Kad bi netko u vlastitom domaćinstvu hranio stoku, živad i kućne ljubimce toksičnim tvarima, industrijskim otpadom, recikliranim smećem , te ih pojio rabljenim uljem, benzinom, otrovima svih vrsta, to bi ubrzo izazvalo revolt građana, a razina javne empatije podigla bi se do maksimuma. Svi bi nastojali zaštititi bespomoćna bića od zlotvora, ne žaleći vremena ni sredstava. Akcije planetarnih razmjera počinjale bi u rekordnom vremenu, šireći se poput požara.

Ali kad se to isto dešava u javnoj sferi, te kad svijest stanovništva biva bombardirana i zatupljivana užasnim trivijalnostima, pornografijom, ideološkim ludilom, fanatizmom, nemoralom i prostaštvom, slavljenjem nakaradnih idola, kičem i neukusom, ucjenama i medijskim terorom povlaštenih grupacija, te kad se to odvija na dnevnoj bazi, iz stotine centara vlasti ili formiranja javnog mijenja, reakcija potpuno izostaje. Subjekt je ljudski mozak, u kome su posljedice temporalno nedokazive. On samo skladišti, upija, razvija opsesiju od takve “hrane”, tvrdeći istodobno da ga to “ne zanima”, ali trošeći golemu energiju i nenadoknadivo vrijeme, da bi se bavio temama i akterima , koji rečenu supstancu od besmislenosti, bezidejnosti i iskvarena života proizvode.

U sferi politike, najprimitivnija manipulacija ide preko frazeologije o “volji naroda” i “zastupanju interesa građana”. Premda je jasno da se pismeniji i aktivniji ljudi mogu sami zastupati i tražiti legitimne puteve, cijeli kordoni sociopata i osoba opakih namjera, neprestance “zastupaju” nevidljive kategorije ljudi iz sjene, pozivajući se na snagu brojeva, izraženu izbornim ili referendumskim glasovima o pojedinom pitanju. U domeni pravorijeka i arbitraže, međutim, nitko se ne oglašava. Crkva gubi taj legitimitet preko vlastitih ekstremista, pravosuđe i školstvo čvrsto su u rukama vlasti, dok nezavisna intelektualna zajednica uopće ne postoji. Ne može to niti po definiciji: “inter lectus” je unutarnje čitanje, na razini pojedinca, gdje se dvoje ili dvojica rijetko i mogu složiti.

Fenomen je vrijedan promišljanja. Ali teško je vjerovati u bilo kakve logičke ishode, budući da je hektičko kretanje i zgrtanje postulat vremena, “zort” prema vlastima je povelik, rezignacija sveopća, a “boriti se za izgubljenu stvar” znao je neki rahmetli Gotovac, ne ostavivši nam nasljednika.

Aman zaman, što bi nam rekli prijatelji i susjedi.

.

GPV 2017. / ilustracija: Tošo Dabac