Povratak na more ostat će samo san. Vrboska i Jelsa tek bliski ali daleki znakovi prošlosti, podneblja koja smo nekada napamet znali, jer sad kada te, dragi moj Jugane više nema, mogu još samo malo više razgovarati sam sa sobom. Kako ovdje u Zagrebu, tako i tamo na Hvaru. Doživljaji se više neću moći niskim tako podijeliti. Naše priče će časkom zastati prije nego što propadnu i odnesu ih morske struje. Nema više tog živog srebra u riječima, u tvojim riječima koje su mi vijek bile nadahnuće u svojoj jednostavnosti s prizvukom opuštene južnjačke radosti.
Pamtim dobro tvoje suze kada smo devedesetih pokapali našeg druga, prerano otišla Vitu Unkovića. Tišti me zebnja da ćeš ti otiči kraj zatvorenih očiju unatoč svemu što si mnogima značio, unatoč svom tom inventaru vedra duha kojeg si svima dijelio, privlačeći ljude svojom osobitom šarmantnom naivnošću. Stisnuto srce sabilo je sva osjećanja tek na vrijesak uspomena, a bilo smo tako živi da nas osmijeh i ljepota, mislili smo, nikada neće i ne mogu zaboraviti. Minulo je to vrijeme i ostale su samo bolesti, tuga i tišina. Nama više ništa ne pripada. Sad kad te više nema pitam se što će mi veličanstvena ljepota života uopće više značiti. Možda ću samo manje vidjeti ili čuti, kome ću svratiti na ćakule, kome govoriti o našim čudesnim kulisama sadašnjosti i kako je neiscrpno gledati u budućnost.
Zbogom dragi prijatelju, horizonti su na čekanju u starom kraju, kažu da je s njih pogled širi. No, ništa pa ni to me ne može utješiti. Zbogom mili.