Piše: Božidar Stanišić

Ako je tačan rezultat mog staračkog istraživanja u mreži, La Repubblica (19. 10.2023) je prva objavila vijest pod naslovom: NATO testira nuklearni odgovor. Alarm se oglasio u Ghediju i Avianu: “Moskva povećava prijetnju”. Potom su slijedili ostali listovi i mediji svih vrsta, rafalno. Isto, na istu temu. Krivica nije njihova, oni samo prenose vijesti. (Naravno, nikad nema dobrih – takve nisu vijesti). “Krivci” su oni mediji koji daju prostora za slobodne kritičke komentare.

Autor članka u Republici: Gianluca Di Feo, zamjenik direktora Lista. O njemu, kasnije.

Jutro, naravno jesenje. Sjedim (“kao beg”, rekao bi moj pokojni otac), pijem kafu, grickam – sve po lijepom italijanskom običaju – kroasan, i čitam. Prvo naslov, naravno. Slijedi, šta bi drugo nego podnaslov: Uključeni italijanski i američki lovci. B-52 spremni za prekookeanski let.

Potom – čitam tekst:

Sirena se oglašava na aerodromima Ghedi i Aviano. To nije normalan alarm: signalizirana je nuklearna opasnost. Specijalni timovi zauzimaju položaje oko oklopnih hangara, postavljaju instrumente kako bi spriječili dolazak dronova i zaštitili kompjutere od cyber upada. Aktiviran je cijeli lanac komandovanja, od političkog nivoa do pojedinih oficira. Ispod krila italijanskih lovaca Tornado i američkih F-16 postavljaju se taktičke atomske bombe B61A.

Dosta! Dakle, dovoljno čak i balkanskom glupaku u Zemlji narandži i limunova. Nema potrebe da za ovaj osvrt prevodim ostatak Di Feovog ponjava-teksta. Nema potrebe ni da napominjem na koje niske, propagandističke nivoe se srozala La Repubblica pod upravom Maurizija Molinarija, niti da to isto važi za La Stampu i Corriere della Sera (kojima se pridružuje cijeli niz ostalih).

Takav kakav jeste Di Feov ponjava-tekst je sličan sadržaju uputstva za neku igricu playstationa 5. Nažalost – možda i na sreću?- podsjeća nas i na većini Evropljana podnošljivu težinu priprema za nuklearni rat. Evidentne pripreme – u kojim nama, posmatračima svega u jednoj demokratskoj zemlji, čini se da je dodijeljena mizerna uloga onih koji treba da shvate kako između maybe and really opšteg potonuća u Ništa, postoji samo jedna tanka crvena nit. Ona o kojoj nas običnjakoviće niko ni za šta ne pita. Istina, mizerni smo proporcionalno sa nivoom podnošenja. A mizerni – u svakom slučaju.

Kako smo stigli do ove tačke?

Nisam imao volje ni za kakav odgovor jednom starom friulskom prijatelju, dan kasnije. Sve što mi je nagomilano u takozvanoj glavi činilo mi se da je previše dugo za … Objašnjenje? Ni po koju cijenu se ne bih usudio da izjavim da ga imam. Bilo mi je zamorno da mu pričam kako me cijeli period od početka epidemije kovida, nastavka epidemijom rata (Trećeg svjetskog prema papi Frančesku) u Ukrajini, sada na Bliskom istoku podsjeća na kratki servis Rai 3, emitovan prije pet-šest godina iz jedne rimske bolnice: starica, na krevetu u hodniku (ne u sobi), izjavljuje da joj je prvih sedam – osam dana bilo strašno nepodnošljivo da, razgolićena zbog pregleda i održavanja tjelesne higijene bude izložena brojnim pogledima. Potom se navikla.

Stigli smo do te tačke, rekao sam.

Nije bilo smisla da kažem išta više od toga. Znam, i on ima unuka. Kao i ja. I on ponekad odvede svog u školu, i on se sav smrači na sam pomen svjetskog rata i nuklearne katastrofe. Znam da je ljut, strašno ljut na sve neodgovorne koji olako barataju riječima, posljedično i sredstvima. Kao i ja. I on zna da smo od Aviana udaljeni pedesetak kilometara vazdušne linije.

Moj stari prijatelj zna i da sam desetak godina živio u jednoj kući sa čijeg balkona se vide, kao da su na dlanu, vrhovi Friulskih Dolomita. Ispod jednog od tih je baza Aviano. Jednom prilikom mi je rekao: Da opali, ti bi bio među prvima da vidiš “spektakl”. Mi, ostali, koji nemamo balkon sa takvim vidikom, to bismo samo čuli. Koliko minuta? Ne znam, rekao sam, treba to provjeriti u nekim ozbiljnim studijama o psoljedicama nuklearnog udara.

Dakle, tako. Samo to mi je rekao na rastanku.

Potom sam razmišljao o jednom detalju iz Di Feovog članka: B-52 spremni za prekookeanski let. Majka ga ubila, doveo me u krizu poznavanja geografije. Neće valjda, nekom zabunom, poletjeti prema…? Ma, nisu toliko blesavi!

Možda bi čak i mog, strogog, prestrogog gimnazijskog profesora geografije, pokoj mu duši, doveo u krizu. Toliko, da bi i s onog svijeta rekao: Objasnite nam to bolje!