Piše: Nataša Skazlić

Svi koji pišu znaju u kojoj su mjeri izvori teksta u mašti, a koliko su temeljeni na stvarnosti. Suvremena književnost nije ljubiteljica mašte, u takvom vremenu živimo. Bavimo se sobom čak i onda kad se isprva ne čini tako, bavimo se onime što nas potiče na djelovanje, pišemo o zlostavljanjima, ljubavi, izvorima tjeskobe ili radosti. Svaki će autor, u skladu sa svojim željama i sposobnostima, zagrepsti dublje ili pliće, doticati tabue ili se prepustiti struji mainstreama. I baš svatko od njih će se u nekom trenutku susresti s pitanjima zaštite identiteta likova kreiranih na temelju nekih ljudi koje poznaje.

Pisci, oni koji imaju pravo biti tako nazvani, znaju da pišu o pojavi, modelu ponašanja, nekom fenomenu, a ne o susjedu Josipu ili vlastitom roditelju. I koliko god dobro netko pisao, ne može se zvati piscem ako ne poštuje identitet drugih.

Iako je moja romantična predodžba o plemenitosti pisaca tijekom godina okopnila, ovo što je učinila autorica priče o masturbiranju autistične djece, otkrivajući njihov identitet imenom i prezimenom, je nešto što baš nikada ne bih mogla pretpostaviti. Koju je to lekciju u životu dotična propustila, jer ovo nije samo pitanje o njoj kao spisateljici već o njoj kao čovjeku. Ne biste nikada nigdje govorili, imenom i prezimenom, o djetetu koje masturbira osim s partnerom o vlastitom djetetu ili psihologom kako biste se informirali. Postupak dotične spada pod krivični zakon i to je dovoljno.

Priča je, kažu, odlična. Ušla je među pet najboljih na natječaju poznatom po visokom kriteriju izbora – Lapis Histriae, u okviru Foruma Tomizza. Žiri, naravno, nije imao pojma o čemu se tu radi, to i nije njihov posao, i lijepo je i odgovorno što su je odmah po primitku informacije uklonili s internet stranice pa je nisam mogla pročitati sve da sam i htjela, a nisam.

Dakle, kako pisati o onima koji bi se mogli prepoznati?

Imate li toksičnog, nasilnog, narcisoidnog oca o kojemu želite pisati upoznajte još takvih ljudi, pronađite stručne tekstove o navedenim poremećajima, dozvolite da vam se pred očima otac transformira u društvenu pojavu, smjestite ga u drugi grad, drugačiju kuhinju, u kuću, ako živite u stanu, izmislite mu ime, promijenite zanimanje, porijeklo, boju kose, broj djece u obitelji, izmijenite i majku u svemu onome što nije važno za priču… Pišite o modelu, a ne o osobama oko vas čak i kad pišete o njima. Cilj je čitatelju dati štivo iz kojega će učiti i rečenice u kojima će uživati, a ne opanjkavati rodbinu, susjede i prijatelje ili provoditi psihoterapiju nad sobom samim, jer to s književnošću nema i ne smije imati veze, ma kako bila pisana.

Ako su u pitanju tako osjetljive teme poput autizma ili djece, budite pametni, jako pametni, i ne pišite o tome ako niste sigurni da akteri neće biti niti naslućeni. Ili, najbolje, ne pišite o tome. Čime ćete obogatiti svijet diranjem u takvo što? Pustite ih da žive, njih i njihove roditelje, i neka se bore kako znaju i mogu na tom iznimno teškom putu preživljavanja u ovom bezosjećajnom društvu. Osvijestite složen svijet autista kroz priču o Birgeru Selinu, recimo. Njegovu vam poeziju ostavljam u nastavku, vrijedna je čitanja iz mnogo razloga. Ne pišite gluposti i ne šaljite to na natječaje.

I opet, ne prestajem se pitati koju je to lekciju u životu propustila ta visokoobrazovana pedagoška radnica i takozvana spisateljica.

NEĆU VIŠE BITI ZAROBLJEN U SEBI ...

ja tek sada pjevam pjesmu o veselju govora
to je pjesma za nijeme autiste u ustanovama i ludnicama
čavli u rašljastim granama su instrumenti 
ja pjevam pjesmu iz dubine pakla i zovem
sve nijeme ovoga svijeta
objasnite pjev vaše pjesme
otopite željezne zidove
i borite se protiv izopćenja
mi želimo biti nova generacija nijemih
povorka s novim pjevanjem i novim pjesmama
kakve oni koji govore još nisu čuli
među svim pjesnicima još nisam našao nijednog nijemog
želimo biti prvi
čije pjevanje nitko ne može natpjevati
ja pjevam za moje nijeme sestre
za moju nijemu braću
i nek' se čuje i nek' se nađe mjesto na kojem mi među
svima vama smijemo stanovati
u životu ovog društva 

 Birger Sellin, 21.rujna 1992.

"...snažno disanje je dovoljno da uhvati nepovezane važne
lude misli
radije prosuđivanje bez dubljeg objektiviteta
snažno voljeti nije loš običaj ali je pogrešno razmišljati
kako biti ljubljen
nažalost mi autisti ne poznajemo takva razmišljanja
mi instinktivno upozoravamo sigurno je jednostavno
upotrebljavati često ponavljanje
uistinu snažno žudimo da zabavljamo ljude tako da ih
izbacimo iz mira sve do bjesnila
biti ljubazan bez razmišljanja zahtijeva snažnu okovanost
ovog instinktivnoga svojeglavoga držanja
nešto pomaže ohrabrujuća srdačna riječ
kako si jednom jednostavno sigurno tako neposredno potpuno
promišljeno rekla
mogao bih interpretirati jednostavnu važnu pjesmu
osamljen i nijem čovjek ovisan je o ohrabrenjima
jedna jedina riječ izrečena s ljubavlju može zacijeliti bezbrojne rane
jedan ljubazan pogled djeluje snažno i bez riječi
smatram štoviše da pogled očiju izražava dio karaktera jednog čovjeka
uistinu dražesno je uvijek samo dijete Jonas
no ubuduće ću ja pripaziti kako ljudi tako dobacuju tajnovite poglede
jednom sam doživio u podzemnoj željeznici kako me jedna žena s ljubavlju pogledala
bilo je toliko lijepo da često sretan u vjeri mislim o tome i to nikada neću zaboraviti
ali mnoge poglede je teško podnijeti i izazivaju u meni neizmjernu tugu"

 Birger Sellin

(Iz knjige Birgera Sellina, "Neću više biti zarobljen u sebi")

_________________________________________________________

Birger Sellin obolio je od teškog autizma u svojoj drugoj godini života. Od tada nije govorio, niti bilo kako komunicirao s vanjskim svijetom. Pomoću metode “facilitated communication” (metoda pomoću koje se nalazi ključ za blokirana unutarnja ljudska stanja), Sellin počinje komunicirati s roditeljima putem pisanja na PC-u. Izvadci iz opsežnog pisanog materijala odnose se uglavnom na govore o autizmu i na njegov osobni pogled na svijet, te ilustriraju Sellinov razvoj i nevjerojatnu bol jednog inteligentnog bića zarobljenog u autističnom zatvoru. (kgz)

Iznimno lijep prikaz jednog “autističnog svijeta“ može se naći u knjizi Birgera Sellina “Neću više biti zarobljen u sebi“ (poruke iz jednog autističnog zatvora). Birger Sellin koji “boluje“ od autizma, ovu knjigu počeo je pisati kao dvadesetogodišnjak. U djetinjstvu se često okruživao knjigama, “fotografski“ je pamtio riječi i rečenice i počeo je pisati na računalu. Tako je pronašao način da prikaže svoj svijet i da nam na iznimno lijep i senzibilan način približi kako se autistične osobe osjećaju i što proživljavaju. Birger Selin poručuje nam da bi ih trebali pokušati čuti iako su tihi ili čak nijemi. (ordinacija.hr)

Izvor: Kreativno pisanje

Izjava stručnog žirija književnog natječaja Lapis Histriae o kratkoj priči Maje Urban