davida Albaharija nisu bili dovoljno ubjedljivi žiriju. (Nema smisla da napišem šta moj školski misli o 90% članova… Kuhinje! Ali, dajem na znanje da je to njegov sinonim za žiri). Uz to, ono ovo svoje slanje vijesti naziva tuzlarijama, ali ne u finom smislu tog lokalnog termina, već da ne bi bio vulgaran i napisao onu riječ koja se rimuje sa tuzlarija.

“Šta je u trenutku proglašenja pomislio Albahari?”

“Albahari? To ne možemo znati”, odgovorio sam.

“Možemo li znati nešto drugo? Recimo, jesmo li zlopamtila, nas dvojica?”

“Možda jesmo, možda nismo… Ali svako zna ono u što je siguran…”

“?”

“Ja, recimo, siguran sam da kad čitam literaturu, ne čitam ni Sejranovića, ni Karakaša…”

“Ode ti, bogami, daleko!”, rekao je on.

“Možda… Ali nimalo daleko od Albaharija…”

Tako razgovaraju dva zlopamtila ili dva…?