Još imam one lule koje si mi dao kada si odlučio prestati pušiti. Tu je postojao onaj stari strah od početka, kako će to ustvari biti. Desetak godina kasnije sjedimo na terasi na Trešnjevačkom placu. Pućkaju se elektronične cigarete i pričamo o novom Kongresu kulturnih radnika Hrvatske koji bi bio opet na istom mjestu, naravno u Topuskom. Do tog na žalost nije došlo iz više razloga, ali se pokazalo ono što si i predvidio, kako nema sloge među našim intelektualcima i kulturnjacima. Taj strah od početka i tu je opet postojan. Poput dima. Moguće je da on spada u one dijakronijske elemente u svim našim principima nada i njihovoj osjećajnosti. Sada si otišao, čitam to u novinama, i opet mislim o tom istom problemu, bojazni koja nas dotiče iako je sve naizgled isto. Opet će početi novi dan, doći će neki novi ljudi i nova vremena, drugačija, i tebe više neće biti u njima. Nedostajat će mi tvoja lucidnost, vrckavi duh, upućenost. Ostale su mi, uostalom, lule. Palim jednu u spomen. Dim će okaditi trenutak. Počivaj u miru dragi moj Frende.