1.

Neznanje je stvarno, ono je radikalno filmska strategija i konceptualna praksa u interakciji – ‘događaja čitanja’ i ‘događaja označavanja’, koje iščezava u sveprisutnu neprisutnost.

2.

Svi putevi vode u psihodeliju ‘ne-ali, žudnje’, ‘da-ili, vrijednosti’, ‘možda-ovo i možda-ono, simulakruma’.

Čovjek se rađa u uhu, odjekuje u grlu i, umire u oku.

3.

Afekti su ideje tjelesnih stanja, aluzije na teror, i svjedočanstva o nepravdi.

4.

Kultura je začarana temporalnost i tragikomično narcisoidna osjetljivost za velike ideje i pretjerivanja.

5.

Intelektualno znanje, u strahu od samoga sebe, ispunjena je historijska misija srčanog udara života u svome pojmu, skokom iz poznatog u nepoznato.

6.

Intelektualac bez trunke srama onaj je koji u deliričnoj psihozi uvijek bira ‘ispravnu’ stranu, a slučaj čini sve ostalo.

7.

Pobunjeni intelektualac se suočava sa nepravdom rada aporija unutar harmonijskih ploha i zvučnih zidova jezika.

8.

Angažirani intelektualac je političar aktivne i miroljubive koegzistencije bez političke prošlosti.

9.

U potrazi za novim jezičnim igrama Filozof piše protiv jezika, odnosno piše o onome što jezik nikad neće znati.

10.

Filozofski sumnjati u institucije i mijenjati stvarnost znači ostati izvan političke reprezentacije.

11.

Istina je razuzdani zanos delegitimacije političkih autoriteta koji se pamti.

12.

Pisanje je politički motivirano djelovanje protiv nasilja. Intertekstualnost jezik čini sretnim radom klasne borbe.

13.

Da bi politika stekla pravo na javno priznanje mora djelovati kao avangarda bez avangarde.

Poraz zapadne avangarde počinje institucionaliziranjem u prostoru galerija i tržišta, pobjeda ruske avangarde završava u političkom cinizmu gulaga.

14.

Radikalni dezangažman modernosti bijeg je iz gimnastičkih polemika afekata i katarze, u zajednicu bez svojstava.

15.

Afekt bez svrhe afektom se bez interesa izbija.

16.

Socijalizam je jedina mogućnost opstanka, raskolu i rasulu unatoč.

17.

Čemu nihilizam zapovijedanja? Da bi metafizika ostala utočište huljama?

18.

Čemu uopće (ne)umjetnost plesanja? Da bi filozofija mislila nogama, u ritmu muzike staljinovih orgulja? Ne, nego da bi poletjelo, tijelo mora misleći plesati – istinu.

19.

Čemu politika ekstaze? Da bi se ispunila zadaća tragičnog čovjeka u stalnom odgađanju nadolazećeg

ironijskim samoponižavanjem drugim sredstvima.

20.

Vrijeme pravednosti ne pripada historijskom vremenu. Obećanje nove ljudskosti iskušenja su dijelova ‘malih moći’ koja nemaju udjela.

21.

Pravda je odsutna iz svijeta, ali je zato provokativna nevolja i opasna estetska struktura.

22.

Estetika je za umjetnost ono što je ogorčena dijalektika prosvjetiteljstva za ptice.

Totalno umjetničko djelo inženjerski je proizvod paranoje u 11 vremenskih zona.

23.

Totalitarna narav kulturne industrije izražena pozitivno postaje razorna masovna obmana.

Umjetničko stvaranje i kustoska selekcija dva su prostora utopijskih donošenja odluka u korist publike, koja time postaje umjetnik a njen život – umjetnost.

24.

Politika ekstaze posthumanog tijela ne ovisi o oklišu, dovoljne su informacije, brzina svjetlosti i umjetna inteligencija, šokovi i skandali, i Ruski rulet.

25.

Posthumano stanje ne humanizira.

Informacija ne informira.

Orfej više ne kroti i ne pripitomljava.

Orfejeva lira transformira.

26.

Malo je diktatora ukusa koji mogu komponirati glazbu, rijetki su virtuozi sposobni izvođači, još je manje onih koji tu nešto razumiju, ali baš svi mogu i trebaju ‘slušati-kroz’ sve do estetike indiferentnosti, odnosno politike ekstaze.

27.

Još samo nasilje može računati na svijetlu budućnost, ako ništa onda barem kao resurs velike umjetnosti.

Umjetnost postaje politička vrlina tek u opozivu politike, odnosno u raspodjeli etičkog režima čulnog u javnom poretku heterogenosti.

28.

Novi znakovi progresa: tekući kič, opća propast ljudskosti i kolektivna usamljenost.