Stiv Cinik nesumnjivo je jedan od najdarovitijih umjetnika koji se bavi portretnom karikaturom i portretom uopće. Ruka i oko tu su u čudesnoj simbiozi pa radovi nastaju s lakoćom i bez predimenzionirana pojedinih dijelova glave, tijela ili organa. Jednostavnost je tu ispružena do genijalnosti, likovi su veoma prepoznatljivi iako urešeni zrnom humora, često onakvim koji ih bolje prikazuje no što u prirodi izgledaju.

Prije otprilike deset godina u Cinkušu je bila prva izložba, naravno, baš Stiva Cinika, i to političke karikature. U početku je gunđao, ali kasnije mu se svidio ambijent gornjogradske kavane i domaćinske atmosfere, pa je postao stali abonent te naše napredne institucije. Nekoliko godina intenzivno smo se družili u Cinkušu, a Stiv je marljivo risao stalne i usputne goste, face iz kavanskog života, dodajući cijeloj toj gornjogradskoj birtaškoj sviti onaj dodir veselja koji na prvi pogled zapanjuje ali i raduje. To marljivo radi do dan danas, naravno, izvor građe za karikature je nepresušan.

Na njegovim karikaturama su mnoga poznata nam lica, gazda Božo, njegovi tamburaši, mlađe i starije dame koje dolaze u birtiju isključivo kad padne noć, standardni inventarski likovi te mnogi koji svrate tek da bi imali gdje prozboriti koje mudro slovo ili s nekim podijeliti radost i tugu. Među najčuvenijim portretnim karikaturama je i ona naše pokojne prijateljice Marije Braut koja je i inače u Cinkušu stalno izložena na posebnom mjestu.

Sa Stivom Cinikom karikatura je ustvari mnogo dobila. Može se reći da je imala sreće. Kako bi samo bilo da Stiv živi u nekom drugom društvu, represivnom i sumnjičavom. Tada ne bi bio slobodan da se bavi humorom, vjerojatno bi radio kao neka vrsta foto robota u policiji i crtao face kriminalaca, lopova i špijuna. Na sreću nije ispalo da živi u Rusiji, Srbiji ili Sjevernoj Koreji, pa može svoj talent furati u karikaturi. Umjetnost na kraju uvijek pobjeđuje. U to ćete se najbolje uvjeriti ako posjetite Stivovu izložbu u Cinkušu.

Marijan Grakalić