Vjeran Zuppa se od nas oprostio knjigom o intelektualcima, odnosno o intelektualcu. Tu knjigu je objavio u Durieuxu prošle godine. U njoj je postavio intelektualca, pa i hrvatskog intelektualca, kao nekoga koji propituje tzv. utvrđene istine, i čini to na dnevnoj bazi, što intelektualca čini često jedinom osobom u javnom prostoru koja izaziva nelagodu, prije svega kod vlasti, ali i šire. Jer, dovođenje u pitanje tzv. istina ljude uznemiruje i izaziva agresiju. Intelektualac je sam osuđen također na jednu vrstu samoće, usamljenosti jer govori u prvom licu i govori o svom riziku. Njegova oproštajna knjiga unatrag interpretira njegovu poziciju slobodnog intelektualca što je Vjeran Zuppa bio od početka. Značajni dio njegovog pisanog opusa su eseji i polemički intervjui, njegovi nastupi u diskusijama kao nekog tko je skeptičan.
To je međutim samo dio njegovog djelovanja koje je najmanje polustoljetno jer je on bio i kazališni ravnatelj, na primjer u glasovitom teatru &TD, bio je u kazališnoj sferi i profesor na Akademiji i dekan kazališne Akademije gdje je počeo raditi ranih 80-ih godina i tu završio kao professor emeritus, s posebnim zaslugama. On je bio i značajni izdavač časopisa poput Razloga ili kasnije časopisa Teka i značajni urednik knjiga, voditelj književnih serija, biblioteka u koju spada prvenstveno Biblioteka Teka u izdanju Studentskog centra kao i kasnija istoimena serija koju je vodio u Grafičkom zavodu Hrvatske. On je bio i spiritus movens izdavačkog poduzeća Antibarbarus, zajedno s Albertom Goldsteinom. Uz to, bavio se posebno Brankom Gavellom, znamenitim režiserom i čovjekom hrvatskog modernog teatra par excellence.
Zuppina velika opsesija, u stvari jedan od temelja njegovog mišljenja je jezik, otkloni od jezika i njegov fundamentalni značaj i za mišljenje. Tu se osobito dugo, decenijama vraćao problemu Kaspara Hausera, dječaka koji je pronađen u jednoj izoliranoj ostavi i nije bio u kontaktu s ljudima. Kaspar Hauser prekasno uči jezik, on ga ne razumije, počinje ga govoriti, ali ne shvaća ništa. To je jedna ogromna Vjeranova tema, kao i drugih njegovih suvremenika, na primjer Werner Herzog je napravio film o Kasparu Hauseru, o nemogućnosti govora odnosno nemogućnosti života u društvu. Zuppa je Kasparu Hauseru praktički u cjelini posvetio svoju pretposljednju knjigu, a njegova najglasovitija predstava u kazalištu &TD bio je komad Petera Handkea na istu temu. To je važno reći jer inače duhovitost, stil i tip analize Vjerana Zuppe ostaju malo nerazumljivi, neshvatljivi, neobični, a nisu.
Vjeran je bio ne samo usamljeni intelektualac, dakle čista individua, on je to bio do kraja i inzistirao je na tome da je duhovni ljevičar, što nikako nije popularno zadnjih trideset godina. On je vidio ljevicu kao mjesto gdje se stvari propituju i projektiraju kao beznadežni projekti. U tom smislu su svi bili pametniji od Zuppe. Vjeran Zuppa je iz generacije ljudi, književnika, kasnije političara koji su hrvatsku književnost sasvim preokrenuli naglavce. To su Antun Šoljan, Ivan Slamnig i Vlado Gotovac koji se kasnije otisnuo u politiku i na kraju karijere bio dvostruko proskribiran i kao književnik i intelektualac i kao političar. A Vjeran kao da je znao da se ne smije upustiti u praktičnu politiku i dosljedno je ostao privatna osoba o kojoj je svatko mogao imati mišljenje kakvo je htio.
Naposljetku bih rekao da je utjecaj Vjerana Zuppe na hrvatsku kulturu i književnost daleko veći nego smo mi toga svjesni, a mnogi uopće nisu svjesni da štošta zahvaljuju tom čovjeku. Jedan od njegovih zaštitnih znakova je bila zapravo diskrecija, nenametljivost, što inače Hrvate baš ne resi.
radio gornji grad 
