3. OKULTNI I ASTROLOŠKI ELEMENTI U TRI ARHITEKTONSKA PROJEKTA VJEKOSLAVA BASTLA

Piše: Omer Rak

U Dodatcima je riječ o tri Bastlova projekta: ljekarni i stambenoj zgradi Josipa pl. Pečića (Ilica 43), Palači znanstvenih društava za okultizam u Parizu i zgradi Hodovsky (Gajeva 47). Sva tri projekta isprepletena su istančanim astro-alkemijskim simbolizmom, a Bastl je u njima pokazao izražajne okultne, imaginativne sposobnosti. Ta dimenzija njegova stvaranja, uobičajeno podmetnuta ispod obrazaca klasičnih alegorijskih motiva, prateća je značajka dijela njegovih projekata do konca prvog desetljeća prošlog stoljeća.

Tri Bastlova “unutarnja” projekta

Prvi projekt iz 1899. u Dodatcima, zgrada Pečić u Ilici 43 (u čijem je prizemlju bila smještena ljekarna “K Svetom Trojstvu”), ujedno je prvi Bastlov javni projekt te, istodobno, i pionirski projekt uvođenja (proto)secesijskog stila u Hrvatsku. Projekt je izveden u suradnji s kiparom Rudolfom Valdecom, suradnikom koji je poput njega bio ponesen okultnim, da bi poslije postao jedan od najistaknutijih domaćih masona. U svojem istraživanju nisam uspio naći potvrdu da je Bastl bio član ijedne masonske lože.

U dekoracijama na pročelju zgrade uspješno su objedinjeni simboli tradicionalne sakralne ikonografije sa simbolima alkemijskog umijeća, od urobora, azota i crvenog sumpora do Saturna filozofā; neki će prepoznati i elemente simbolike slobodnih zidara.

Drugi dodatak odnosi se na jedan rani Bastlov projekt, nažalost neizveden, Palaču znanstvenih društava za okultizam u Parizu ((Palast wissenschaftlicher Vereine für Okkultismus), koju je narisao i opisao u svojem nagrađenom diplomskom radu iz 1902. Nakon projekta zgrade Pečić, projekt pariške palače drugi je po redu Bastlov projekt zamišljen na izrazito okultnim astrološkim premisama, projiciranim kroz perspektivu palače i “solarnu” ulogu njene kupole. Palača je trebala biti smještena na rubu Pariza, na blago uzdižućem obronku u Suresnesu, nasuprot Bulonjske šume i, dakako, morala je simbolički izraziti okultni duh epohe, napose pariškoga kruga. U njemu su bili neki od najvećih tada živućih europskih okultista: Papus, F.-Ch. Barlet, Joséphin Péladan, Jules Doinel, A. Saint-Yves d’Alveydre i Paul Sédir, da spomenem samo najzvučnija imena.

To svakako nije bila zadaća za “običnog” arhitekta, a Bastl zacijelo nije bio običan arhitekt.

Treći je dodatak posvećen zgradi Hodovsky (Gajeva 47). Izvedba projekta zgrade 1909./1910., vremenski gledano, ulazi u razdoblje Bastlovih arhitektonskih ostvarenja nakon napuštanja atelijera Hönigsberg i Deutsch. Zgradu projektira kao ovlašteni civilni arhitekt, nakon što mu je potvrdom Vlade Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 6. veljače 1907. odobreno samostalno prakticiranje. Tema mojeg tumačenja bili su znakovi Ovna, odnosno dekoracije ovnovskih rogova koje je Bastl, tada već poznat i kao Uranus, smjestio u paru ispod krovnog vijenca zgrade. Zanimala me je astro-alkemijska simbolička podudarnost, korespondencija rogova sa šest istovjetnih dječjih glava na reljefima u prizemlju zgrade.

Uranusova kovačnica

Gledano mojim očima, nedvojbeno proizlazi da je Bastl raspolagao ezoteričnim znanjem o bîti alkemijskih simbola baš kao što je bio upućen u astro-alkemijske korespondencije. Bio je silno privučen okultnom istraživanju Boga ili “Svemoguće sile”, utjecao se toj sili, dijeleći “grubo” od “finog” čitav svoj život, usrdno i ustrajno, poput pravog alkemičara. U tome smislu valja gledati i na materijalizirane alegorijske predodžbe kojima je ukrasio svoja djela i… udahnuo im dušu.

Trodimenzionalni volumen njegovih zgrada i svijeta nije mu bio dovoljan, htio je više i smjerao naviše. Pisao je: “Mi ne razumijemo rad materije iz ‘četvrte dimensije’ jer radimo samo – za danas – na površini triju dimensija, ali kada se spojimo sa ovom višom dimensijom – što uslijediti mora – onda će nam biti mila i familiarna kao nama poznata.” Četvrtu dimenziju podveo je pod Neptunovu “esencu”. Neptunove vibracije danas su sposobni osjetiti samo pojedini “mistici”, a poslije će takvih biti milijuni, pisao je Uranus. Nigdje ni jedno slovo o tome smatra li sebe jednim od rečenih “mistika”.

Kao i veliki broj tadašnjih intelektualaca zanesenih okultnim, Uranus je bit moderne duhovnosti opažao u sinkretičkom sljubljivanju raznih okultnih doktrina, svježih u izrazu i bez opasne dogmatske truleži. Poručio je svojim čitateljima ono što je, najvjerojatnije, stalno ponavljao i samom sebi: “Ako hoćemo zaista dobiti veliku dušu razuma i misli, to moramo svladati tu animalnu silu i upotrebiti ju u božanstvenoj volji. Bolje rekuć, mi moramo predobiti samog sebe. Psalmist veli: ‘Onaj, koji može sebe svladati jači je i veći od onoga, koji je predobio kraljevstvo.’”

Čitav Uranusov život bio je povijest svladavanja sebe radi predobivanja sebe. Nedvojbeno je da je u životu učio iz dva eksperimentalna znanja – arhitekture i okultnih znanosti podjednako. Cijela je ta stvar bila od transformacijske važnosti za njega, a put eksperimenta jamčio je odvesti ga do završne postaje preobrazbe. Stoga je ustrajno eksperimentirao u kovačnici svojeg bića, u laboratoriju vlastitog života. Ondje je upravljao Marsovom energijom želje k regeneraciji bića, držao se Merkura jer smo “mislioci”, laćao se Saturna da nas učini “samosvjesnim bićem”, a Urana da mu podari adeptstvo u stvarima okultnim. Sila u nama, tumačio je, niti je dobra niti zla, nego onakva kako je uporabimo.

Dovoljno je kazao.