Dva ključna termina: “peto godišnje doba” i “zadnja sloboda”, usvojila sam prevodeći Ahmatovu, prije desetak godina. Budući da se moj život sastoji od knjiške stvarnosti i zbilje, s vremenom sam zaboravila izvor i koristim ih s punim uvjerenjem, kao svoje vlastite stavove i načela. Evo o čemu se radi: Kad prijeđemo granicu “zrele dobi” i uđemo objektivno u vulnerabilnu grupu “starije populacije”, nastupa to doba izvan kalendara, a jako važno i presudno po mnogome. Nastojimo održati vitalitet, pokretljivost uma i zglobova, smisao za avanturu, uživanje u sitnim i krupnim stvarima koje su nas cijelu mladost ispunjavale. Pomalo produbljujemo svoje navike, čak i kad znamo da okolini smetaju (osobito tada!), višekratno čitamo, slušamo i gledamo umjetnička djela na kojima smo izgradili svoj ukus za lijepo. Izbjegavamo razgovore o bolestima, klonimo se tjeskobnih situacija, bježimo od jarma dužnosti i obaveza, uklanjamo se od hektike. Iz udaljenosti dvije ispružene ruke gledamo na lasku, počasti, obećanja i nagovještaje budućih uspjeha. Prepoznajemo korisnike, koji nas ne vole zbog nas, već onoga što se na našem imenu nakupilo poput pozlate ili rđe. Stoga nastojimo ne gubiti prijatelje kao kamenčiće iz džepa, znajući da nema povratka u kućicu iz Ivice i Marice. Srećom, u toj petoj sezoni imamo iskustvo, ponešto opreza i škrtost u baratanju vremenom, pa imamo manje loših izbora u odnosu na prethodna desetljeća.

Što se slobode tiče, mnogi od nas toliko su oštećeni lošim iskustvima, da se boje to pravo iskoristiti uvjeravajući sami sebe kako “ne znaju biti slobodni”,pa se tako i ponašaju. Vrište kad ne vide barem sjenu krletke iza vlastitih leđa. Tako se utječu lažnom konformizmu, građanskim obrascima i stavovima, koji im tobože jamče sigurnost u zadnjoj dionici životnoga putovanja. Premda su veoma krhki i aproksimativni, često posluže svojoj svrsi. Neslobodni ljudi, u radikalnoj varijanti i živomrtvi, kreću se oko nas, dišu isti zrak, zatomljuju porive, žrtvuju autentičnost i bauljaju dalje, prema zadnjem poglavlju.

Zaboravlja se pri tom da obziri ne vode ničemu niti će nam donijeti željenu ljubav djece, partnera i okoline. Djecu ne rađamo da bi bili naši suci i egzekutori, partnere ne biramo da budu tamničari. Ako nas doista vole, cijene i uvažavaju, željet će našu slobodu istom strašću kao što je mi želimo. Samo je slobodan čovjek potpun, ostvaren i unikatan. On znade cijeniti taj dar (koji ne daju drugi ljudi, već viši autoritet!) i sam će postaviti gabarite, ne ugrožavajući bližnje. Slobodan čovjek diše drugačije, hoda drugačije, smije se drugačije, otpušta lakše, oprašta bez premišljanja, napreduje u svom razvoju bez obzira na dob. Zaljubljuje se u ljubav, klanja se jedino ljepoti, ima svrhu u svakom preostalom danu i ustaje radostan, alertan i spreman na sve.

Postoje, u skladu s ovim premišljanjem, samo dvije bitne odluke s kojima ulazim u osmo desetljeće: želim u punoći i punoj svjesnosti živjeti peto godišnje doba, i želim iskapiti zadnju slobodu iz vrča života do posljednje kapi. Moje je da se održim na nogama i da um hranim dobrim sastojcima, da ne zahiri i ne onemoća. Hrabrosti imam, a ni zrna ludosti nisam lišena, pa je realno očekivati da ću uspjeti u svojim nakanama, svijetu i vremenu usprkos.

.