Izbor iz ciklusa Poštovani gospodine Abélard

II. PISMO

Mislim da se ptice sjećaju. Napisali smo bijelu knjigu. Spalili su je na lomači. Iz pepela su uskrsle dvije crne ptice. One ne cvrkuću, one plaču i grakću na zaboravno Vrijeme. Nakon Guttenberga tiskali su nam, s velikim nerazumijevanjem, čak s podsmijehom, Bijelu knjigu s dva crna krila, ne vidjevši da je riječ o dva spojena križa. Povjerili smo se šutljivoj Tajni, a njezine su vjerne sljedbenice, tobože otkrivenoj, izbrbljale da je riječ o tiskarskoj pogrešci. Kriptograf je u dva spojena krila otkrio inicijale, no to nije zapisano.

P. S. Ako bi se radilo o dva spojena križa – to bi bilo samo

opravdanje za (bez)smisao Patnje – glasilo je priopćenje.

IX. PISMO

Optužili su vas za herezu. Vjerovali ste u šutnju – iako ste govorili – jer i šutnja je imala surječje. A niste vjerovali u Trojstvo (suviše je apsolutno i apsurdno), pisali ste mi. Sveti Gral – zlatan i optočen dragim kamenjem – svojim ste čudotvornim govorom, pretvorili u jednostavnu drvenu posudicu iz koje su Otkupitelj i njegovi sljedbenici pili čistu, bistru vodu – koja je probujavši – otirala ljudske suze.

XII. PISMO

Sjećam se traganja i radosti otkrivanja. Koliko smo puta bili pred vratima – neviđenim mozaikom – i na visoravni zigurata pod spletom zvijezda – koje su bili odgovori. No, silasci su bili neminovni – a rješenja ostajala u drugom svijetu. Geometrijska dekoracija tuge u krugu, u suncu Sunca koje sja – od osušenih opeka oceanskog pijeska koje proždrljivo Vrijeme jede, a beskonačna Tuga gradi u zigurate i mozaike novih zaborava i novih susreta. U okruglo lice Zemlje i ritam kiše, što ponavljajući nove korake u starim stopama, umivajući je – potapa njezino tijelo.

P. S. O stanju našega doba, ne znajući pjesmu o svemu, mandarini i farizeji ponavljali su: Neka sunce izlazi svaki dan, a ljudi neka vide samo dio njegova lica.

Izbor iz ciklusa Ukrajinski Rondo

DEBORA VOGEL

Ona je u Lavovskom getu okrenuta tužnoj čežnji elipse koja još nešto želi, mnogo ljudi, mnogo dana i mnogo nepoznatih stvari. I nakon pravokutnika, pralika naših kuća, sivih vagona, zidova i stolova. I nakon kvadrata u kojem je smješten sav naš život – olovna masa svakog dana. I nakon grada, kruga u kojem se započinje i vraća u istu ulicu. Jer elipsa je jedini lik koji razumije rasute planete i usamljene ljude koji nisu odustali od čekanja. Netko je pročitao njezine stihove na spomeniku u Lavovskom getu Ulice su kao more, odsjaji su boje daljina i težine čekanja.

OLGA BOZANSKA

Njezine slike izložene su u starom Muzeju moderne umjetnosti u Lvivu u koji ne dolaze turisti i pocrnjeli parketi ne škripe. Ali ih – i ne tražeći – mogu pronaći projektili. Djevojčicu s krizantemama, njezine ruke, male gradske vrtove u kojima ne zriju plodovi za objede, već rastu cvjetovi za poginule.

SAKSAFONIST U BOLNICI U LVIVU

Prognani saksafonist iz Marijupolja i njegov sin sviraju u bolnici u Lvivu. I na dragocjenu knjigu-grad obrušile su se granate. Na stranicama njezine bogate i različite povijesti, duha poljske renesanse, austrougarske uređenosti, ukrajinske prostodušnosti i sovjetske tužne prašnjavosti tumaraju prognanici iz Harkiva, Kijeva, Černjihiva i Hersona. Marijupoljac i njegov sin sviraju bolesnima i ranjenima. Ljudima, gradovima, životinjama i stablima. S nadom da će preživjeti glazba − i proljeće.

RUSKA BALERINA

Tako je laka da pleše po oblacima. Tako je savršenih pokreta da ne može pasti na Zemlju. Beskrilna se spušta na amsterdamske kanale. Dok pleše na vodi, brodice bježe u pristaništa. Glas je darovala Šutnji. A Šutnja se skrila − u krilu krilate Istine.

Izbor iz ciklusa Počasnice

STAKLAR S CRESA

Nepoznatom čovjeku koji je popravio staklena vrata
Mogla sam zaspati u travama
otočja Aspertides
i na drugi svijet otići
Po stijenama hodati
u ponor pasti
i na žalu se nasukati
Na zvonu se njihati
od spolija predromaničku crkvicu sastaviti
od sarkofaga vrata hrama načiniti
U zemlju se skriti
i kao mirta niknuti
Mogla sam kroz stakleni zid proći
Nevine i oštre
riječi su se rasule
I nenavikla na stvarnost
šutim
s krhotinama zvijezda u grlu

FRANKOPANSKA

Nokrat Flora zruča protulitje
Na Botticelijevu kipecu
i iluminacijušu miseca travena
v Hrvojevu misalu
hijacinte lilije jalzamine naglice
tulipe narcize dragoljube i violice
i v lozi zeleni
okoli Novigrada
Al dragost je hlapeča kak dah
a turobnost vekivečna kak duh
Verhu mraka
verhu smrti
Prozerpina ih ugrabi
i na asfodelskim polima posadi
Med tem zbiram reči
Zbiram trnje drač i halugu
Na putima gdi magnutje ni zaludu