Izrael je nakon Hamasova terorističkog napada i raketa lansiranih iz Gaze prošle subote, 6. listopada 2023., odgovorio oštrom odmazdom, proglasivši ratno stanje, s današnjim kraćim zastojem „zbog lošeg vremena“, kako je izjavio glasnogovornik izraelske vojske. Na obje strane već je više tisuća žrtava (civila i vojnika). Spor između Palestinaca i Izraela u samo nekoliko dana podijelio je milijune ljudi. Bliski istok kao “prsten svijeta”, kako ga je nazvao povjesničar Yuval Noah Harari, opet gori. Što se dogodilo? I zašto? Kroz arapsko-izraelske sukobe i nebrojene trenutke krize, pitanje Bliskog istoka bilo je snažno povezano s hladnim ratom i uvjetovalo ga je mnogo više nego što su SAD i SSSR, ili današnja Rusija, u stanju to kontrolirati. A kako je sve krenulo? Evo što se o tomu kaže u tekstu koji u cijelosti prenosimo iz focus.it, od 9. listopada: 

Krajem 19. stoljeća povećala se netolerancija prema Židovima. Kao odgovor na to, neki su židovski intelektualci izrodili cionizam, politički pokret koji poziva na povratak u Palestinu, “obećanu zemlju” iz Biblije. Ime je izvedeno od naziva brda Sion, izvorne jezgre Svetog grada, Jeruzalema. Spominjanje tradicije snažno je djelovalo. No, stanovništvo toga područja, pod kontrolom dekadentnog Otomanskoga carstva i bez državnog entiteta, bilo je pretežno arapsko muslimansko. Na kraju Prvog svjetskog rata europske su sile (izdavši na taj način očekivanja Arapa) redizajnirale Bliski istok.

Velika Britanija, koja je bila za židovsku državu od 1917., dobila je mandat nad Palestinom: na istoku je osnovala Transjordaniju (kasnije Jordan), dok je na zapadu pristala zaštititi židovska naselja, istodobno uvjeravajući prisutne Arape  kako se Aliyah (židovsko hodočašće, duhovna obnova, op.) pojačao. Nakon prvih valova „hodočasnika“ iz Istočne Europe, tisuće Židova, s usponom fašističkih režima, napustilo je Zapadnu Europu kako bi sletjelo u zemlju svojih predaka. Na palestinskoj strani, prvo su se pojavile radikalne skupine kako bi povratile palestinski identitet, a onda je, između 1936. i 1939., izbio veliki ustanak. Britanci su ga potisnuli i istodobno ograničili židovsku emigraciju. Ali strahote holokausta okrenule su sve naopako. Nacistički genocid ojačao je cionistički cilj i, ukratko, “obećana zemlja” pretvorila se u vrući krumpir. Stoga su se Britanci odlučili povući iz Palestine i to su pitanje delegirali Ujedinjenim narodima.

Opća skupština UN-a odobrila je 1947. Rezoluciju 181 (plan za podjelu Palestine, op.p.) i naznačila put naprijed: dvije države na istoj zemlji, jedna židovska (koja bi pokrivala 56% područja i također ugostila 150 tisuća Palestinaca) i druga arapska (manje opsežna, ali gotovo u potpunosti muslimanska), s Jeruzalemom pod međunarodnom kontrolom. Židovski čelnici, koji su predstavljali 600.250 pojedinaca, složili su se s tim. Palestinci, kojih je ondje živjelo mnogo više – nisu. Dakle, kada je u svibnja 1948., prije povlačenja Britanaca, Yishuv (židovska zajednica) proglasio neovisnost Države Izrael uz pristanak mnogih zemalja, uključujući SAD i SSSR, izbio je rat. Susjedne države Arapske lige, koje su cionizam smatrale stranim uplitanjem, napale su Izrael, koji je uzvratio protunapadom.

Arapi su loše prošli. Godine 1949. potpisano je nekoliko primirja (ali bez mirovnih sporazuma) zbog čega je Izrael dobio još više teritorija nego što je predviđeno sporazumima UN-a, uključujući dio zapadno od Jeruzalema. Da stvar bude gora, područja namijenjena Palestincima zauzeta su iz arapskih država: Pojas Gaze iz Egipta, istočni dio Jeruzalema i takozvana Zapadna obala (zapadno od rijeke Jordan) iz Jordana. Mnogi su Palestinci pobjegli, a mnogi su iskorijenjeni na poticaj Izraelaca, jer su se bojali neprijateljske infiltracije i nisu prepoznali te nove entitete. Niti su ih drugi Arapi integrirali s punim pravima; jer bi to značilo legitimiranje Izraela. Tragedija zvana Nakbah (“katastrofa”) učinila je da 1948. i 1949. više od 700 tisuća ljudi izgubi svoje domove, voljene osobe, radna mjesta; mnogi su završili u izbjegličkim kampovima UN-a.

U znak odmazde, arapske su države protjerale 700.250 Židova u nekoliko sljedećih godina. Oni su se preselili na izraelski teritorij, pridruživši se Židovima koji su stigli iz Europe. Sve jača i naseljenija Država Izrael mogla je samo potaknuti ogorčenje arapsko-muslimanskih država. Stoga se samo prešlo na oružje. U listopadu 1964., tijekom Sueske krize, Izrael se pridružio anglo-francuskoj ekspediciji kako bi zadao udarac Egiptu; samo su prijetnje SAD-a i SSSR-a spriječile otvoreni rat. Militantne palestinske skupine krenule su uništiti židovsku državu, a onda je, uz potporu Arapske lige, 1964. osnovana Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO).

Kako bi zaštitio svoju trgovinu na Crvenom moru, Izrael je u lipnju 1967. pokrenuo preventivni napad na Egipat. Sirija i Jordan su intervenirali. Arapske vojske brzo su poražene (“Šestodnevni rat”), a Izrael je okupirao nove teritorije zauzimajući istočni Jeruzalem, Zapadnu obalu, Pojas Gaze, Golansku visoravan i Sinajski poluotok: sva područja u kojima je, na štetu Palestinaca koji ondje žive, židovska država promicala nova naselja. Vijeće sigurnosti UN-a pozvalo je na poštivanje granica, na “pravedan i trajan” mir. Uzalud.

Godine 1973., tijekom židovskog blagdana Jom Kipur, Egipat i Sirija napali su Sinaj i Golansku visoravan kako bi namirili račune. Uslijedila je pat pozicija. Zemlje koje proizvode naftu na Bliskom istoku, kako bi naštetile pristalicama Izraela, blokirale su izvoz sirove nafte. Rezultat je bila energetska kriza koja je preplavila Zapad. Tek 1978. godine, sporazumom iz Camp Davida, situacija je ublažena. Izrael je napustio Sinaj, a Egipat židovsku državu.

Bliski istok je tako uspio rasplamsati svijet podijeljen sukobljenim interesima. SAD se udružio s Izraelom, dok je SSSR podržavao Arape. Nitko, međutim, nikada nije imao potpunu kontrolu nad igračima na terenu.

Ratovi su prestali, a Židovi i Palestinci nisu se pomirili. U Izraelu, koji je izgradio čvrstu demokraciju, ekstremističke političke struje počele su marginalizirati umjerene. Napadi palestinskih gerilaca rasplamsali su već užarene duhove i doveli do invazije na Libanon, 1982. godine, kako bi pogodili baze PLO-a (Palestinske oslobodilačke organizacije). Tada su se počele sukobljavati dvije nepokretne snage: volja Židova da zaštite san o domovini i želja Palestinaca da ga vrate. S vremenom su suparničke sile poput Saudijske Arabije i Irana pronašle zajedničkog protivnika u Izraelu. I dok je PLO bio spreman na kompromis (oživljavanjem rješenja o dvjema državama), radikalne islamske skupine, poput Hamasa i Hezbollaha, preuzele su oružje. Godine 1987. i 2000. dvije palestinske “Intifade” potresle su područja Gaze, Zapadne obale i Jeruzalema. Izraelska nepopustljivost postala je sve izraženija. Budućnost Bliskog istoka ostaje za pisanje…

Regija je prije svega animirana stalnom potragom za točkom političke ravnoteže između svojih unutarnjih komponenti, transverzalnom prema različitim zemljama i osjetljivom na čimbenike kao što su terorizam, ekonomsko-socijalno pitanje i nuklearno pitanje. Nestabilnost zemalja kao što su Irak i Libija, sirijska kriza, “Arapsko proljeće” i iranske tjeskobe potvrđuju tipičnost područja čiji se politički sustavi i dalje temelje samo na koncentraciji političko-vojne moći u nekoliko ruku. Budući da su Sjedinjene Države manje zainteresirane za to područje, a Europska unija slaba i podijeljena, na bliskoistočnoj sceni pojavili su se drugi akteri: Erdoganova Turska i Putinova Rusija…“

Prevela: N.K. Barbarić