Svi znate da sam ja jedna doživotna školnica, no pred ovolikom najezdom užasavajuće zlobe, tuposti, vulgarnosti i idiotizma, uopće nemam volje poučavati. Neću iznositi činjenice ni argumente, braniti svoja uvjerenja, govoriti o direktnim kontaktima s ljudima koje uličarska svjetina napada. Žalosno je osobnu neobrazovanost nametati drugima kao “vrelo istine”. Očajno je skrivati se i “mudro šutjeti” dok građanske vrijednosti bivaju strovaljene u blato, spomenici minirani, javne površine uprljane skarednim porukama i odioznim znakovljem zla. Zloporaba svega što spada u “habitus građanina” trajni je fenomen. Nasilnici računaju na strah prosječnog sugrađana, i na svoju zaštićenost nekim od novostećenuih “statusa” u poraću. Ne ostavljaju mrvice prostora za polemiku, ne znaju što je “pravo na odstup”, njihov prebujali , silnički “kolektivizam” ubija svaku osobnost . Paradigma da je “gradanin veći od države” ovdje ne znači ništa.

Školnica odlaže naočale, sluša Brahmsa, stavlja jorgovan u vazu, izlazi na svježi zrak gdje nema ljudi, i konačno, sretna je što je u mirovini, ima zaštitu godina, ima knjige na polici i sunčan dan na raspolaganju da dovrši jedan lagani roman, pročitan prvi put u mladosti, kad se živjelo ljepše, ljudskije i slobodnije, ne samo stoga što smo bili mladi, već što su to bila baš ona vremena, u kojima smo stvarali uspomene zajedno s (vjerojatno) roditeljima ovih, koji se danas “sjećaju u naše ime”, perverzno iskrivljeno i drugačije, no nitko im se to ne usuđuje reći. Srećom, zna i da je to zadnje poglavlje, pa svoju knjigu neće morati pisati ispočetka.

F.G.

Fotografije: Arhiva autorice, N. Kralj/ B. Kovačev