"Vraća li se isti kakav je otišao, ili još gori? Može li taj, koji je tako

davno otišao već beznadno zao, i koji će sutra pristati u luku, postati išta

drugo nego još gori? Očekivala njegov povratak nisam, naprotiv!, željela

sam da se nikad ne vrati, i već onda, kad je tek isplovljavao, ispratila

sam ga s gorkom, strasnom željom da smjesta potone i nestane. I

njegova lađa i sve druge, da nestane prije svih on..., pa i cijela ta

priglupa vojska, svi ti budući leševi koji će trunuti u nekom drugom

moru, na nekim drugim obalama..., vratit će se poneki sakati heroj,

ušljiva rulja koja i nije točno znala zbog čega i za što ide ratovati, tek,

znali su da će, kao i uvijek kad se ratovalo, moći činiti što ih je volja, klat

će, silovati, pljačkati..., pa ako se pritom ne ogriješe o „svoje”, neće biti

kažnjeni, dapače!, mogli bi biti i nagrađeni..., a tek da je ta napuhana

glupa gomila znala razloge za ovaj rat! Suze koje sam tada, na ispraćaju

pokazala građanima nisu bile lažne, mada sam lakovjerni puk njima

zavarala i znala sam što činim. Moje su suze bile iskrene, moj plač, od

tada do danas, nije prestao, ali je on bio zbog nečeg posve drugog. Pred

očima mi je otad stalno, ne nestaje ni trena, jednako danju kao i u

besanim noćima, i u snovima kad od iscrpljenosti zaspim, vidim jedan

sitan leš krvlju obliven. U srcu mi je tad žarka molba bogovima da onaj

koji je upravo isplovljavao i sam to postane - krvlju obliven leš... I sad se

taj vraća. Nakon cijelog jednog životnog vijeka, istina ne dugog, no

znatno dužeg od onog kojeg je prije odlaska nožem presjekao, s čime se

taj vraća?, osim s plijenom u zlatu i srebru, u mnogim dobrima, bogatim

prostirkama i svili, u robovima, robinjama..., s kojim se mislima vraća?,

mislima?!, hah!, pa taj nikad drugih nije imao osim onih o sebi, mislima

7i snovima o slavi, ratovanjima, vojskama, počastima i šepurenjima, o

ženama i žderanju, o osveti i časti..., hah!, a tek ta čast, koja mu je stalno

bila na usnama, čudna čast jednog lažljivca i koljača vlastitog djeteta.

Slava!..., strast i zanos kakav ni za što drugo u svom životu nije ni

približno osjetio..., nije imao stida moliti bogove da mu je podare.

Snatrio je često o budućnosti, što daljoj to bližoj vječnosti, a njoj se iz

dubine svog zlog srca nadao, vječnosti u kojoj će biti upamćen kao veliki

ratnik i pobjednik, kao moćan i častan, od puka obožavani vođa..., na

gozbama, kad bi se napio, a napio bi se svaki put, već je i otvoreno

govorio o tome, o svojoj slavi u budućnosti. Svi su ga naglas vatreno

podržavali; mnogi među njima su se, međutim, kriomice podsmjehivali,

i sami priželjkujući vječnost za sebe. Pa ipak, znala sam ja dobro, takva

stvorenja ne treba podcijeniti, uostalom, na taj se način dosad već

gradila slava svijeta, a kako stvari stoje, i ubuduće će. I ovaj, kao i svi

slični slavni prethodnici, u stvari je bio moćan tek kao razbojnik, vođa

razbojnika, surove horde, koja ništa ne bi postigla da nije bilo onog

prevaranta Odiseja..., a onda još i častan!?!..., ništa u svom životu taj

časno nije učinio što bi zaslužilo i najmanji trag.

A ja?, Klitemestra?, hoće li o meni ostati trag u budućnosti, pa ako ga

i bude, kakav će taj biti? Ako sada budem slaba i Agamemnonu

dopustim da me ukloni, nestat će svaki, pa i najmanji spomen, svaki

trag o meni, ili će biti tek ništavan i zao..., no oprem li se...

Bilo kako bilo, moj je muž Agamemnon naslijedio i donio u miraz već

davno prije začet krvavi trag strašnih, nepojamnih umorstava. Nadala

sam se da je tome došao kraj, no ovim zlodjelom nad našom kćeri

započinje novi..., ali, do kada?, gdje mu je kraj i tko će nas njemu

privesti? Bogovima kao da takvo štogod i nije u interesu, mi smo za njih

samo kratkotrajne igračke u beznačajnom djeliću vremena..., ako, dakle,

8bogovi ne učine kraj - tko onda...?, 'postoji more i tko će ga isušit'?...,

bojim se da će se sve nastaviti i krv će i nadalje teći. A sve to zbog šuplje

slave..., tamo negdje u dalekim vremenima nekih drugih naraštaja, lagat

će se u istoj mjeri o meni kao i o Agamemnonu, samo će te laži nositi

drugačije predznake. O njemu, po svoj prilici, pričati će se da je bio velik

kralj, častan muž i hrabar vojskovođa, o meni pak, da sam bila zla žena

koja je takvog silnog čovjeka uništila, u to sam sigurna, tako je barem

ovaj naš svijet udešen, tako se stvari odvijaju..., a budućnosti je

svejedno. Tamo će, pretpostavljam, u toj budućnosti koja obično druguje

s jačima, biti onakav kakvog ga se prema raznoraznim interesima i

upotrebnoj vrijednosti oblikovalo. Pjesnici i dvorski pisari svjedočit će

lažno, historija potom oblikovati, a tradicija čuvati..., užasni početak

putovanja u vječnu slavu, hladnokrvno pripremano umorstvo, preinačit

će se tijekom pripovijedanja, i što dalje, bit će spominjano kao nužno, da

bi na koncu postalo gotovo herojsko djelo ocoubojice!, pa i gore od toga,

ispričat će se priča na drugačiji način, pa će u njoj, tako preoblikovanoj,

dijete samo tražiti svoju žrtvu i spremno će i spokojno pristupiti

žrtveniku..., jer je, govorili su i pokušali me u to uvjeriti, Ifigenija

razumjela razlog i potrebu za taj čin!?! Dijete je po njima razumjelo da

se mora u rat, da treba ploviti nebrojenim tisućama stadija daleko, u

neki grad dalek i nepoznat, da ga dapače treba razoriti, poklati mu

stanovnike..., i to sve zbog nečije, pa bilo to i kraljevske, bračne

prevare??? I još će pripovijedati, da je to dijete, moja Ifigenija,

razumjelo da upravo ona treba tom cilju biti žrtvovana te da je spremno

sama legla na žrtvenik. Same laži, laži, što više laži... Posve razumijem

kako je prikladno vjerovati u takve gluposti, to otklanja žaljenje i stid.

Stvari su međutim bile mnogo jednostavnije, samim tim užasnije,

trebalo je naime zaklati nevino dijete kako bi se moglo dalje klati i

9pljačkati i tuđe se moći domoći. Ta se smetnja, to sitno dijete kao

prepreka na putu prema vječnosti, ionako ne može staviti u

ravnopravan odnos sa slavom i časti, herojskim djelima za kojima se

čeznulo i hrlilo im se ususret i koje, a to je najvažnije!, treba opjevati

kako bi se ostavio vječni trag. Tako se usude govoriti, tako nepojamno

okrutno zloupotrijebiti nevinost i naivnost djeteta, moje kćeri Ifigenije!

Neće trebati dugo čekati da se sve to, i još mnogo drugih laži i preinaka,

uklopi i uzajamno uskladi..., pa već je i počelo. Čula sam već i sama,

dolaze pomalo, takve nekakve, na sličan način oblikovane vijesti

pristižu iz daleke Troje. Isprva su glasi stizali rijetko i tegobno, donosili

su ih i pripovijedali trgovci-moreplovci i gusari, nehotice, usput..., te su

priče bile, ne baš iz prve ruke, ali još su u osnovi nosile nešto istine, vrlo

skoro potom, počele su stizati sve redovitije no sve manje nalik na one

prethodne. Čuli bi ih neki od nekoga, a i taj je već prije od nekog drugog

čuo..., ponekad su već bile oblikovane u stihove i pjevane uz

instrumente, eh, takve su vrlo brzo stekle i svoju trgovinsku vrijednost,

za neke se moglo i zlatom biti darivan i u palačama biti čašćen,

nerijetko se moglo dobiti i unosno mjesto dužeg trajanja, kao prestižni

položaj službenog pjesnika, pripovjedača na nekom dvoru, ili..., moglo

ih se i manje pjesnički, suhoparno i bez puno uvijanja naprosto prodati,

ovoliko stihova – toliko zlata..., ukratko, pjesnici i pripovjedači bacili su

se na unosan posao. Svakako, te kakve-takve pripovijesti, ne uvijek

posve točne, nepročišćene od detalja koji im ionako nisu dizali cijenu, ili

naprotiv, osobito pročišćene, glatke i savitljive, kako bi što lakše ušle u

uši, priče stvorene upravo tako da izazovu, pa potom da utaže glad

slušatelja. Stoga su, dakako, bivale na visokoj cijeni. Majstori su bili

pripovjedači!, njihove pronicljive duše slutile su kakve bi vijesti baš bile

rado poslušane, kako ispričane, i time bivale isplativije, pa su ih tako i0oblikovali..., najviše su se tražile, ona o Ahilejevoj snazi i hrabrosti, te

gotovo u jednakoj mjeri i ona o časti i veličini vojskovođe svih Grka,

kralja Agamemnona. Pitam se kako bi izgledale te priče da ih recimo...,

ah, kako samo nezamisliva i nedopustiva pomisao, ali, da ne razljutim

bogove, oprostit će mi ako se takvo što pitam tek, recimo, u šali, što bi

ostalo od naših hrabrih i časnih muževa da su o njima pripovijedale

žene? No to i nije mudro pitanje, jer da su im bogovi uopće dali dar,

sposobnost pripovijedanja, opet, i ne bi imale što kazati. One nisu bile

trgovkinje ili gusarke, plovile morima i kretale se nepoznatim

svjetovima, nisu gledale čudesne građevine i velebne strane gradove,

nisu se kretale po opasnim mjestima i susretale neobične kreature i

božanstva, pa uopće, ili je to bilo veoma rijetko, nisu išle u ratove.

Uostalom, to sve nije naš, ženski posao, i o tome žene, kad bi i bile

kadre, nemaju šta reći. Ne moram ići dalje od sebe, kako bi ova

pripovijest izgledala kad bih je ispričala ja, kraljevska kći koja sam o

svijetu i ljudima ipak nešto naučila?” Klitemestra je zastala. Stisnula je

očne kapke u uzani prorez i nečemu se nasmiješila. „No bi li, usprkos

tome, to bila ista pripovijest?, ili možda ipak drugačija?”

„Jalova razmišljanja..., to nikamo ne vodi”, - namrštila se i nervozno

odmahnula rukom, odagnavši tim pokretom suvišne misli iz glave.

Vrijeme se i bez pomoći klepsidre materijaliziralo, sada gotovo

opipljivo, prolazilo je mnogo brže no inače i nije ga bilo na pretek,

trebalo je djelovati.

„Eumetido!” pozvala je glasno.

„Gospodarice.”, stupivši u prostoriju već pognute glave, robinja se

savila u struku i još se dublje naklonila.

„Otići ćeš najskrovitije moguće, nastoj da te nitko ne vidi niti da na

neki način sazna kamo i kome ideš..., tako ćeš, i to iz ovih stopa otići

ravno do Eteokla. Poručujem mu da danas ne napušta dvor jer ću ga u

neko doba trebati, kaži mu neka bude ovdje, u blizini mojih odaja. Neka

pri dolasku izbjegne glavne hodnike i dođe kroz stražnji ulaz palače, jer

također nitko ne smije znati za njegov dolazak k meni. Nakon što se

nakon ručka kratko odmorim, ti ćeš, naravno, znati, to je tvoja briga,

kada ga točno treba poslati u moje odaje. Također mu kaži da o tome

nitko, baš nitko, osim mene, njega i tebe, ne smije ništa znati.”

„Bit će kako ste naredili, gospodarice.”

Povukla se tiho i hitro moja vjerna Eumetida..., djevojka plemenitog

roda koju je Agamemnon još kao djevojčicu dobio kao robinju, poklon je

to bio od nekog njemu sličnog razbojnika koji je opljačkao njezino

pleme i, uza sva oteta blaga, uzeo još i nju kao robinju. Tako je neko

vrijeme bila kod Agamemnona, a kad je se zasitio, kanio ju je dijeliti

dalje, no tražila sam da je dade meni, trebala mi je nova sluškinja. Ah,

kako li se samo osjećao velikodušan poklanjajući mi tu mladu ženu

slomljena tijela i duše. A tek kako je, s kolikim samo užitkom uzimao

tuđe žene, kao i svi oni koji su to smjeli i mogli, kako su one kolale od

postelje do postelje..., s kakvim ih se tek veseljem razmjenjivalo, kao da

su žive igračke. I te su priče također bile na visokoj cijeni, o tome su oni

muškarci kojima se to moglo rado i često pričali, drugi su pak sa zavišću

slušali, a potom sigurno s divljenjem dalje pripovijedali. Agamemnon se

time, tupavo se cerekajući, razmetao, slinio i podmigivao, i upravo

takav bio je prikladan junak njemu samom sličnima..., a tom junaku,

tako se govorilo, osobito su na cijeni bile Trojanke visokog roda. Kažu

kako ih je uzimao kao trofeje, kako bi se ih brzo rješavao dajući ih dalje.

Ponajviše vojsci. I nadmetao se, osobito rado s Ahilejem. Njima su kitili

svoje šatore i postelje, što uglednijeg roda, to izazovnije. To su obojica

osobito voljela..., samo, vara se svatko tko u tome vidi ljubavne osjećaje

prema tim jadnicama, pa ni erotski element tim muževima nije bio

posebno važan niti na ponos. Ustvari se uopće nije o tome radilo, bio je

to tek odraz suparništva, odmjeravanje snaga između Agamemnona i

Ahileja. Trebalo je ovom potonjem pokazati tko je jači, pa se pritom

Agamemnon obilato koristio svojom pozicijom nadređenoga, moćnog

vojskovođe. Ahilej se pak jogunio i šepurio svojom nadnaravnom

snagom i odlučujućom ulogom u trojanskom ratu. Prethodno su i jedan i

drugi običavali, ako je bila prigoda, pred očima tih žena prvo poklati

njihove najbliže, a potom te jadnice silovati i svakojako ih ponižavati...,

a te žene nisu bile niska roda ili ropkinje..., bile su to kraljevske kćeri,

žene visoka roda..., pitala bih se uvijek kad su se prepričavale takve

priče, što je pritom vrlim junacima bilo na pameti? Slušajući, svaki put

bih zazebla od jednostavne pomisli da sam to, tek ljudski plijen u

nekom ratu koji bismo izgubili, mogla biti i ja. Je li moguće da su time

htjeli zadiviti i osvojiti srca tih jadnih žena? Znam mnoge od tih

ništarija, i znam da je itekako moguće da su to i mislili, barem su

ponekad govorili o silnoj ljubavi prema tim otetim i zarobljenim

ženama. Hm, no što je za njih uopće bila ljubav? Promatrajući ih tako

cijeli život, shvatila sam da uglavnom brkaju ljubav s tjelesnom

požudom. To petljanje o ljubavi imalo je ipak, ako ne i neki smisao, a

ono svrhu, bio je to ukrasni, uljepšavajući dodatak svim ostalim

izmišljotinama o njima. No ipak, nešto drugo im je u svemu tome bilo

mnogo važnije, pa i slađe. Zaklati neprijatelja, posao je uglavnom lišen

pretjerane strasti..., žene, međutim, iako u svim tim državničkim

zavrzlamama mnogo manje važne, zapravo nevažne, u najboljem

slučaju tek kao izlika za opće klanje, kao što je sada Helena..., njih

mučiti i ponižavati, to je prava strast!, jer do čega je vrlim muževima s

obiju strana ponajviše bilo stalo, bilo je silovanje i otimanje žena, tih

dragocjenih ukrasa, najintimnije imovine neprijatelja. Teška je to,

možda i najteža uzajamna kazna, i gore od kazne, gorka, osobna uvreda

neprijatelju. Usput, istim činom, moglo se svoju sljedbu, pa i sebi slične

na neprijateljskoj strani, veoma zadiviti.

Bijedna, oh, kako samo bijedna bijaše Hriseida, oteli su je od

obitelji..., sladak, poseban je Agamemnonu bio taj plijen, kći visokog

svećenika Apolonova hrama postala je njegova služavka i robinja

priležnica. No, zabrzao je Agamemnon, ponijelo ga je i prevario se..., jer

da Hriseidin otac nije bio tako važan jednom bogu, i da taj, uvrijeđeni

bog nije mogao odbiti njegovu molbu, molbu uplakanog oca, još bi sve

prošlo bez posljedica. Od svega, pa i više od očinjih suza, božanstvu je

bilo važnije da mu taj predano služi kao svećenik. Stoga je strašnom

kugom kaznio Argivce..., jer s Apolonom se nije igrati, osvetoljubiv je to

bog kao što su uostalom i svi ostali..., i da nije bio uvrijeđen, nikad

Hriseida ne bi bila vraćena svom domu. A tek onaj drugi zlotvor, Ahilej!,

prvo je divljački razorio bogat i lijep grad Lirnesus, mnoge ljude pobio,

zarobio kraljevsku princezu Briseidu i pretvorio je u svoju robinju.

Onda je nastalo božansko i zemaljsko natezanje oko žena, točnije, oko

vlasništva nad njima. Kad je naime, Apolon naložio Agamemnonu da

vrati Hriseidu njezinu ocu, povrijeđeni kralj pokorio se volji božanstva

ali je u bijesu zatražio od Ahileja da mu u zamjenu dade Briseidu. I tako

su žene, plemenite žene, uopće žene..., bile vođene od šatora do šatora,

razmjenjivane kao koze na trgu. I nakon svega!, a čula sam to i sama

nedavno od nekoliko pjevača koji su se pojavili na dvoru, lažljivci su

pjevali o velikoj ljubavi koja je prije te razmjene planula između Ahileja

i Briseide! Hah!..., no, hajde, moguće je zamisliti da se Briseida zaljubila

u svog tlačitelja, što joj je drugo preostalo?, malo bijednog života kojega

nit može biti prekinuta kad god se ovom prohtije, bolje je biti dobra,

šutjeti i smjerno ugoditi, pa i zaljubiti se, moguće je..., sila plaši, slabi

otpor, ali i očarava, ni sama ne znam što bih činila, kako bih se osjećala,

da sam se zatekla na njezinu mjestu..., ali Ahilej!, taj da se zaljubio u

Briseidu, pored njegova miljenika Patrokla!?! Patroklovo mjesto u

Ahilejevom šatoru i postelji već su odavno bili svima znana činjenica,

mjesto koje nitko nije mogao ugroziti. Te strašno kažnjene i ponižene,

bijedne žene, što su one ovoj dvojici značile?..., što je to sve zajedno

uopće značilo? Agamemnon više i nije bio u pretjeranoj muževnoj snazi,

dapače, već ju je i dok je još boravio u Mikeni gubio, što mu je onda

značilo uzimati, otimati žene, hvalisati se svojim ljubavnim

poduhvatima...?, a Ahilej?, pa njega žene niti nisu previše zanimale.

Kakva dva bijednika! Kad je ono prije odlaska u pohod na Troju

Agamemnon bezočno lagao da Ahilej prosi Ifigeniju za suprugu, morala

sam posumnjati, ah, gdje mi je pamet bila!, morala sam posumnjati u tu

prosidbu i nešto poduzeti. Ahilej, taj prokleti gad, on da je odjednom

odlučio oženiti se?!, pa taj sa živom ženom nije mogao biti. Pričali su

moreplovci, kako se pod Trojom sukobio s kraljicom Amazonki

Pentezilejom i smrtno je ranio, i to mu nije bilo dosta već ju je još nakon

svega htio, onako bijesan i pun sebe, silovati. Taj bijednik, međutim, nije

bio u stanju to učiniti sve dok je još bila živa, dok je davala znakove

života..., a silno je želio poniziti slavnu djevicu, prvakinju Amazonki.

Učinio je to na koncu, o da!, ali svoju je bijednu mušku snagu smogao

tek kad ju je dokrajčio. Zaklao ju je i leš je silovao.

Govorili su kasnije pripovjedači i pjevači o ljubavima te dvojice, o

ljubomorama i ljubavnim zgodama, izmislili su, izvrnuli istinu i

prilagodili svojoj mašti i pameti. Moguće je također, da istinu uopće nisu

ni znali, bilo kako bilo, odvratno su lagali. Glupi je puk u sve to

povjerovao i slušao u svečanoj tišini, tronuto, a kad neukom puku

dovoljno dugo ulijevaš u glavu takve gluposti, s vremenom im se

promijene značenja, gadosti se premetnu u vrline i tako postaju

primjeri plemenitosti i mjera časne slave. Tako su ljudski ološ i zločinci

postali plemeniti junaci, i više se i nije vidjelo ono jedino što se vidjeti

moglo i o čemu se zapravo radilo. Tako su se bijesni i obijesni svetili

neprijatelju, kažnjavali ga preko izmrcvarenih tijela njihovih žena,

kćeri, a jedva da su mogli, ili uopće nisu mogli vidjeti i osjetiti istinsku

žudnju za njihovom ljepotom. Uistinu, žudjeli su oni ne za ženama već

za sebi sličnima, onima s druge strane ratnih linija, i s njima su dijelili

posve iste užitke u ratovanju. Nije tu bilo razlike, niti ikakvog drugog,

drugačijeg užitka, između zaraćenih. I jedni i drugi težili su istom;

povrijediti onog drugoga, poniziti ga i napokon uništiti. Preko trećeg,

nevinog.

***

I što li sad taj „časni” vojskovođa Agamemnon misli, što li će po

povratku, nakon toliko dugog izbivanja, zateći u Mikeni? Ah, ne zamara

se taj previše mišljenjem uopće, pa niti o takvim stvarima, tek, godit će

mu ako ga puk dočeka slaveći ga, a to i očekuje, što drugo?!, napokon!,

vraća se na svoje kao heroj, pobjednik u velikom ratu, bit će mu veoma

po volji slušati povike dobrodošlice, također, razgalit će ga toplina

uređenog doma i rasprostrte prostirke, zagrlit će me rukama slabo

opranim od krvi brojnih koje je zaklao, dotaknut će me tim užasnim

rukama po običaju, kao što je to i prije činio, svakoga dana na odlasku i

po povratku s trga i nakon svojih kraljevskih poslova. O pojasu će mu se

klatiti onaj isti nož sa žrtvenika u Aulidi, taj se ne odriče trofeja..., a krv

vječno kaplje s tog noža i prestat će tek kad mu se sječivo krvlju krvnika

ispere.

Samo, nije sve isto Agamemnone!, nismo ovdje svi zamrli čekajući

tvoj povratak. Mikena je živjela jednako kao i kad si ti bio ovdje i

upravljao njome. Spremišta su se praznila i punila, brodovi plovili i

trgovali, djeca su se rađala, poštovale su se svetkovine i priređivale igre.

Vlast je upravljala pravedno. I čvrsto, kad je zatrebalo. Moja vlast, ne

tvoja! K tome, sada je ovdje uz mene jedan drugi kralj, mlađahni Egist,

nalickani ljepotan, ženskast i poput djevojke nježnog lica, i on sam tek

pokraj mene koja uistinu vladam, koja upravljam gradom i skrbim

dobro o njemu sve vrijeme tvojeg izbivanja. Nisam ja potratila sve te

puste godine u strašnoj uzaludnosti, tkajući danju, a noću rasplićući

tkanje, kao ona moja pokorna i ne previše pametna sestrična Penelopa,

sve kako bi otjerala prosce, obećavši im da će se udati za nekog od njih

kad završi tkanje. I tako je ta jadnica kao kakva služavka prosjedila i

posijedila zgrbljena nad tkalačkim stanom sve ove godine, a da ni

najmanja krpica tkanja nije nastala, dok onaj koji je s tobom putovao i

ratovao tebi uz bok Agamemnone, i kojeg tako otužno još uvijek čeka,

još uvijek negdje luta. Pričaju moreplovci i lutalice da i dalje vara i kolje,

plovi morima, spava s gotovo svakom ženom koju susretne, radi na

svojoj slavi, no čini mi se da je ponajviše izmišlja..., svejedno, trudi se i

marljivo upisuje svoje ime u nisku heroja, u vječnost. Ja nisam tako

podložna kao ona s Itake, nije mi palo na pamet pustiti dom Mikenu da

propada, pa stoga i uzeh vlast. Također, niti pomislila nisam da odbijem

lijepog, naočitog prosca, naprotiv!, rado sam ga dovela u svoju postelju.

***

Ah, Egist, taj bi uskoro mogao doći da me povede na večeru. Lijepi

Egist, prija mi gledati njegovo nježno lice, grliti mlado tijelo, udala sam

se za njega rado, no ipak, najmanje zbog toga što je mlad i lijep, naočit.