Piše: Božidar Stanišić

Tamo nisam odavno, ali me poneko od prijatelja i školskih drugova nađe i ovdje, u mom friulskom zakutku, nerijetko me podsjećajući da se štednjaci u književnim kuhinjama tamo nikako ne gase, nit kuhari idu na spavanje. Tako sam, putem linka iz Vijesti¹, nedavno saznao da su “Drago Jančar, Dubravka Ugrešić i David Albahari ušli su u najuži izbor za ovogodišnju Njegoševu nagradu, najveće književno priznanje koje Crna Gora dodjeljuje autorima sa južnoslovenskog govornog područja”.

Dalje: “To je odlučio međunarodni žiri koji čine: Nedžad Ibrahimović (Bosna i Hercegovina), Amelija Ličeva (Bugarska), Kalina Maleska (Sjeverna Makedonija), Andrej Blatnik (Slovenija), Saša Ćirić (Srbija), Olja Savičević-Ivančević (Hrvatska) i Balša Brković (Crna Gora)”.

Dajem na znanje i ovo: “Njegoševa nagrada do sada nikada nije posthumno dodijeljena, ali, kako ta mogućnost (izuzetno) postoji u poslovniku – ove godine su u finalu prisutna čak dva pisca čije nagrađivanje bi bilo posthumno. Ime dobitnika biće poznato krajem naredne sedmice”.

Šta misliš?

Budući da nisam svakog jutra pametan, još manje mudar, odgovorio sam jednom starom drugu (starom u svakom smislu), da zaista nemam odgovor zašto u žiriju nisu isključivo profesori koji dobro poznaju savremenu književnost Regiona. Kad su u žiriju pisci, evo kuhinje!

Ovom prilikom se zaista i javno ograđujem od razmišljanja mog starog druga: nije sve tako crno dok se u loncu nešto krčka!

Nisam imao odgovor ni na pitanje o, meni izvjesnoj, Olji Savičević-Ivančević. Nisam ništa njeno pročitao, ali moj stari drug jeste i misli aut aut: ili je on nikakav čitalac ili je ona književnica koja nadmašuje biblioteku. Onu koju, misli, on ipak još uvijek ima u glavi. (Tintari, tako je napisao ali ne bih da budem nepristojan i stojim iza toga).

Dalje: Kako to da Albahari i Ugrešić, pisci koji su i prije 10-15 godina na neki način već imali zaokružen opus, nisu bili u optici žirija (plural) Njegoševe?

On je u penziji, ima vremena i za takva pitanja.

Odgovorio sam mu jednim sjećanjem Njegoševih bliskih saplemenika na vladiku iz posljednjih dana. Između nekoliko, drago mi je sjećanje jednog od bliskih mu vojvoda, kojem je Njegoš, mada onomad u punom zdravlju, rekao da želi biti sahranjen na Jezerskom vrhu (1657 m). Dakle, onom na kojem je, prije Mauzoleja, bila njegova skromna zavjetna crkvica. Začudivši se, vojvoda mu je rekao da Jezerski nije najviši lovćenski vrh, već Štirovnik (1749 m). Njegoš je na to odgovorio da na onom višem sahrane većeg od njega.

Ti to sad mnogo nešto okolo kole! Dakle, na Cetinje su stalno stizali prvi oni koji su “viši” od Dubravke i Davida? Ah ne, napisao sam mu, neću da ti odgovorim. Ali, da te malo zabavim, evo ti jedno moje zapažanje: Štirovnik je i danas samo goli kamen, bez groba nekom većem od Njegoša. Istina, sa nekom antenom na vrhu.

Moj stari drug? Ne, nije izgubio skoro ništa od duha iz mladosti. Tamo bi se mnogi uspentrali, smatra on. Ali živi, pa da pljucnu nadolje. Nego, nije mu jasno zašto je u članku u Vijestima korišten termin poslovnik. (…ta mogućnost postoji u poslovniku…) Zar poslovnik nije skup propisa o načinu vođenja sjednica? Jeste, stari druže. Zar pravilno nije pravilnik? Jeste, stari druže, pravilno je tako. Ne, nisam htio dodati: dok se ne pobrkaju jabuke i mrkve.

Prenosim njegovu prognozu: Albahari i Ugrešić – napola. Kad za života nisu bili u Optici, da ih osvijetle … Već znamo kakve. Da ne navodim. Jeste, dao sam mu za pravo.

I, na kraju?

Ništa, rekao sam, nema kraja.

Neko mišljenje? Nedavno si o tuzlanskom Meši i Albahariju napisao: tuzlarije…

Jesam.

Možda su ovo cetinjarije?

Ne znam, stari druže, to si ti rekao.