Nemam zaista ništa prepametno za ovaj dan i u mom provizornom dnevniku stranica ostaje prazna. Hladno je, pokušavam čitati u ugodnoj sobi (Stasiuk, Petlevski, Karakaš), no nemam dovoljno “duge koncentracije”, pa nervoznjikavo listam po internetu. Još uvijek vjerujem da mogu otići kad želim i da me taj medij ne porobljava, no morat ću i dalje oprezno paziti na količinu poklonjenog mu vremena. Osobito stoga, što su jasno pozitivni impulsi ovdje rijetki i dvojbeni, dok onih iritantnih ima poprilično. Ljudi oglašavaju nevjerojatne stvari: žudnja za “poznatošću” je neutaživa, a dob je takva, da će se željeni cilj zbilja teško domašiti.

No, ima drugih razočaranja. Primjerice, kad vidiš kako dečki koji su nosili bunt i žar, danas tonu u malograđanski “raj”, skupljaju kilograme, društvene poene i sinekure, slave isključivo obiteljski život, a poezija ostade “mačku za rep” ili možda na još zapuštenijem mjestu. A cure koje i dalje pišu u biografiji da su “pjesnikinje”, naprave šest pjesama godišnje i imaju milijun izgovora za natmurene face, “riblja usta” i ugasle poglede, bez traga strasti, životnosti i lucidne iskre u njima. Ne znam, mora da sam ja nekakav relikt, vodozemac zaostao u razvoju, koji guta okolnu hranu, pa u dvije godine naškraba 200 pjesama, tucet ljubavnih pisama, recenzije, članke i zapise na “podravskoj transverzali!, pa još stigne i cmizdriti i jazavčevom masti liječiti opekline, tamo gdje je previše k vatri pružio prstiće.

Najveća će pobjeda biti kad shvatim da ono što drugi (ne) rade uopće nije moja stvar i kad mi bude svejedno, najsvejednije, kako se dijeli književni kolač, novac ubogarskog Ministarstva, prostor u medijima, mjesto na paradama, u antologijama ili na “listama najčitanijih”. To uopće nije smisao moga rada. Želim ostati svoja, pokretna u svim pravcima, promjenljiva, policentrična, polivalentna, brza na odlukama, laka u otpuštanju, nagovorljiva, radoznala. Želim birati poslove, ljude i mjesta, blokirati one koji mi uzimaju zrak i ispunjavaju me dosadom, a primati poučljive, optimistične, koji na svojim krilima lete, slučajno u mome smjeru, gdje su dobrodošli.

Želim ići u Sarajevo, u Lisabon, pa u Albaniju gdje nisam nikada bila. Kušati nova jela, upijati nove vidike, naučiti 500 riječi drevnog i teškog jezika, imati estetske doživljaje, drugačije sanjati i pjevušiti u drugim ritmovima. Pa i ovo “sobno vrtloženje” zbog sinusitisa i kašlja nije po svemu loše. Vidim se u garderobnom ogledalu, mahnem si, gunđam neki poluizmišljeni polutekst na popularne note, i nekako mi nije posve antipatična ta staruha, koja isprobava novu crvenu kapicu, jer joj se uši smrznuše pod šeširima. Ona i ja se dobro slažemo, otkako smo si otkrile zajedničku osobinu: Ne zavisimo više ni od čega, osim svoje unutrašnje vatre, s dopuštenjem da bi ona mogla postati i naša vlastita lomača.

Svaka temeljita vještica izvan kalupa, međutim, unaprijed s tim računa.

.

F. G.