Gi de Mopasan nije volio Ajfelov toranj, ali je skoro svakodnevno išao na ručak u restoran koji se nalazio u prizemlju ovog poznatog zdanja. „Jedino mjesto u Parizu sa kojeg ne mogu vidjeti to željezno čudovište je ovaj restoran“, govorio je. Njegove knjige su se prodavale u ogromnim tiražima i kao bogat pisac je mogao sebe počastiti ručkom na jednom takvom mjestu. Imao je i svoju brodicu koju je nazvao „Bel Ami“ po svom istoimenom romanu.

No, dobar dio dana je, kao što rekoh, provodio u „sjeni Ajfelovog tornja“. Ispijao je kavicu nakon objeda i po običaju listao dnevne novine. I onda, „aha“ – ote mu se sa usana. U novinama je natrčao na sljedeću vijest:

„Potrebna nam je sveobuhvatna akcija. Nemojte da imamo iluzija. Nalazimo se na nemirnom moru. Zima globalnog nezadovoljstva je na pomolu“. Sekretar UN-a ne gubi nadu, jer čuda su moguća. „Neki bi to mogli nazvati čudom na moru. U stvari, to je multilateralna diplomatija na djelu“, rekao je Gutteres.

„Naša planeta gori. Ljudi stradaju, a najviše pate siromašni (u ratu koji povedu bogati, pisao je svojevremeno filozof Sartr, ginu siromašni). Povelja Ujedinjenih nacija i ideali koje ona predstavlja su u opasnosti. Mi imamo dužnost da djelujemo. A ipak smo zaglavljeni u kolosalnoj globalnoj disfunkciji“, dodao je.

„Međunarodna zajednica u ovom trenutku nije spremna ili voljna da se uhvati u koštac s izazovima koji potkopavaju Vijeće sigurnosti UN-a, povjerenje i vjeru ljudi u demokratske institucije. Ne možemo nastaviti ovako“, rekao je Guterres.

Naravno, Mopasan nije, niti je mogao, ovo pročitati. Ali, vijest koja je privukla njegovu pažnju takođe govori o o jednoj vrsti plovidbe uzburkanim morem….

.

„NE DIRAJTE U BOŽANSKE OVLASTI“

.

Niko nema pravo da uništi život nekom drugom čovjeku, jer dati ili oduzeti nekom život je nadležnost božanska. O tome je pisao i Viktor Igo u jednom pismu upućenom stanovnicima ostrva Hernsi gdje je nevin čovjek bio osuđen na smrt vješanjem: „Čujte me, časni trudbenici mora, hrabri i dobrodušni ribari, ne dajte da umre taj čovjek! Ne bacajte mračnu sjenku vješala na svoje divno, blagoslovno ostrvo. Ne mješajte međ svoje herojske pobjede nad uzburkanim morem i ovu nedostojnu pobjedu nad nezaštićenim čovjekom. Ne primajte na dušu strašnu odgovornost takvog mješanja ljudske vlasti u vlast božansku…“

Par riječi o Mopasanu, velikanu francuske i evropske književnosti:

.

GI DE MOPASAN (1850 – 1893)

.

Ove se godine navršava 130 godina od smrti Gi de Mopasana, za kojeg kažu: „da je postao najveći pjesnik maglene i hladne normandijske ravnice, neprolazne ljepote njenih nježnih i strasnih pejsaža“.

Gustav Flober, autor romana „Madam Bovary“, mu je u Parizu puno pomogao. Slavni G. Flober je po nekima bio „dobar sa Mopasanovom mamom“ (i tamo ima tračeva). Ne bih sada čeprkao po tajnama njegove „sobe sa pogledom na ocean, davno je to bilo. Dovoljno je reći da oba francuska velikana potiču iz istog primorskog mjesta u Normandiji i da znaju ćudi olujnog mora. U Floberovoj kući je susreo ruskog romanopisca Ivana Turgenjeva i Emila Zolu, kao i mnoge druge predstavnike realizma i naturalizma. Piše pjesme i kratke drame.

Ovo što ću sada reći sigurno će (na onom svijetu) izazvati zadovoljni smiješak na Mopasanovom licu:

Po meni je njegov roman „Bel Ami“ bez imalo pretjerivanja na nivou najboljih Balzakovih ostvarenja, a literarna čarolija koja prosijava iz njegovih pripovjetki ni po čemu nije slabija od one koja je Antona Čehova proslavila. Ako pisac može kroz jedan roman reći sve što ima „na duši“ onda, mišljenja sam, nema potrebe za opusom od 100 romana – dovoljan je i jedan. Da je Mopasan napisao samo roman „Bel Ami“ danas kao pisac ne bi bio ništa manje slavan nego što jest. No, on je ponešto napisao i prije i poslije objavljivanja ovog „bisera“ svjetske literature.

Mopasan 1880. godine objavljuje svoje prvu knjigu „Boule de suif“, koja postiže grandiozan uspjeh. Flober je tu knjigu opisao kao „remek-djelo za sva vremena”.

Njegov drugi roman, Bel-Ami, koji je izdat 1885, dostigao je trideset sedam izdanja za samo četiri mjeseca.

I Sarajevo ima svog „Bel Amija“. Do pred sami rat je u sarajevskom naselju Pofalići postojao kultni kafe bar „Bel Ami“. Nakon rata kafić „Bel Ami“ kupuje i preuzima naš poznati „šansonjer“ Semir Cerić Koke. Posljedice globalne krize potresaju i ovu branšu tako da legendarnom „Koketu“ (još) nije uspjelo povratiti „Bel Amiju“ nekadašnju slavu i sjaj.

.