Dvorana hotela „Lirak“ bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. Stvarno nisam očekivao takav interes, jer tema nije baš posebno atraktivna. Ne zato što književnost ne bi bila dobra, već općepoznata činjenica da se sve manje čita. Velik broj prisutnih, tražila se stolica više, ukazivali su da će to biti ugodan i opušten razgovor. Došla je i direktorica hotela, nestrpljivost da razgovor počne, jasno mi je dala do znanja o sadržajnim i bogatim aktivnostima Makedonsko-hrvatskog društva prijateljstva. Predavanje sam uvjetno podijelio na razdoblje od 1970. do 1990. (vrijeme „hrvatske šutnje“) i razdoblje od 1990. do danas (vrijeme rata i nastojanje da zacijele ratne rane). I Makedonija ima ožiljak rata iz 2001. godine tako da su prisutni imali to neugodno i zloćudno iskustvo.

Moderator je bio mladi Marko Vidaček, izvrstan komunikator i znalac, odmjeren u pitanjima koji je maestralno vodio razgovor. Održao sam stotine predavanja, ali rijetko je moderator bio tako dobro pripremljen, nenametljiv, a opet raspravu usmjeravao prema bitnom.

Pripremajući se za ovaj razgovor i sam sam se iznenadio koliko je sjajnih pisaca i spisateljica obilježilo hrvatsku književnost posljednjih pedeset godina.

Uoči rata, stilski pluralizam, sve moguće stilske forme, opuštenost u izričaju, ono što smo nazivali „proza u trapericama“, kulturni utjecaj i sve veća otvorenost prema „zapadnim vrijednostima“, način odijevanja, muzički ukus… I nezaobilazni autori Majdak, Milčec, Tribuson, Sabol, Slamnig, Pavličić, Slavenka Drakulić…

Četiri godine krvavog rata, najvećeg zla kojem i danas svjedočimo, materijalna i duhovna obnova, nestanak jednog sustava vrijednosti i još (ne)uspostavljanih novih, drugačijih vrijednosti koje bi integrirale zajednicu. Vrijeme kad pretjerani individualizam nije poželjan, neizvjesnost o budućnosti: kuda, što, gdje, s kime, kako – bila su najčešća pitanja koja smo sebi postavljali.

Spomenuo sam nekoliko autora koji su svojim pisanjem svjedočili da i u takvim užasnim i olovnim vremenima postoji ljudskost, suosjećanje, ne samo sa „svojom“ stranom već i sa „suprotnom“. Žrtva i patnja nemaju nacionalnost ni religiju. Prihvaćanje drugog, drugačijeg i nama ponekad nerazumljivog, pretpostavka je unutardruštvenog dijaloga svih socijalnih slojeva koji teže otvorenom, inkluzivnom i demokratskom društvu.

Odabrao sam Međurečana, Žmirića, Tomića, Ferića, Prtenjaču, Grakalića, Hedla, Ivanu Šojat, Julijanu Matanović, Dubravku Ugrešić, putopisce Rupčića i Rostuhara… I isprika onima koje nisam spomenuo, a morao sam. Više sadržaja ne stane u sedamdeset minuta. Poslije razgovora družili smo se na neformalnom domjenku, uspio sam gotovo sa svima popričati što mi je puno značilo. Iako sam bio u Makedoniji točno prije trideset godina, kao da mi je bilo prvi puta. Možda dobijem drugu priliku.

U svakom slučaju bilo je ugodno i slušati o dobroj suradnji i otvorenim vratima za svaku pomoć i suradnju Veleposlanstva Republike Hrvatske i vladinog Savjeta za Hrvate izvan RH.

Vratio sam se pun dojmova, emocija, novih znanja i poznanstva. Shvatio sam i kakav ugled i koliko znači Makedonsko-hrvatsko društvo za upoznavanje različitih kultura, tradicija i religijskih isprepletenosti.

Zahvaljujem svima, posebno svojim domaćinima. Previše sam upoznao dobrih ljudi da bih riskirao da ih poimence propustim spomenuti. Zato, još jednom hvala svima.

U večernjim satima napustio sam Tetovo i Makedoniju samo s jednom mišlju i odlukom: odlazim da bih se vratio.

.