-Pa više niste u Dublinu, profesore. Ne pišete sada o Ibsenu, ovdje smo uz čašu vina. Mediteran se i tako gnuša tih komornih drama, sentimentalnih kakva su i ženska maštanja, pjesmuljci koje bi iz dosade pisala neka djeva zatočena u Tuli, sve dok je otac ne uda za najboljeg ponuđača.

-Ma pustite Ibsena, odgovara Džojs. Nietzsche ga je nazivao ”starom gospođicom”, to imate pravo. No vidite, potrebna je potpuna otvorenost. Doduše, tko zna kada ću je i hoću li je uopće pronaći. Irska je opkoljena mračnim morem, strmim obalama, tamnim i zlokobnim vodama, prastarim legendama o otoku u magli, kao zemlji vječnosti koju pronalaze ponajprije mrtvi. Onda, tu je to dosta rano poslanje kršćanstva, svetost za otoke važna i jedinstvena, onakva kakva jedino može biti tamo na zapadu, iza čijih pješčanih spruda stoljećima nije bilo ništa osim mitova i legendi o morskim čudovištima, vilama od zaljeva, rijeka i jezera i naravno, vječnih nesanica u nebrojenim sumornim noćima…

MARIJAN GRAKALIĆ (Iz knjige „Smrt Džejmsa Džojsa“)

OD MEDIJSKE DO LITERARNE KOLIBE

„Kada se fotografije grada promatraju s naslova liste senzibilnosti koju svatko u sebi nosi, onda se događa drugi dio fenomena umjetničkog sudjelovanja. Ustvari fotografija nas prisjeća na to zašto nismo ravnodušni, pojašnjava književnik Marijan Grakalić. „Kadrove Zagreba izmaknute iz uobičajene perspektive suvenirske fotografije ipak prepoznajemo, dapače, osjećamo ih s manjim ili većim zadovoljstvom, kao tišinu, kao pogled koji se zaboravio, možda i radost što je to ono što smo željeli vidjeti a do sad nismo, i slično. Za razliku od Wendersovih i Handkeovih predstave anđela u filmskom djelu ”Nebo nad Berlinom” koji osluškuju misli i osjećanja prolaznika kako bi ih sačuvali kroz vrijeme“.

U mislima vrtim slike starog Zagreba dok „preturam“ po internetu u pokušaju da odgonetnem sudbinu radija „Gornji grad“. Ah bože, evo ipak pronalazim jedan naslov:

RADIO KOJI JE TU PRIJE RADIO – MULTIMEDIJALNA KOLIBA

Pronalazim i pratim još uvijek vidljive „tragove u snijegu“. Radio je ponovo „proradio“, ovoga puta kao „umjetnička intervencija“.

Radio koji je tu prije radio je eksperiment na tragu onog koji se dogodio 15. svibnja prije točno 90 godina kada je skupina radio-amatera iz jedne šupe na Gornjem gradu odaslala prve radijske signale u zagrebački eter.
Odnedavno ponovo od zore do zore eterom Gornjeg grada na 93.9 MHz lebdi 24-satni ekskluzivni radijski program koji stvara desetak mladih autora sa željom da njihov „Radio koji je tu prije radio“ slušaoci ne samo da čuju nego i da govore odnosno da skupa sa redakcijom kreiraju program radija. U tu svrhu je, kako vele, instalirana Sjećarnica u arkadama Kamenite ulice – dislocirani studio ovog radija na jedan dan – mjesto je koje će biti otvoreno svakome spremnom „razmijeniti cvijeće za sjećanje“.
I tako se krenulo u potragu za odgovorima: Može li radio kao javni i umjetnički resurs posredovati u obnovi veze Zagreba s njegovim Gornjim gradom? Kakve je promjene Gornji grad doživio premještanjem političke moći na Markov trg i kako je to transformiralo društveni život? Ako je Gornji grad Zagrebu poput nekog oblaka koji lebdi nad njim, šarmantna obrva podignuta u visoki luk, jesmo li zbog toga skloni među impresivnim slojevima prošlosti zaboraviti na stvaran život ljudi kojima su prostori socijalnih kontakata postepeno izmaknuti i zamijenjeni ustrojstvima političkim i muzeološkim?
Nastavljam u mislima lutati zagrebačkim gornjogradskim ulicama. Tu u obližnjem parku vidim Matošev spomenik. „Ja nikada neću shvatiti ovaj grad. Što mi se bližim čini, i što mu sve bližim bivam, sve to više narasta tajanstvo u magli i od mene sve je dalje ime i riječ za ovu neznan živopisnu“, kao da čujem pjesnika kako tiho zbori zagledan u vječnost. Nakon čudesne medijske kolibe, koju pomenuh, predamnom se pojavljuje živopisna slika i jedne literarne kolibe. Saznajem kako novoosnovani gornjogradski radio u jednoj od svojih emisija planira promovirati „Nevidljive gradove“ Itala Kalvina. Ohoho„nevidljivi gradovi“ baš zvuči super, pomislih. I tako se rodila ideja za ovaj tekst. „Upalile mi se lampice“, što bi se reklo. Vrijeme je praznika, neka lampica. Uzgred da pomenem, da šarmantna gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić novogodišnje lampice planira upaliti skupa sa svojim kolegom iz Zagreba gosp. Tomislavom Tomaševićem.

Kad se lampice upale, onda se rađaju ideje. Tomas Man o tome piše:

„U svakom slučaju ideja elementarnog, primitivnog, prapočetnog, igrala je u tome presudnu ulogu, kao i misao da se među svim umjetnostima baš muzika, ma koliko se god uzdigla do silno zamršene divne građevine, razvijene fino i bogato, a stvorene u istoriji, nije nikada odrekla pobožne sklonosti da se, puna pijeteta, sjeća svojih početničkih stanja i da ih poziva svečanim čaranjem, ukratko, da celebrira svoje elemente. Ona time slavi svoju istovetnost s Kosmosom; jer su ovi elementi isto tako prvo i najjednostavnije kamenje za gradnju svijeta, paralelizam koji je u najbližoj prošlosti razborito iskoristio jedan umjetnik-filozof (Vagner) time što je učinio da se osnovni elementi muzike u njegovom kozmogoničnom mitu o „Prstenu Nibelunga“ podudaraju s elementima svijeta. Kod njega početak svih stvari ima svoju muziku: to je muzika početka, a takođe i početak muzike, Es-dur trozvuk dubine Rajne, što struji, sedam praakorda iz kojih se uzdiže zamak bogova kao iz ciklopskih tesanika prakamenja“.

Nevidljivi gradovi odnosno gradovi u kojima se prepliću snovi i java su prije svega „terra incognita“, stoga su nam razglednice tih „nevidljivih“ i nepoznatih krajolika tako mistične i čarobno lijepe. Iz idiličnog starog Zagreba Marijana Grakalića selimo na kratko u Veneciju.

To je grad spomenik, prepun snoviđenja iz prošlosti, sa svim tim živopisnim vožnjama gondolama kroz kanale, koji rube sa prohujalim vremenima, to je grad koji pamti mnoge velike umjetnike – od Richarda Wagnera do Tiziana. Ali ovdje se ne radi o romantičnim noćima lagune, niti venecijanskim maskama i Rialto mostu, nego o jednoj stvarnoj, mističnoj Veneciji – u sumraku njenih tajnih prolaza. U kojoj djeca u predvečerje lupaju u šerpe, gdje se odvija jedan šaroliki život, grada koji ima svoj geto, u koji je sabijen jedan povrijeđeni i uvrijeđeni život, ali sa brijega iznad grada puca pogled na nepregledno more, na Vječnost – koja se uvijek nalazi iznad svakog geta, pa i venecijanskog, i koja nudi jednu utjehu za patnju u toj stvarnosti nižeg stepena, u kojoj je čovjek utamničen. Govorim o „Venecijanskom getu“ i Rilkeovim opisima ovog bisera Jadrana, koji možda po ljepoti zaostaju jedino za opisima tog grada iz romana „Smrt u Veneciji“, Thomasa Manna. Eh, ta bella Venezia.

Veneciji ćemo se kasnije ponovo vratiti kroz analizu knjige „Nevidljivi gradovi“ Itala Kalvina.

ZAGREB, PA ONDA VENECIA VIA SARAJEVO. MOŽE I OBRATNO

Kad je već Rim daleko, onda „svi putevi vode u Sarajevo. To je, rekao bih, plan „B“ na ovoj našoj improviziranoj mapi putovanja. Lako prepoznajemo one Andrićeve „staze, lica i predjele“. Pred nama se ponovo razmotava panorama Svijeta i razglednice nepoznatih i dalekih gradova. Radnja Andrićeve priče „Panorama“ se dešava u Sarajevu, u davno vrijeme djetinjstva našeg Nobelovca, kada je u ovaj „magloviti i pospani“ grad iznenada došla na gostovanje ta čudesna prestava o kojoj pripovjeda u svojoj priči. Panorama je zapravo svojevrsni prozor u Svijet, jedini koji je u to vrijeme glavni junak priče imao.

Ivo Andrić piše:

„U nevidljivoj unutrašnjosti te zgrade bile su kružno raspoređene slike u boji; pomoću naročito postavljenih ogledala i jakog električnog osvetljenja one su pred gledaočevim očima postajale uveličane, jarko osvetljene i veoma žive i plastične. Naročita, i opet nevidljiva, mašinerija pokretala je ceo taj pojas slika uokrug.“ Vidimo da je panorama jedan stroj u kojem kruže slike iz različitih krajeva Svijeta, i one za gledatelja predstavljaju jedan mozaik Svijeta. To je jedini način za siromašnog dječaka koji živi u Sarajevu, u tom zaostalom gradu, da putuje Svijetom, i da saznaje o tom Svijetu gledajući slike koje je okretao stroj panorame. „Tišina je bila svečana i potpuna, samo je s vremena na vreme fini dečački sluh mogao da uhvati slab šum, jedva čujnu škripu mehanizma koji pokreće ceo aparat panorame. Ali to je meni dolazilo kao daleka muzika sfera, koja nužno prati hod zemlje i njenih predela kroz vasionu.“ Svaki put je panorama prikazivala neki novi dio Svijeta, neki novi grad, ili neku novu zemlju, i dječak je svake sedmice skupljao novac kako bi odlazio u panoramu i posmatrao neki novi dio Svijeta. Tako je jednom prilikom posmatrao prizore iz grada Rio de Žaneira: „Već samo ime toga grada! Ono je kao čudesna raketa koja sukne uvis u letnjoj noći i rasprskava se na tamnomodrom nebu u dvanaest raznobojnih vatrenih kapi koje padaju lebdeći kroz tamu, dvanaest slova reči: Rio de Žaneiro.“

„Grad ima svoje ulice i trgove, spomenike i zgrade, fontane i parkove, ali neki gradovi, pravi gradovi, imaju iza toga, unutar toga, i svoje platonsko biće, svoju dušu koja obuhvata sve to i više je od zbira svega toga“, zapisao je negdje Dževad Karahasan. „Pravi gradovi imaju nešto što se ne da izmjeriti i ozidati, pa se ne da ni srušiti. To nešto se da jedino uništiti, recimo tako da se grad razori i za dugo vremena isprazni od ljudi. A možda ne može čak ni tako, jer možda je duša grada neraskidivo povezana sa duhom svetog mjesta na kojem je grad nastao, neuništivim duhom koji pamti i uvijek iznova obnavlja grad, ma kako dugo on bio razoren i raseljen.“

U nastavku teksta ću naizmjenično predstaviti svoja 4 zapisa o književnom stvaralaštvu Itala Kalvina i Marijana Grakalića.

Prvi „istrčava“ na teren sjajni i neponovljivi Italo Kalvino:

ZAPIS O KNJIZI „NEVIDLJIVI GRADOVI“ ITALA KALVINA

„Čitatelji su moji vampiri“, kazuje Italo Kalvino. „Osjećam mnoštvo čitatelja koji zaviruju preko moga ramena i hvataju riječi čim dospiju na papir. Ne mogu pisati ako me netko gleda: osjećam kako ono što pišem više ne pripada meni. Treba biti oprezan. Misli kruže svemirom, i od toga uvijek treba poći“.

Ove, davno izgovorene, proročanske riječi Itala Kalvina zavrijeđuju da se još jednom ponove: „Misli kruže svemirom, i od toga treba uvijek poći“.

Pisac ponekad na svojim plećima nosi „teret Svemira“ poput Atlasa. Roman je jedna sonda spuštena u dubine stvarnosti. Roman ima tendenciju da sažme i zahvati stvarnost. Najjednostavnijim riječima kazano, roman zrcali sam Svijet, odnosno Univerzum u kojem nastaje. Svaki roman uspostavlja jedan svoj specifični odnos prema stvarnosti, u svakom se mogu pronaći strukture te stvarnosti. Međutim, neki romani su toliko otišli kada je riječ o nuđenju jedne vjerodostojne slike Svijeta i ustroja stvarnosti, da oni postaju stvarniji od same stvarnosti koju prikazuju. A prikazivanje stvarnosti u određenom književnom djelu je tema kojom sama povijest književnosti i započinje. To najbolje potvrđuje studija Eriha Auerbaha pod nazivom Mimesis. A svi romani koji su ikada napisani u ukupnoj povijesti književnosti su samo fragmenti jednog velikog mozaika koji se zove Univerzum romana. U svakom je sadržana struktura tog Univerzuma, odnosno struktura stvarnosti kao jedan fragment te beskrajne pustinje u koju roman pokušava unijeti neki poredak, Razum i Logiku – odnosno perspektivu nekoga ko Univerzum pokušava racionalizirati kroz uske okvire horizonata ovoga Svijeta. Čovjekovi vidici su vrlo uski, i njegova saznanja su veoma oskudna. Međutim, širenje horizonata vjerno prati razvoj romaneskne forme. Od samih početaka, od nastanka romaneskne forme u praskozorje čovjekove istorije, roman nudi jedan pogled na Univerzum, on pokušava da taj Univerzum obuhvati, da ovlada njime kao sa materijalom od kojeg je oblikovan, jer njegov materijal je Duh – baš kao što je i kičma tog Univerzuma zapravo Duh – o kojem čovjek i danas tako malo zna. Sama čovjekova sposobnost da razmišlja i da na taj način Duhu kojeg u sebi posjeduje podari jednu formu, dokaz je da misli struje Univerzumom – baš kao što su misli umrežile naš Svijet, i one su još od vremena kada je na planeti Zemlji vladala entropija između civilizacija, imale tendenciju da taj Svijet umreže mislima, da ga obuhvate i osvoje.

I već podignuti gradovi sa svim svojim hramovima mogu biti uništeni, pisao je pjesnik Harnih Hajne u svom znamenitom eseju „Bogovi u egzilu“: „jadni paganski bogovi moradoše ponovo pobjeći i potražiti zaklon u osamljenim skrovištima pod svakojakim krinkama, kada je pravi gospodar svijeta zabio svoj križni stijeg na dvorac nebeski, a ikonoklastični fanatici, crne čete redovnika, porušili sve hramove i prognali bogove vatrom i prokletstvom. Mnogi od tih siromašnih emigranata, koji su bili potpuno bez krova nad glavom i ambrozije, morali su sada pribjeći građanskom zanatu kako bi zaradili barem za kruh svagdašnji.“

Čovjek je izgradio super modernu civilizaciju, kako bi joj slijepo služio, a sam sebi je u njoj dodijelio mjesto žrtve svojih želja i ambicija. Gradovi odavnina nisu bogomdani. Oni zapravo nisu ni postojali, prije nego što je čovjek izrazio želju da zidanjem gradova kultivira pustinju. Planeta je pustinja, kao i prostranstva svemira. Gradovi su kameni cvjetovi, i kao takvi su primjer čovjekovog otpora prema pustinji. Ali gradovi su više rezultat sna, nevidljivih i imaginarnih predjela ljudske duše, premda se oblikuju u materiji. Italo Kalvino je napisao knjigu „Nevidljivi gradovi“. To je zapravo razgovor slavnog putnika Marka Pola sa tatarskim vladarem Kublaj Kanom. Taj vladar je imao veliko carstvo i želio je da razumije prirodu gradova, kako bi učvrstio svoju vlast. Poznavanje suštine gradova njegovog sugovornika Marka Pola mu je moglo pomoći da izbjegne pobunu gradova protiv njegove vlasti, a da bi to postigao morao je spoznati i nevidljive zakone koji prožimaju njihovo postojanje, a ne samo one vidljive i materijalne. Marko Polo tako pripovijeda o nastanku grada Zobeide. Ljudi različitih nacionalnosti imali su isti san. Naime, vidjeli su jednu ženu kako noću razodjevena trči nepoznatim gradom. Sanjali su da trče za njom, ali svi su je izgubili. Nakon sna su se zaputili da pronađu grad. Nisu ga našli, ali su se sreli. Tada su odlučili da naprave grad kao u snu. U rasporedu ulica svako je nacrtao put svoga trčanja u snu, a na mjestu gdje se izgubio trag bjegunici, sagradili su zidove, da više ne može pobjeći. Ovo jeste slikovit primjer nastanka grada od sna, ali pošto je oblikovanje materijala tokom gradnje povezano sa ljudskom kreacijom, dolazimo do snova kao krajnjeg izvora, jer svaku kreaciju dobrim djelom uvjetuju snovi. Tako da su gradovi zaista zbir izlivenih snova ljudi, a ne neka hladna i vanjska projektna konstrukcija. Kako idemo dublje u prošlost, toga je čovjek sve više i više bio svjestan. U današnjem vremenu je moderna tehnologija zanemarila „nevidljivu“ frontu u stvarnostima modernih gradova. Povezuje ono što je vanjsko, profitabilno i funkcionalno, ali najveći dio slojeva jednog grada ne uspijeva integrirati tehnologijim. Sjećanja su jedan od tih nevidljivih slojeva, ali njih ima jako mnogo. Prošlost je obično zloupotrijebljena i svako vrijeme po svojoj mjeri sprovodi rekonstrukciju prošlosti i ugrađuje je u identitet grada. Na dva se načina dolazi do grada Despine, piše Kalvino – brodom ili kamilom. Grad se predstavlja drugačije onome ko dolazi s mora i onome ko dolazi s kopna. Marko Polo konstatira da svaki grad dobija svoj oblik iz pustinje kojoj se opire. Tako jahač na kamili i mornar vide Despinu drukčije, grad na granici između dvije pustinje. Izaura je grad sa hiljadu bunara, koji je ponikao u dubokom jezeru. Tamo gdje su njeni stanovnici iskopali rupe, kako bi izvukli vodu, proširila se Izaura. Nevidljivi pejzaž, pripovijeda Marko Polo, uslovljava onaj vidljivi i sve ono što se pomjera na suncu pokreće talas, koji udara zarobljen pod kamenim nebom stijene. Kublaj Kan je na svoj način razumijevao ono što mu pripovijeda Marko Polo: „Veliki Kan tumačio je znakove, ali veza između ovih i posrećenih mjesta bila je nejasna: nikad nije znao da li je Marko Polo htio da predstavi neku avanturu koja mu se dogodila na putu, neki poduhvat osnivača grada, proročanstvo nekog astrologa, neki rebus ili zagonetku da bi prizvao ime. Međutim, jasno ili nejasno, nije važno, sve to što je Marko Polo pokazivao imalo je moć amblema, koji jednom kad vidiš ne možeš da zaboraviš ili pobrkaš. U glavi Kana carstvo se odražavalo kroz labilne i međusobno zamjenljive podatke kao što su zrna pijeska iz kojih su se pojavljivale iz svakog grada i provincije figure koje je evocirao govor Venecijanca.“

Kublaj Kan i Marko Polo zapravo vode jednu neobičnu partiju šaha. Mnoge slike u njihovom razgovoru se realiziraju uz pomoć simbolike šahovskih figura. Kublaj Kan povlači poteze bijelim figurama Vidljivog, a Marko Polo mu uzvraća poteze crnim figurama Nevidljivog. Kan pokušava da spozna tu neobičnu vještinu Marka Pola, koji zapravo egzistira u polju Nevidljivog. Kao mudar vladar on je svjestan da utjecaj nevidljivog ne smije zanemariti, jer bi u svome carstvu, na tom šahovskom polju, mogao izgubiti konce vlasti iz ruku.

Ovako je zapisano u Kalvinovim „Nevidljivim gradovima“:

„Kublaj Kan je primijetio da gradovi Marka Pola liče, kao da prelaz iz jednog u drugi ne pretpostavlja put već razmjenu elemenata. Sada, iz svakog grada koji bi mu Marko opisao misao Velikog Kana krenula bi za svoj račun i dekonstruišući grad dio po dio, on bi ponovo konstruisao na drugi način, zamjenjujući sastojke, pomjerajući ih, prevrćući ih.“

Postoji slika realnog, ali i njegov odraz u ogledalu, njegova sjenka. Taj odraz također „unosi“ u polje realnog svoj tajnoviti „rukopis“, koji se ne bi trebao zanemarivati. Marko Polo pripovijeda da su starinski ljudi izgradili grad Valdradu tako da pristigli putnik vidi dva grada, jedan iznad jezera i jedan kao njegov obrnuti odraz. „Ne postoji niti se odigrava neka stvar u jednoj Valdradi koju druga ne ponavlja, zato što je grad tako sagrađen da je svaka njegova tačka preslikana u svom ogledalu, i Valdrada dole u vodi ne sadrži samo brazde i izbočine fasada koje se izdižu iznad jezera već i unutrašnjost soba sa tavanicama i podovima, perspektivom hodnika, ogledalima u ormanima.“ Najteže je spoznati liniju na kojoj se dodiruju vidljivo i nevidljivo, realno i njegov odraz u ogledalu. Ta granična linija oscilira, nekad prelazi u Nevidljivo, a nekad zahvata realno. Zato ni šahovska partija između bijelih figura Vidljivog i crnih figura Nevidljivog nije uvijek na taj način ambivalentna, nego je igra prožimanja uvijek prisutna. Marko Polo priča da u centru Fedore, kamene metropole, postoji jedno zdanje sa kuglom u svakoj sobi. Kad gledamo u kuglu, vidimo jedan plavi grad, kao model neke druge Fedore. Dok zamišljamo kakav bi grad Fedora trebala da postane, ona se promijeni, i više nije ona od ranije – ono što je do juče bila njena moguća budućnost, sada bi već postala igračka u staklenoj kugli. Starinski gradovi su vodili računa da ljudska stvarnost posjeduje „metafizičko uporište“, čije se postojanje moralo uzeti kao realno. To je davalo trajnost nekoj građevini, jer ako neki ljudski sistem ne vodi računa o raspredu zvijezda, brzo doživi dezintegraciju. U tom procesu je bilo potrebno poznavanje očitovanja tog „nevidljivog“. U današnjem vremenu vidimo da moderna Tehnologija na tom polju pokazuje svoje najveće nedostatke. Svi ti silni ekrani, virtuelni sistemi i komunikacija kroz Eter sprovode distribuciju vidljivih elemenata (slike, zvuka), i na njima zasnivaju konstrukciju stvarnosti. Međutim, duboki slojevi Ne-vidljivog ne da se zanemaruju, nego ih trenutna tehnologija i ne preuzima i ne prepoznaje kao realne. Na prvi pogled se čini da to nije ozbiljan problem, ali ubrzo bi se moglo pokazati da na taj način moderna civilizacija gubi ono čudesno i zagonetno Kalvinovo „metafizičko uporište“, što može izazvati napuknuće cjelina koje su do sada bile integralne. Ta vrsta cijepanja može dovesti do polarizacije stvarnosti, i mogućeg rata između sila koje žele sačuvati prostore Nevidljivog, kao sastavne dijelove ljudske stvarnosti, i sila koje sve žele izvrnuti na vanjsko naličje. Trenutni vladar te vanjske stvarnosti jeste kapitalizam, koji prezire Nevidljivo, jer se ono teže može etiketirati i prodati. Kada se dogodi narušavanje metafizičkih zakona, stigne odmazda s neba, i ma koliko neki zemaljski vladar bio moćan, njegovo carstvo tone u propast. Ali možda na tim ruševinama nekada nikne neki sasvim novi svijet.

Marko Polo priča o ruševinama napuštenih gradova: „Tako putujući po teritoriji Hersilije, susrećeš ruševine napuštenih gradova, bez zidova koji ne traju, bez kostiju mrtvih koje vjetar kotrlja: paučina zamršenih odnosa koji traže oblik.“ U tom haosu i magnovenju postanka svijeta su se iz ničega, iz prvobitne pustinje, rodili najraniji oblici gradova, a potom i ljudskih civilizacija. Nema nikakve sumnje da Marko Polo u svakom gradu oživljava duh Venecije, grada iz kojeg potiče. Susret putnika sa stranim gradom znači rastavljanje Venecije i njeno ponovno konstruiranje u novom ambijentu. Baš kao što povratak u Veneciju znači i unošenje u taj grad duha svih tih brojnih „nevidljivih“ gradova, koje je na svome putovanju hodočastio. Spomenuta igra se odvija i u vremenu, jer se prošlost putnika mijenja u zavisnosti od obavljene maršrute. Polo priča da stižući u novi grad putnik pronalazi neku svoju prošlost – „stranost nečega što više nisi ili više ne posjeduješ čeka te na pragu stranih mjesta i neposjedovanih“. Po riječima Marka Pola, da bismo razlikovali vrline jednih od vrlina drugih gradova, moramo krenuti od prvobitnog grada. A za njega je to Venecija. Šahovska partija između Marka Pola i Kublaj Kana podsjeća na onu iz Bergmanovog filma „Sedmi pečat“, u kojem križarski vitez, povratnik iz rata, igra partiju šaha sa smrću. Smrt je u tom filmu predstavljena u crnoj odori, sa bijelom maskom na licu. To je također šahovska partija između Vidljivog i Nevidljivog. U podnožju Kanovog trona se nalazio pod od majolike. Marko Polo, nijemi obavještajac, prostirao je po njemu različite predmete koje je donio sa svojih putovanja. Razmještao je predmete po crno-bijelim pločicama, pokušavajući na taj način da predstavi vladaru ono što je doživio: „Kublaj je bio pažljiv šahista; prateći pokrete Marka Pola, primjećivao je da izvjesne figure podrazumijevaju ili isključuju prisustvo drugih figura i da se pomjeraju po izvjesnim putanjama. Zanemarujući raznovrsnost oblika predmeta, definirao je način na koji se raspoređuju jedan prema drugom po podu od majolike.

Kublaj je konačno „ukapirao“ pravila igre. Na tren se prenu iz razmišljanja i prozbori: „Ako je svaki grad kao neka partija šaha, onoga dana kada budem spoznao pravila konačno ću posjedovati moje carstvo iako nikad neću upoznati sve gradove u njemu.“

Vrijeme je istinski čovjekov neprijatelj. Ljudi u biti i nemaju drugih neprijatelja, vrijeme je njihov jedini i pravi neprijatelj. Ništavilo pritišće granice ljudske stvarnosti, podriva i razara sve sisteme i formacije, koje čovjek razvija. Život je u stvari ta borba, praćena spoznajom da će krhke čovjekove brane pred stihijom ništavila na kraju ipak popustiti. Ogrnuti tanjušnim i prozirnim iluzijama od svojih snova oblikujemo gradove. Neki imaju oblike pustinjskih dina, a neki forme santi leda. Gradovi se razlikuju od podneblja do podneblja, jer prirodni uvjeti oblikuju duhovne sfere ljudi, ali su svi iznikli iz snova. Gradovi su oblikovani zemaljski prah (materijal) i u taj oblik će se na kraju vratiti. U međuvremenu se odvija neka igra pamćenja i snova, neka kosmička dramaturgija postojanja uhvaćenog u putanje nebeskih tijela, ali sve se to na kraju preobrazi u Nevidljivo. Evo kako Italo Kalvino opisuje partiju šaha između Marka Pola i Kublaj Kana: „Na kraju, bilo je suvišno da Marko Polo koristi mnogo alatki da bi mu pričao o gradovima: dovoljna je bila jedna šahovska tabla sa figurama krajnje određenih oblika. Svakoj figuri moglo se iz prilike u priliku pridati pogodno značenje: konj je mogao da predstavlja koliko pravog konja toliko i povorku kočija, vojsku koja maršira, spomenik konju; kraljica je mogla da bude dama naslonjena na balkonu, fontana, crkva sa šiljatim tornjem, stablo dunje. Vraćajući se sa svoje posljednje misije, Marko Polo je našao Kana kako ga čeka sjedeći ispred šahovske table. Jednim pokretom ga pozva da sjedne ispred njega i da mu opiše samo uz pomoć šaha gradove koje je obišao. Venecijanac se ne izgubi. Šah Velikog Kana bio je napravljen od velikih komada glatke slonovače: razmještajući po tabli visoke topove i mračne konje, skupljajući rojeve pušaka, iscrtavajući kose ili prave staze kroz kraljičino napredovanje, Marko Polo je ponovo stvarao perspektive i prostore bijelih i crnih gradova u mjesečevim večerima. Posmatrajući ove suštinske pejzaže, Kublaj je razmišljao o nevidljivom redu koji drži gradove, o pravima po kojima su nicali, oblikovali se i rasli i prilagođavali godišnjim dobima i rastuživali se i propadali. Ponekad bi mu se činilo da je na ivici da otkrije neki koherentan i harmoničan sistem koji se nalazi ispod beskrajnih deformiteta i disharmonija, ali nijedan model nije mogao da izdrži poređenje sa tom šahovskom igrom.“ Italo Kalvino je u knjizi „Američka predavanja“, koja je nastala sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, neposredno pred njegovu smrt, napisao kako mu je želja da svoj narativ pokuša staviti u futuristički ambijent novog milenijuma, koji je Kalvinu bio na dohvat ruke, ali ga nije dočekao. Ako ništa, možemo zapaziti da je u tome skoro pa uspio, jer njegova djela prijanjaju za ambijent novog milenijuma, za razliku od brojnih autora iz prohujalih vremena, čija je aktuelnost oslabila. Italo Kalvino je pripadao partizanskoj nevidljivoj fronti, koja se kao takva formirala u vrijeme Drugog svjetskog rata i kao takav je otišao sa životne pozornice. Tu će sudbinu doživjeti i svi njegovi nevidljivi gradovi. Oblikovani su od pustinjskog praha, u čiji se oblik na kraju i vraćaju. Sve ostalo završava u Eteru. Ono što putuje Eterom traje vječno. Ako ništa, trebamo paziti šta pričamo, jer time izgovorenim glupostima, koje odlaze u Eter, dajemo vječito trajanje.

ARKADIJE – MIT I „OSTALE SENZACIJE ČULA I UMA“

Osvrt na roman „Arkadijski brevijar“, Marijana Grakalića

U snu mi se ukaza Anđeo i, pružajući mi rukom knjigu Arkadijski brevijar, prošapta tiho: „U ovoj knjizi ćeš pronaći sve što te zanima“ i iščeznu.

Knjiga „Arkadijski brevijar“ pronalazi nestale snove, nevidljive mitove, potisnute labirinte grada, koji su uvijek tu prisutni, ali koji nisu vidljivi za svako oko. Ljubav protkiva sve razine stvarnosti, jer je ljubav zapravo prvobitna grudva snijega, koja je zakotrljala ljudsku priču na zemlji još od starozavjetnog početka, od Adama i Eve, jer se preko ljubavi odmotava klupko života, preko ljubavi se umnožavaju snovi, mitovi, ukrštaju životni putevi, obnavljaju ljudske sudbine, koje kao pahulje snijega u noćnoj tmini, između neba i zemlje, izviru i poniru, a svaka je pahulja jedna ljudska sudbina neponovljivog oblika.

Preplitanje je ono što veže labirint svemira i labirint ljudskih priča na zemlji. To je labirint koji se nalazi u procesu razotkrivanja, koji dakle ima nepoznat izlaz i ulaz, koji nema ključ. Mitska Arijadna možda ima rješenje labirinta, ali to je samo labirint jednog mita, jedan fragment velikog labirinta. Labirint je ugrađen u same temelje civilizacije, tako da ne treba da čudi što je hronotop ljudske egzistencije obilježen labirintom, što je kretanje tokom života zapravo lutanje labirintom, između ulaza i izlaza, koji su nepoznati. Simbolika labirinta ima duboke mitske korijene, i prisutna je u skoro svakom ljudskom domenu, od jezika, do arhitekture – ustroja modernih gradova.

Dok ja ovo pišem moj otac, koji je strastveni kuvar, mijesi brašno za kruh. Onako, više za sebe promrmlja da čovjek u svemu mora težiti ka savršenstvu. Ideal će biti dosegnut, pojašnjava, kada mu se jednom posreći da ispeče kruh koji će imat dušu, i to onakvu dušu kakvu je imao Predrag Matvejević.

Ta težnja ka savršenstvu i proces potrage je smisao kretanja, postojanja, jer je on jedan mali osvojeni prostor te misterije cjeline vremena i prostora, koji ukalupljuje ljudski život. To je ono što bismo mogli nazvati „dijalektikom čovjeka i zvijezda“. Postavlja se pitanje na kojoj je razini položen taj labirint? Da li je on kategorija prostora (spoljašnjosti) ili samoga duha (unutrašnjosti). Čovjek je gradove na zemlji izgradio na principu labirinta, u čije je temelje utkan mit prapočetka, ali taj prostorni vanjski labirint, samo je odraz duha, jedna kreacija, utjelovljenje unutrašnjeg labirinta. Čovjekov unutrašnji labirint je pečat / prokletstvo iz kojeg nas može izbaviti možda samo jezik koji ne razumijemo, ili Božanstva koja ne poznajemo. Poenta nije imati „oko koje vidi“ nego se pretvoriti u čudesnog Šamana sa okom „koje sve vidi“. Vrtlog šamanske ekstaze podrazumjevao je „viđenje neviđenog“. Ovi sibirski vidovnjaci nam svojom magijom upućuju „poziv na putovanje“ čije ćemo obrise i tragove nalaziti ne samo u usmenoj književnosti raznih naroda, nego i u svijetu „Gutenbergove galaksije“. Gestom i pjesmom, Šamani su opjevali svoja zaumna viđenja i boravak „s one strane“. Uskrsnuće na nebo i silazak u pakao, podvige na dnu mora i pobjedonosne bitke sa demonima, traganje za izgubljenim dušama i ponovni silazak na zemlju.

U knjizi „Arkadijski brevijar“ je zapisano: „Valeriju se činilo da njegov rođak Korto nosi sa sobom uvijek isti zamotuljak unutrašnjosti, i sliči vlasniku onog simboličnog posmrtnog artefakta, malenog glinenog labirinta u kojem živi duša pokojnika kako ne bi mogla doći do svijeta živih.“ Labirint cjeline je upisan u labirint pojedinačnog grada, premda se iz tog Labirinta Fragmenta ne može spoznati Labirnt Cjeline, nego samo naslutiti. Čini se da je taj unutrašnji labirint sazdan od snova, u čije je temelje položen Mit koji ima korijenje u praskozorju nastanka zemlje. Mit je upleten u snove, preko kojih je prepleo taj unutrašnji labirint, kao bršljan zidove napuštene kuće, čiji su prozori jedan prolaz u svijet iščezlih snova, koji su ostali utkani u prostoru, ali neprepoznatljivi za svako oko. Knjiga „Arkadijski brevijar“ pronalazi nestale snove, nevidljive mitove, potisnute labirinte grada, koji su uvijek tu prisutni, ali koji nisu vidljivi za svako oko. Ljubav protkiva sve razine stvarnosti, jer je ljubav zapravo prvobitna grudva snijega, koja je zakotrljala ljudsku priču na zemlji još od starozavjetnog početka, od Adama i Eve, jer se preko ljubavi odmotava klupko života, preko ljubavi se umnožavaju snovi, mitovi, ukrštaju životni putevi, obnavljaju ljudske sudbine, koje kao pahulje snijega u noćnoj tmini, između neba i zemlje, izviru i poniru, a svaka je pahulja jedna ljudska sudbina neponovljivog oblika. U tom smislu je ljubav vezivno tkivo svih narativnih razina u „Arkadijskom brevijaru“. Temeljni postupak izlivanja svijeta u ovome romanu je prelivanje zbilje i sna, mita i povijesti, na principu jedne oniričke stvarnosti, koja kao da nam govori da je ljudska stvarnost na zemlji, čak i onda kada je najstvarnija, najrealnija, zapravo jedna kreacija sna, ili jedan odraz sna, koji se nalazi u onim najdubljim, nevidljivim, ali temeljnim razinama te stvarnosti. „Poezija je Kortu, iskonskom romantičaru, i dalje bila put do Boga i samoga sebe.“ Čini se da u ovoj knjizi poezija premošćava naizgled Nespojive stvarnosti. Ona kao da je most nad modrom rijekom, koja protiče između ovoga i onoga Svijeta, ili kao da sluti jedan takav most. Ona je sredstvo da čovjek komunicira sa sobom, ali i sa Bogom – s onu stranu. Tkivo poezije, sazdano od mita i snoviđenja stvarnosti, jednako je tkivu same stvarnosti, koju ona kao most – pokušava da premosti. Čini se da je upotreba historiografije samo jedan slabašan okvir za izgradnju te umrežene oniričke stvarnosti, sazdane od sna i mita, koja je toliko „teška“, da na kraju razgrađuje i sam historiografski ili neki drugi realni okvir, i prevodi ga u jednu egzistenciju višeg stepena, ali ga na taj način i demistificira, odnosno lišava njegove mjerodavne uloge posjednika istine, a historiografija u stvarnosti zaista ima takvu ulogu – ulogu koju joj ovaj roman oduzima.

To potvrđuje zapis o liku s imenom Arkadije u romanu: „Njegov život bio je uglavnom oslobođen od dosadnih i iscrpljujućih metafora stvarnosti, samo je maštu i čisto srce prihvaćao kao putokaz vječnog putovanja.“ To je jedan svijet koji podseća na halucinacije nastale konzumiranjem tajnih trava iz šamanske lule, koji put od biblioteke do carigradskih ezana, koji šapću na uho, čini kratkim poput treptaja oka. „Ima negdje mjesto gdje počinju putovi koji idu u sve ono što postoji, a ponekad i u ono što ne postoji. Ta čarobna mjesta najčešće su posve osobna, ali to ne znači da se nalaze izvan atlasa čula i svijesti, niti da su prolazna onako kao što je vrijeme prolazno ili da se okreću kao kotač na kojem se redaju čovjekovi životi.“ Takvi magijski toposi su vezivno tkivo prepletenih razina stvarnosti u ovome romanu. Oni vezuju nadrealno i realno, i imaju ulogu raskrsnica razgranatih saobraćanih petlji Fantazije – od koje je satkana zbilja ovoga romana. Tajna je uhvatiti život u prelazu, prelazu između života u ponavljanju i obnavljanju, oko kojih se prepliće mit i san, a stvarnost rastavlja u nestvarno. To su simbolički prostori Nestvarnog, koji imaju korijenje u arhaičnim vremenima, koji su u nevidljivom obliku prisutni u svakom danu sadašnjice, jer su na nevidljiv način uzidani u njegovo tkivo. U tim vrtovima pra-početka uzgajan je i jezik kojim govorimo u današnje vrijeme. Korto i Valerije, likovi u romanu, potiču upravo iz jednog takvog vrta pra-početka, iz kojega su i krenuli u avanturu upoznavanja labirinta stvarnosti, a kojemu su se vraćali kada bi tražili smiraj od „kosmičkog udesa“.

U priči Artur i njegov labirint je zapisano:„Čitajući Arturove retke, Valerije shvati da je mladić uzrastao do razine saznanja tmine i banalnosti svakodnevnih peripetija, i da razumije kako labirint njegova života prestavlja zamku u koju mora ući svim svojim bićem kako bi na sebi svojstven način proživio njemu namijenjenu i posvećenu pustolovinu, i uronio, ako bude sreće, u ono čudesno i prekrasno iskustvo koje će ga, pod uvjetom da ne sagori u tom žaru, uzdići do pravih svojstava života koja otvaraju horizonte i putove prije skrivene i nevidljive, ali posve udaljene od pustih mimikrija profanih ceremonija radosti i zadovoljstva“.

U likovima ovoga romana, među kojima je vješto razapeta onirička mreža stvarnosti, odvija se borba ljudskog i božanskog / mitskog. Mi ne znamo u kojoj su oni mjeri ljudska / stvarna bića, a ukolikoj su mjeri mitska. To nam govori da je Mit utkan u prirodu ljudsku, jer on nije nešto vanjsko, kreacija mašte – sam čovjek je organski prostor mita. (Tako i Korto, lik u romanu, je izvorni pastir mitske Arkadije, kako je zapisano). Osnovna dramaturgija ovoga romana je sadržana u činjenici da univerzum snova nije jezero bez pritoka, nego jedna ogromna rijeka, koja teče od pamtivijeka, od praskozorja svijeta, a koja svojim tokom, ili svojim rukavcima, prožima život svakog pojedinačnog čovjeka. Snovi sanjani prije mnogo godina žive i danas u ljudima, i oni preživljavaju u svome raskošnom obliku život svakog pojedinačnog čovjeka i na taj način kreiraju vrijeme budućnosti. Likovi u ovome romanu su neka vrsta repetitora koji u eteru hvataju metafizičke signale prohujalih stvarnosti, naizgled nestalih mitova, odsanjanih snova. Tako da sami likovi „Arkadijskog brevijara“ ne žive isključivo individualne sudbine, nego mitske tokove sna i stvarnosti, koji prožimaju njihovo biće, kako bi se njihovim životima na kraju oteli, i nastavili svoju egzistenciju u drugim ljudima.

„Prošlost budućih događaja Korto je promatrao kao vrijeme koje nadahnjuje snove i koje je već bilo izraslo do prvih mladica, pupoljaka velikog Vremena mita što stoji iznad svake prolaznosti.“ Ne samo sa ljudima, nego toponime ovdašnjeg podneblja, prije svega gradove kakvi su Zagreb i Beograd, autor prožima svjetskom rijekom mita, jer zemaljska priča prolazi kroz ta mjesta, koja su ukalupljena u svoje jezike, u malu stvarnost ovog dijela Europe, u smislu da ideje, snovi i mitovi povijesti svijeta udahnjuju duh Cjeline u gradove, čija je stvarnost najčešće ukalupljena u rezon Fragmenta, premda je taj svjetski mit upisan na nevidljiv način u njihove temelje. (U knjizi je zapisano: „Ocean čine bezbrojne kapi, pa čak i ove što prolaze rijekama kroz Beograd odlaze u more i ono se u nekoj neviđenoj daljini spaja s drugim morem…“ U tom smislu voda planete zemlje protiče kroz spomenute gradove na rijekama. Kada su u pitanju rijeke, postoji jedna jako zanimljiva misao u zapisu „Mostovi Neretve“: „Netko je nekad rekao da su mostovi duše koje spajaju obale, da su to nijemi svjedoci susreta rijekom vremena odvojenih lica i spomenici koji omogućuju ljudima drugih obala da budu susjedi. Da pješaci postanu lađari. Neretva je rijeka koja vijuga između planina, kao da izvire iz samog mita i onda opet utječe u isti.“ Sa ovim zapažanjem bi se Ivo Andrić složio, jer je simbolika mostova u njegovom djelu poistovjećena sa literaturom, odnosno dušom, drugačije kazano. Mostovi i mitovi su jako bitni u Andrićevom djelu, baš kao što oni prožimaju stvarnost romana „Arkadijski brevijar“. Pojavljuje se u ovome romanu i djevojka s imenom Drina, koja je razdvajala svjetove, a njen je pogled bio dugačak kao rijeka koja dijeli mitove i kulture. U neku ruku je potreba premošćavanja temeljni smisao čovjekovog postojanja. Postoji jako mnogo oblika tog premošćavanja, koje se odvija između ljudi, i između svjetova, a bez međuljudskog premošćavanja se ne mogu premostiti niti granice između svjetova. U tom smislu je ljubav temeljna svrha života, a putem nje se grade svi ti čudesni mostovi postojanja. Naše kretanje labirintom, potraga za njegovim izlazom, za tim mitskim otokom s onu stranu, na kojem žive duše nakon smrti, uvjetovano je upravo Ljubavlju, jer je ona smisao tog kretanja. Ako se ona ne ostvari na ovom svijetu, postoje neki drugi svjetovi, gdje se ona može ostvariti, jer se potraga za njenim ispunjenjem nastavlja. Tako da je i ljubav zapravo svojevrsni most, odnosno sredstvo da se stvarnosti povežu, susretnu, dođu u dodir i sjedinjenje.

Kada je u pitanju arhitektura romana „Arkadijski brevijar“ mogla bi se upotrijebiti simbolika ogledala, koji se igra odrazima, ali se prije svega igra svjetlošću, odnosno igrom između svjetlosti i tmine. Simbolika ljudskih sjenki i odraza u ogledalu je prisutna u ovome romanu. Prema učenju Esena, na ovom svijetu se oduvijek bore samo dvije sile – Sinovi Svjetlosti i Sinovi Tmine, i sve borbe u povijesti su zapravo njihove borbe, u različitim vremenima i okolnostima, sa različitim imenima i pred-znacima. To je osnovni sudar u svemiru, klinč između Svjetlosti i Tmine. Takva dualna ustrojenost svemira prolazi kroz stvarnost romana „Arkadijski brevijar“, kroz stalnu igru između lica i ogledala, čovjeka i njegove sjenke. Nebo je u neku ruku ogledalo, a mirna površina mora je prvo prirodno ogledalo, dok s vjetrovima dolazi igra varki, igra sumraka i tmine, sjenki koje unose nemir i pometnju. „Naklati se na rub kreveta pa stade pažljivo motriti lice u ogledalu. Očito, tome je licu to bilo neugodno pa se polako počne mijenjati, nastojeći se prikriti u poljima sivila i tame koja su rubila površinu stakla i uranjati dublje u onaj svijet iza površine…“ Duboki mitski bunar čovjekove prošlosti na zemlji ovaj roman na jako vješt način crpi, koristi kao materijal od kojeg izliva jednu jako živu oniričku stvarnost (stvarnost koja rubi sa snom, koja se izliva od snova); u jedra jedne male mediteranske kulture udahnjuje svjetske vjetrove, vjetrove širokih okeana mitskog nasljeđa, kao i šarolike motive iz literarne i religijske tradicije čovječanstva. Roman „Arkadijski brevijar“ prije svega računa sa igrom u jeziku, kao i igrom Fantazije. Stvaralački procesi su poistovijećeni sa igrom, imajući pri tom na umu da se temeljni zadatak života, a to je traganje i težnja za savršenstvom, na koncu konca ipak treba ostvariti.

BILJEŠKA O ROMANU „AKO JEDNE ZIMSKE NOĆI NEKI PUTNIK“ ITALA KALVINA

„Već u izlogu knjižare uočio si korice s naslovom koji tražiš. Slijedeći taj vidljivi trag, probio si se knjižarom kroz gustu baražnu vatru knjiga koje nisi pročitao, a koje su te namršteno gledale s pulrova i polica nastojeći da te postide. Ali, ti znaš da ne smiješ dopustiti da te zbune jer tamo se nalaze brda knjiga koje možeš a ne moraš pročitati, knjige koje služe drugoj svrsi a ne čitanju. Knjige koje si pročitao a da ih nisi morao ni otvoriti, jer pripadaju kategoriji knjiga koje su pročitane još i prije nego što su napisane. Tako prolaziš prvu liniju rovova, i na tebe je osula paljbu pješadija knjiga koje bi, da imaš više života , također rado pročitao. Brzo ih prelaziš i upadaš usred falange knjiga koje namjeravaš pročitati, ali predhodno moraš pročitati druge. No te knjige su preskupe pa se nadaš kupiti ih kad se budu prodavale u pola cijene. Tu su i knjige u džepnom izdanju, bilo bi najbolje nekako zamoliti da ti h posudi. Natrapao si i na knjige koje su svi pročitali pa je to isto kao da sam ih ja pročitao. Izbjegavši tim nasrtajima, dolazim u podnožje tvrđave, gdje još pružaju otpor knjige koje odavno planiram pročitati. Knjige koje sam godinama tražio a nisam ih našao. Knjige koje govore o nećemu čime strenutno bavim. Tu su i knjige koje želiš imati da bi ti bile pri ruci za svaki slučaj. Knjige koje bi mogao staviti na stranu da bi ih mogao pročitati na ljeto. Tu su i knjige koje ti pravu zamku iz zasjede, koje si davno pročitao pa bi bilo vrijeme da ih pročitaš ponovo. Knjige za koje si uvijek tvrdio da si ih pročitao, pa bi bilo vrijeme da ih doista pročitaš. Iako si pod žestokom baražnom paljbom sa svih strana, oslobađaš se u hitroj cik-cak liniji i jednim skokom prodireš u tvrđavu Noviteta kojima te privlači autor ili tema. U unutrašnjosti utvrde moraš praviti breše u redovima neprijatelja dok konačno nisi izmoren i iscrpljen pobjednički zgrabio traženu knjigu koju nosiš na kasu. Bacio si još jedan izgubljen pogled na knjige unaokolo (ili, bolje: knjige su tebe gledale izgubljenim pogledom pasa što iz kaveza u gradskoj živodernici gledaju svojega bivšeg druga kako se udaljava, dok ga na uzici vodi gospodar koji je došao da ga iskupi, pa si izašao“. Italo Kalvino

Roman „Ako jedne zimske noći neki putnik“ je narativ koji se bavi samom prirodom pripovijedanja. To je roman o romanu. Zaista jedan zanimljiv eksperiment, jedna vrhunska dosjetka i igra mašte Itala Calvina. Na samom početkom romana narator se neposredno obraća svome čitatelju: „Počinješ čitati novi roman Itala Calvina Ako jedne zimske noći neki putnik. Opusti se. Priberi se. Odbaci od sebe svaku drugu misao.“ A šta je jedan književni tekst bez čitatelja? Ne moramo biti stručnjaci iz oblasti teorije recepcije da znamo da je svako pripovijedanje besmisleno bez čitatelja. To bi bio kamen bačen u ambis da nema čitatelja, koji bi saslušao pripovijedanu priču. Meša Selimović je lijepo rekao – slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Zatim narator savjetuje čitatelja o tome koju bi čak pozu trebao da zauzme pri čitanju njegovog romana, kako bi mu bilo najudobnije. To je samo uvod, i čitatelj zapravo i ne sluti da čita roman u kojem je on glavni lik. U kojem je čitatelj stavljen na pijedestal književne stvarnosti. Već nas u sljedećem prvom poglavlju narator uvodi u radnju romana: „Roman započinje na željezničkoj stanici, dašće lokomotiva, para iz stubline obavija početak poglavlja, oblak dima skriva dio prvoga ulomka.“ Ovdje vidimo kako se stvarnost prelijeva po bijeloj podlozi, kako se Označeno prelijeva po Označitelju. Calvino je svjestan interakcije života i literature, izlivanja koje se ostvaruje posredstvom mreže simbola, koji posjeduju jednu magijsku formulu, jer je jezik nešto što uraste u duhovno biće, to nije prosta tipkovnica, niti mehanički odraz mastila. To je jedan način tetoviranja duha samim jezikom, koji je čovjeku od Boga dat na poklon: „To su stranice knjige zamagljene poput stakla prozora kakvog starog vlaka, a na rečenice se slegao oblak dima. Kišovita je večer; čovjek ulazi u krčmu; otkopčava vlažni ogrtač; obavija ga oblak pare; zvižduk odjekuje uzduž tračnica što se pružaju unedogled, mokre od kiše.“ To je prvo poglavlje ovog romana i čitatelj se priprema da se prepusti magiji pripovijedanja, naviknut književnom tradicijom i čitateljskim navikama na uobičajen način pripovijedanja. „Već sam nekoliko puta prošao kroz krčmu i izvirio na vrata što gledaju na nevidljivi trg, i svaki put me je zid tame potjerao natrag, u ovaj osvijetljeni limb što visi između dvije tame, između snopa tračnica i maglovitoga grada.“ Već se nakon nekoliko stranica unutar te kratke pripovjedne cjeline, koja govori o misterioznom čovjeku koji se našao na stanici nekog provincijskog grada, imenuje i sam čitatelj: „Tvoja čitateljska pažnja sad je sva usmjerena na ženu, već nekoliko stranica kruži oko nje, pa kako ja, ne, kako autor kruži oko te ženske pojave…“ Ovdje se nameće kao jedan problem samo otvaranje priče. A svaka priča zasnovana je na iluziji nekog početka. Mi mislimo da priča ima početak. Bilo da je taj početak jedna stanica na kojoj se nalazi jedan misteriozni čovjek u kaputu, sa šeširom na glavi. Mi tada steknemo dojam da on odvijek na toj stanici stoji i čeka da njegova priča otpočne, baš kao da njegov život prije toga nije postojao. Tako da osnovna osobina svih ovih Calvinovih pripovijesti, koje su uzidane u ovaj roman, jeste nedovršenost. Ili drugim riječima kazano, autor ima problema sa završetkom priče. Ne može niti jednu da dovrši. Sve uradi izvanredno, ali kada dođe do kraja, on sve ostavi nedovršenim, a potom pređe u jurnjavu za novim pričama, novim pustolovinama. Zaista jedna čudnovata dramaturgija, ali mnogo je istine u njoj preneseno iz samog života. U tom procijepu nemogućnosti dovršetka se javlja slična problematika kao i sa početkom, jer je ovaj roman svjestan da su to otvorene kategorije, da sva literatura koja računa sa početkom i krajem zapravo obmanjuje, čitatelju baca u oči prašinu Vremena. Međutim, Italo Calvino prije svega ima cilj da svoga čitatelja iskušava. A to će najbolje uraditi ako ga liši uobičajene pasivne uloge, ako ga učini aktivnim akterom stvarnosti jednog književnog djela. Već se u sljedećem poglavlju govori o samom Čitatelju romana Ako jedne zimske noći neki putnik, koji odlazi ponovo u knjižaru kako bi napravio reklamaciju na roman. Stvarni čitatelj naravno ne zna u kojem će smjeru pripovijedanje dalje da teče, ali to su te dvije razine romana – razina prekinutih romana, odnosno kratkih pripovijednih cjelina, koje se uvijek prekidaju tamo gdje su najzanimljivije, i razina događaja i avantura koje se dešavaju samome Čitatelju, koji pokušava da odgonetne tu misteriju nestanka nastavaka romana, jer on kao strastveni čitatelj želi dovšiti roman do kraja. Ponovo je tu u prvom planu opsesivna želja sa završetkom. A čak mislim da bi se preko nje moglo prodrijeti u ljudsku podsvijet, gdje vrije i kuha jedan unutarnji život, a mislim da su se tom čovjekovom potrebom da nešto dovrši bavili i sami psihoanalitičari. Međutim, činjenica je da nakon jednog života obično ostanu dugovi, nezavršene stvari, iskopana zemlja, gdje su otpočeti radovi, a potom ostavljeni kao nedovršeni. Uvijek uz nadu da će naši potomci, naša djeca dovršiti ono što smo mi započeli, ali obično se dogodi da i oni sami otpočnu nešto sasvim novo, a da to na kraju, također, ostave kao nedovršeno. Na tom odnosu se gradi pripovjedni labirint ovoga romana. Zaplet romana otpočinje kada Čitatelj u knjižari susretne Čitateljicu – i oni zapravo zajedno počinju tragati za nastavcima romana: „Eto, izgovorio si i to. Što je prirodnije nego da se između Čitatelja i Čitateljice preko knjige uspostavi solidarnost, suučesništvo, veza?“ To je zaista jedan dobitni pogodak, ako se preko književnosti, strasti za čitanjem ili pripovijedanjem, stekne drugarica, ili životna saputnica. Više od toga ne treba ni očekivati. Čitatelj se sprema da počne čitati nastavak romana Ako jedne zimske noći neki putnik. Međutim, kada je rastvorio korice knjige, zapaža da to nije nastavak romana koji je čitao, nego da se radi o potpuno drugom romanu Izvan naselja Malbork. Svi ti nastavci, koji se prekidaju tamo gdje su najzanimljiviji, zapravo su narativni dragulji, izrezbareni do savšenstva u radionici ovog majstora pripovijedanja, koji se zove Italo Calvino: „Roman koji čitaš želi ti prikazati tjelesan, gust, podroban svijet. Zadubljen u čitanje makinalno provlačiš nož za papir kroz gustinu knjige: u čitanju nisi stigao ni do kraja prvog poglavlja, ali u razrezivanju knjige stigao si već mnogo dalje. I odjednom, u času kad je najnapetije, okrećeš stranicu na pola presudne rečenice i nalaziš dvije prazne stranice.“ Čitatelj zajedno sa Čitateljicom koja se zove Ludmilla odlazi na Univerzitet kako bi tamo potražili odgovore koji se tiču nestanka nastavka romana. U literarnom Svijetu Univerzitet, sa svojim konzervativnim starim profesorima u kabinetima i kravatama, posjeduje svoj nesumnjiv značaj. Šta bi literarni Svijet da nema učenjaka na Institutima i Univerzitetima. Iza debelih vrata tih ustanova se tumače, čuvaju najvrijednije tajne književne vještine, koja tamo dobija težinu zvanične istine, zakona. Tu literatura prestaje da bude kreacija mašte, nego predstavlja jednu zvaničnu istinu, preko koje se potvrđuje sama država, jer je Univerzitet uvijek jedna ispostava same države: „Točno stižeš na sveučilište, probijaš se između mladića i djevojaka što sjede po stubištima, izgubljen hodaš između tih ozbiljnih zidova koje su studentske ruke uresile natrpanim natpisima pisanim velikim slovima i minucioznim grafitima, isto onako kao što su činili pećinski ljudi na hladnim zidovima svojih špilja…“ Čitatelj na kraju susreće profesora koji je stručnjak za cimersku književnost, kojoj pripada roman koji je čitao Čitatelj: „- Ovo je mrtav institut koji se bavi mrtvom književnošću na mrtvom jeziku.“ Sve je nekako u ovom Calvinom romanu obojeno nekom futurističkom, naučno-fantastičnom bojom, baš kao da se odvijalo u nekom Svijetu koji nije ovaj, ali koji mnogo podsjeća na ovaj Svijet. Međutim, Čitatelj od profesora ne dobija nastavak romana za kojim je tragao nego jedan drugi roman, koji se zove „Naginjući se preko strme obale“. Čitatelj je slušao profesora dok mu je ovaj čitao spomenuti roman, a koji je i prevodio roman sa tog mrtvog jezika. Tu se uspostavlja veza sa uvodom romana koji govori o procesu čitanja, i najudobnijoj pozi prilikom čitanja: „Slušati nekoga kako glasno čita sasvim je drugačije nego čitati u tišini.“ Ludmilla i Čitatelj slušaju profesora koji govori o književnosti tog mrtvog jezika: „- Knjige su stube do praga… Svi cimerski autori već su ga prešli… Dalje počinje nijemi jezik mrtvih, koji izriče samo ono što jezik mrtvih može izreći. Cimerski je posljednji jezik živih… jezik na pragu! Ovamo čovjek dolazi da bi osluhnuo ono s druge strane…“ Potom odlaze na jedan seminar u kojem učestvuje sestra od Čitateljice, Lotaria i tamo počinju čitati jedan sasvim novi roman „Bez straha od vjetra i vrtoglavice“. Na kraju Čitatelj i Čitateljica napuštaju Univerzitet, kao jedno važno mjesto u svijetu literature, gdje se književna djela tumače, i odlučuju se otići u izdavačku kuću, kao još jedno bitno mjesto za procese koji se tiču nastanka književnog djela, jer na Univerzitetu nisu našli odgovore za kojima su tragali, a to se tiče misterioznih nestanaka nastavaka romana. Ovan neobični Calvinov Čitatelj po mnogo čemu podsjeća na Kafkinog Jozefa K. iz romana Proces. Ono što je misteriozni nastavak romana za ovog Calvinovog Čitatelja, to je misteriozni proces za Kafkinog Josefa K. Obojica upadaju u jedan Svijet, koji je na rubu nadrealnog – tokom svoje potrage. Međutim, samo ostvarenje sižea se mnogo razlikuje u ova dva romana. U Kafkinom Procesu vidimo svojevrsno ponavljanje, umnožavanje onoga što se dogodilo na početku. Mislim da je to povezano sa cikličnim kruženjem stvarnosti, koje se na jedan specifičan način prelilo u književni Svijet. Sve to posjeduje u romanu Proces osobene kafkijanske konture. Međutim, kada je u pitanju ovaj Calvinov roman, tu je, također, prisutno prevođenje objektivne stvarnosti, u jedan niz nezavršenih cjelina, koje upravo svojom nezavršenošću oblikuju cjelinu Calvinovog Svijeta. Mislim da je tom svojevrsnom narativnom montažom Calvino punudio jednu postmodernu strukturu Svijeta. To mu je, itekako, pošlo za rukom: „- Da. Izdavačka kuća izvrgla nas je tim frustracijama, dakle, izdavačka je kuća dužna da nam pomogne. Treba zatražiti to od njih.“ U nastavku tog poglavlja se uspostavlja temeljna granica ovog romana Itala Calvina. Sasvim jasno, upravo je ta osnovna pukotina Stvarnosti premošćena, jer se ta granica prelazi, a stvarnosti se sve vrijeme izlijevaju jedna u drugu. To je jako dobro stanje, jer je mnogo sve lošije kada interakcije između uporednih Univerzuma nema, kada svako živi u svome Tunelu – o kojem je pisao Ernesto Sabato. Spomenuto prožimanje i prelivanje uporednih stvarnosti se u ovom Calvinovom romanu odvija na više planova: „- Postoji granica: na jednoj su strani oni koji prave knjige, na drugoj oni koji ih čitaju. Ja želim ostati među onima koji čitaju, pa pazim da ne prijeđem tu granicu.“ Međutim, ovo je jedna ironija, jer ta granica je itekako pređena. Uvijek ostaje pitanje na kojoj se razini taj prelaz odvio – da li je to bilo na simboličkom ili doslovnom planu. Simbolički plan ponekad punudi jednu iluziju prelaska granice, koja se na doslovnom planu (ili realnom planu) nije dogodila, ali i prelazak granice na doslovnom planu često ostane bez svojog simboličkog odraza, koji uvijek u sebi nosi smisao svih tih prelazaka podijeljenih Realnosti, među kojima je povučena granična linija. Ovaj roman Itala Calvina je zasnovan na toj granici, on je svoj roman konstituirao s obje strane te granice. To prožimanje je jako izraženo u ovome romanu. Međutim, čak i u izdavačkoj kući Čitalac ne nalazi objašnjenje za svoj problem, već samo dobija još jedan roman bez nastavka, a taj roman se zove Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava. Sve to nije nimalo slučajno, jer gdje god dođemo, mi se susrećemo sa nezavršenim pričama, koje ljudi pokušavaju dovesti do kraja, zaokružiti, kazati svoju posljednju riječ. Ovdje pokušavam ukazati na same šavove romaneskne tvorevine, ali puna vrijednost romana se ostvaruje na razinama kvaliteta nezavršenoh dijelova romana, gdje Calvino kao pripovjedač blista punim sjajem. Taj užitak potencijalnom čitatelju samoga romana ovaj ogled neće pokvariti. Zatim se u radnju romana uvodi izvjesni Marana, koji je prevodilac, što je još jedna važna instanca kada je riječ o životu jednog književnog djela. Pripovijeda se tu i o jednom piscu Silasu Flanneryu, koji ima poteškoća sa pisanjem: „S terase svoga chaleta u Švicarskoj, Silas Flannery, kroz dalekozor koji je montiran na tronožac, gleda neku mladu ženu što, sjedeći na ležaljci, na drugoj terasi, oko dvjesta metara niže, čita knjigu.“ Ono što mi vidimo jeste da je sama naracija ovdje upletena u jednu mrežu odnosa. Vidimo da određeni roman na jedan način posmatra profesor na Univerzitetu, na jedan drugačiji način izdavač, na sasvim drugačiji način prevodilac, a na jedan sasvim treći način neki čudnovati lucidni pisac koji sa dalekozorom posmatra čitateljicu. Čitateljicu, koja sama taj roman doživljava na svoj način. Vidimo dakle jednu mrežu odnosa, jer književnost posjeduje temelje zasnovane na tržistu i novcu. Oko nje se čak vrti novac, a gdje je vrijednost odražena u nekoj monetarnoj brojci, tu su interesi, spletkarenja, podmetanja, ogovaranja. Čitava jedna dramaturgija se razvija oko sudbine jednog sirotog romana, koji kreće u svoje putovanje Svijetom, nakon što se rastane od svoga Tvorca. Ali naracija može postojati i bez kapitalizma, ona je postojala prije nego što je izumljen novac. Međutim, Čitatelj, dok čeka Ludmillu u kavani, ne predaje se, počinje čitati novi roman: „Posljednje dvije želje lako je ostvariti jer se međusobno ne isključuju. U kavani, čekajući Ludmillu, počinješ čitati knjigu što ju je Marana poslao.“ Taj roman se zove U mreži crta što se ukrštaju. „Koncentriraš se na lektiru nastojeći da iščekivanje djevojke preneseš u knjigu, gotovo se nadajući da ćeš je ugledati kako ti sa stranica dolazi u susret.“ Vrlo zanimljive moduse pripovijedanja koristi Italo Calvino. Kod njega je roman poput Alisinog čarobnog ogledala, koje je propusno, koje je odvodi u jednu drugu Realnosti. Upravo se navedene uporedne Realnosti miješaju kroz magičnu mrežu simbola, koji posreduju između navedenih uporednih Realnosti. Pripovijedanje je jedan pokušaj uspostavljanja veze, jedan pokušaj premošćavanja različitih Stvarnosti. Na ovom našem Svijetu postoji jako mnogo uporednih Stvarnosti, svaki ljudski um ima svoj stvaralački potencijal, jer posjeduje mogućnost da oblikuje, da kreira jednu novu, vlastitu stvarnost. Ona se oblikuje kroz susret, susret sa drugim stvarnostima, koje su kreirali drugi umovi. Tih stvarnosti, kreacija mašte postoji jako mnogo, onoliko koliko je ljudi ikada živjelo na ovom Svijetu. Ako govorimo samo o vidljivim stvarnostima, ili onim koji su ostali uhvaćeni u mrežu simbola, ili na neki drugi način (kao slika, film). Ali šta je sa nevidljivim stvarnostima, šta je sa onim dimenzijama, koje samo spremne oči mogu da vide, jer je većina očiju nespremna da tu Stvarnost zapazi? A de ne govorimo u beskrajnom broju Svjetova negdje drugo u Svemiru, jer beskraj Svemira posjeduje taj potencijal, potencijal posjedovanja miliona Svjetova. Svi ti Svjetovi teže oplodnji, umnožavanju, jer žele da se preliju u jednu drugu Stvarnost, da se sa njom ukrste, i time nastave avanturu života, u jednom drugom obliku. Ljudsko pripovijedanje računa upravo sa takvim viđenjem Stvarnosti, ono računa na složenost i višedimenzionalnost života. Ništa kao književnost na ovom Svijetu nije osvijestilo postojanje navedenih Stvarnosti. Baš se time Calvino u ovome romanu bavi, jer je njegov roman jedan narativni kaleidoskop. Tako se pripovijeda o procesu umnožavanja svijeta uz pomoć knjige, jer je književnost, kao što je rečeno, kaleidoskop stvarnosti: „…ili su mostovi koje gradiš prema onome što je vani, prema svijetu koji te toliko zanima da mu želiš umnožiti i povećati dimenzije uz pomoć knjiga.“ Čitatelj se nalazi u stanu Čitateljice, jer su oni tamo dogovorili svoj susret, i dok čeka Čitateljicu, Čitatelj istražuje po stanu, želeći preko njega da dozna nešto više o samoj vlasnici stana: „Čitatelj nastavlja izviđanje po stanu kojega si mu ključeve dala.“ Međutim, umjesto Ludmille, u stan ulazi drugi muškarac Irnerio, koji je ušao u stan kako bi našao podesnu knjigu za svoju izložbu, jer on od knjiga pravi predmete, tako što ih lijepi i uobličuje. „I eto, Veliki zid od knjiga, za koji si vjerovao da čuva Ludmillu od ovoga barbarskog osvajača, pokazuje se kao igračka koju on sasvim mirno rasklapa.“ Međutim, i ovaj roman Itala Calvina je jedno rasklapanje tradicionalne forme književnog djela, a potom njegovo ponovno sklapanje u jedan sasvim novi mozaik, koji na nov i specifičan način govori o postupcima nastajanja književnosti. U svim njegovim aspektima, varijacijama. „Čitatelju, odlučio si: potražit ćeš pisca. A sad si, okrenuvši Ludmilli leđa, uzeo čitati novu knjigu koja se krije iza jednakih korica.“ Tako otpočinje novi roman koji se zove U mreži crta što se presijecaju. Sljedeće poglavlje govori opet o piscu Silasu Flanneryu, koji kroz dalekozor posmatra ženu na ležaljci, koja čita neki roman. U njegovom dnevniku se pripovijeda o problemima nastajanja književnog djela iz perspektive jednog pisca. Za njega su čitatelji nešto sasvim drugo: „Čitatelji su moji vampiri. Osjećam mnoštvo čitatelja koji zaviruju preko moga ramena i hvataju riječi čim dospiju na papir. Ne mogu pisati ako me netko gleda: osjećam kako ono što pišem više ne pripada meni.“ Zatim taj pisac ponovo stavlja dalekozor i upravlja ga prema čitateljici koja leži na ležaljci i čita knjigu: „Stavljam dalekozor na oči i upravim ga prema čitateljici. Između njezinih očiju i stranice knjige leti bijeli leptir. Što god da čita, sad joj je leptir zarobio pažnju. Vrhunac nenapisanoga svijeta nalazi se u tom leptiru.“ Zatim se pripovijeda o dva pisca koji kroz dalekozor promatraju jedan drugog. Zaista je maštovito ovo Calvinovo igranje umjetnošću pripovijedanja. Ali je, zaista, to velika istina, da se sami pisci ugledaju jedan na drugoga, da prate šta je njihov suparnik napisao, da se takmiče (ma koliko takmičenje u književnosti bilo uzaludno), da žele jedan drugoga nadmašiti, da pažljivo čitaju šta je taj njihov suparnik napisao. Možda su baš takvi pisci najvjerniji čitatelji, jer oni tako što imaju mogućnost da zavire u Svijet svoga susjeda pisca dopunjuju svoj vlastiti Svijet, oni ga šire, oplođuju jednom drugom perspektivom. To je zaista jedna česta igra, u kojoj postoji čak i neke patologije, ali to je nekako normalno za pisanje. A jedan pisac je rekao, pisanje nije normalan posao. Toga je Calvino svjestan, jer baš u toj svijesti da u svim tim nastojanjima nema ničega normalnog Fantazija doživljava svoje najblistavije trenutke. Calvino je svjestan da je pripovijedanje normalno u Svijetu, ali je svjestan i da taj Svijet nije normalan. A niti jedna ludost ne bi bila tako maštovita da smisli ovakav Svijet, toliko ludila niti jedan čovjek nema. Sve nam to govori da sama Fantazija kao da nije od ovoga Svijeta. Baš kao da je Fantazija jedan stranac, koji je iz nekih svemirkih daljina pohodio ovaj Svijet, unio u njega jedan urnebesni poredak kreacije duha. O tome se napominje na sličan način u ovome Calvinovom romanu. Na jednom mjestu u tom poglavlju je zapisano: „Ima misli u svemiru, to je konstatacija od koje uvijek moramo poći.“ Samo ovo književno djelo jeste jedan od brojnih dokaza da našim svemirom struje misli, koje ga osmišljavaju, i nude jedan pogled koji je usmjeren u njegove dubine. „A što ako su oni u pravu? Ako mi, dok pišem vjerujući da to činim da ih zavaram, ono što pišem doista diktiraju izvanzemaljska bića? Doista moram čekati objavljenje iz međuzvjezdanih prostora: moj roman se ne miče s mjesta.“ Zatim tom piscu dolazi u posjetu djevojka koja piše tezu o njegovim romanima za neki sveučilišni seminar. Ta djevojka je zapravo Lotaria, sestra od Čitateljice Ludmille. A potom mu u posjetu dolazi i Čitateljica Ludmilla: „Ne sumnjam da ste vi ta konkretna osoba, a ne netko drugi, zato što mi nalikujete na mnoge ljude koje sam upoznala, ali mene zanima onaj drugi, onaj Silas Flannery koji postoji u djelima Silasa Flanneryja i neovisan je o vama koji ste ovdje…“ Poglavlje se završava tako što pisac govori da ima namjeru napisati roman koji bi se sastojao od samih početaka romana, i da bi glavni lik trebao biti Čitatelj kojega uvijek prekidaju u čitanju. „Doista, čini se da se Čitatelj upravo sprema da krene. Ponijet će sa sobom roman Takakumija Ikoke Nasagu od lišća obasjanog mjesečinom da ga čita na putu.“ Premda se nikada ne završavaju, svi počeci romana imaju sve elemente kvalitetne pripovijesti, osim što se završavaju tamo gdje zaplet dolazi do vrhunca, tamo gdje su najzanimljiviji. S tim u vezi bi se moglo kazati da je ovo jedna zbirka prekinutih priča, koje na drugoj razini pripovijedanje o avanturama Čitatelja i Čitateljice uvezuje u jedan labavo strukturirani roman. Evo jednog zapisa u romanu na Sagu od lišća…: „Bila je vedra jesen; približavao se pun mjesec u studenome i ja sam s Makiko jednoga popodneva razgovarao o tome koje je mjesto najbolje za gledanje mjeseca kroz granje drveća. Ja sam smatrao da će na ledini ispod gingkova stabla odraz na sagu od opalog lišća dati mjesečini lelujav sjaj.“ U sljedećem poglavlju se govori o problematici kopije i originala književnog djela, i o tome da se sve zapravo falsificira. Od identiteta ljudi, pa do književnih djela: „ – Proces krivotvorenja, kad jednom krene, više se ne zaustavlja. Nalazimo se u zemlji u kojoj je falsificirano sve što se može falsificirati: slike u muzejima, zlatne šipke, autobusne karte.“ Rezultat tog falsificiranja je da se ne zna šta je istina, a šta je zapravo laž. Postoji jedan zanimljiv pojam, a to je simulakrum. On bi se mogao prevesti kao kopija bez originala. Mi kao da živimo Stvarnosti, koje su kopije kopija. Beskrajan niz kopija, dok je sam prvobitni original iščezao, a da mi ne znamo da li je postojao. Međutim, ljudski život bi zaista bio takav da ne postoji Fantazija. Više nego išta drugo, upravo ta Fantazija govori da se baš tu negdje krije doza originalnosti, božije neponovljivosti. A da toga nema, bili bi kao neke programirane kante, koje svaki dan obnove iste pokrete, koje su poput nekih robotiziranih lutki. Međutim, jedan paralelni Svijet je snažno prisutan tokom čitavog našeg života, jedan Svijet Fantazije. Mi taj Svijet moramo pronaći, moramo raspiriti pepeo iznad njegovog žara, koji tinja ispod površine, taj Svijet moramo steći. U nama se nalazi od rođenja, ali svi ljudi ne pronalaze taj pravi put do njega. Ali vidimo da je Italo Calvino taj put pronašao, jer je za njega naracija beskrajna mogućnost igre i kreacija mašte. Na tom putu dođemo i do poneke velike životne istine. Zatim čitatelj otpočinje sa čitanjem novoga romana koji se zove Oko prazne rake. „To pripovijedanje usklađuje svoje kretanje s polaganim kretanje potkova po stazama u usponu, prema mjestu gdje se krije tajna prošlosti i budućnosti, gdje se krije vrijeme namotano oko sebe samoga kao laso obješeno o jabuku na sedlu.“ Zatim se govori o snu kojeg sanja Čitatelj, a sanja da se nalazi u vlaku. Napolju je snijeg i magla, a on se nalazi na jednoj zabačenoj stanici, dok se na susjednom kolosijeku zaustavio drugi vlak koji je išao iz suprotnog pravca, i sva su mu stakla bila zamagljena: „Na prozoru nasuprot tvome, jedna ruka u rukavici kružnim pokretima briše zaleđeno staklo: pojavljuje se lik žene u oblaku krzna: – Ludmilla… zoveš je – Ludmilla, knjiga – pokušavaš joj kazati više gestama nego glasom – knjiga koju tražiš, našao sam je, evo je… i žuriš se spustiti staklo da bi joj pružio knjigu kroz ledene šipke što prekrivaju vlak kao gusta zavjesa.“ Čitatelj i Čitateljica prolaze čitavu jednu pustolovinu, jer su oni dvije polovine koje teže da se kroz pripovijedanje sjedine, dok im Svijet postavlja prepreke, koje oni moraju da savladaju. Zaista jedan stari pripovjedni model, kojeg je koristio još stari Volter, u svome romanu Kandid – u kojem dvoje mladih, koji se vole, bivaju razdvojeni, nakon čega oni pokušavaju da se pronađu u tom Svijetu, oni putuju Svijetom, traže jedno drugo, Svijetom koji je prepun opasnosti. To je jedan poznati pripovjedni model, još iz antičkog romana. Calvino koristi te klasične obrazce u ovom romanu. Samo je stvarnost sada razbijena u fragmente, vremensko-logički niz je ispresjecan, ali određena koherentnost, cjelovitost u rasparčanosti je i dalje zadržana. Zatim otpočinje čitanje novog romana Kakva priča tamo dolje čeka na svoj kraj? A tako uvijek i bude, nakon bure dođe zatišje, mir jedne tihe luke. U te mirne vode su uplovili i protagonosti ovog Calvinovog romana. Pozornica Svijeta je prepuštena novim Vremenima, novim junacima – koji će morati da prođu avanturu potrage. A to je potraga za drugom polovinom, jednim srodnim univerzumom, putem kojeg će se naš vlastiti univerzum oploditi. A time se sam život obnavlja i produžava. To je draž samoga života. Upravo na taj način život opstaje i obnavlja se. Sve je unaprijed predodređeno, na način da je ishod uvijek neizvjestan. To je sloboda izbora za život u Svijetu bez slobode izbora. Ali određena sloboda postoji, ako ništa sami biramo s kojim ćemo se Svijetom sjediniti, ako već ne biramo sami naš dolazak na Svijet. Rođeni smo protiv svoje volje, ali o nastavku priče možemo sami odlučivati. Tako je na kraju bilo i sa našim simpatičnim junacima ovog romana. Njihove priče su se sjedinile. Posljednje poglavlje otpočinje ovako: „Čitatelju vrijeme je da se tvoja nemirna plovidba završi u luci.“ Roman se završava tako što Čitatelj i Čitateljica postaju muž i žena, i oni leže u velikom bračnom krevetu: „Ludmilla sklapa knjigu, gasi svoju svjetiljku, spušta glavu na jastuk i kaže: – Ugasi i ti. Zar ti nije dosta čitanja? A ti: – Još samo trenutak. Upravo završavam roman Ako jedne zimske noći neki putnik Itala Calvina.“ Nakon pročitanog romana možemo zaključiti da se radi o jednom postmodernom mozaiku, koji na rasparčanosti svijeta pokušava uspostaviti neku cjelovitost. Putem započetih pripovijesti koje se nikada ne završavaju čitatelj se otisnuo na jedno putovanje Svijetom, jer te priče u svojoj ukupnosti daju presjek ovog modernog Svijeta. Na samom kraju romana se spominje jedna epizoda iz Hiljadu i jedne noći. U njoj se govori o Harunu Al Rašidu. Baš kao što i Hiljadu i jedna noć ima svoj osnovni okvir, koji se sastoji od Šeherzadinog pripovijedanja, tako se i putem okvira u ovome romanu, koji se sastoji od avantura Čitatelja i Čitateljice, omogućuje pričanje priča, jer se pripovijedanje u ovome romanu odvija na dvije razine. S tim da u ovome osvrtu nije bilo predstavljanja proznog tkiva započetih romana na drugoj razini pripovijedanja. Što je u ovom slučaju prepušteno užitku nekog novog Čitatelja. S druge strane je to pripovijest o procesu nastanka književnog djela, koje je osvijetljeno iz svih uglova, tako da se može kazati da glavni junak romana nisu ni Čitatelj i Čitateljica, nego zapravo samo književno djelo, koje ulazi u avanturu svog nastanka, u jednom novom postmodernom poretku Svijeta. To književno djelo je samo još jedan kaleidoskop stvarnosti. Ta stvarnost je u ovome romanu pronašla svoju novu i neponovljivu formu. Zaista jedan zanimljiv pristup narativnom kaleidoskopu i samim modusima pripovijedanja.

SMRT DŽEJMSA DŽOJSA (JAMES JOYCE) – SIMBOLIČKI ODRAZI SMRTI

Osvrt na zbirku priča „Smrt Jamesa Joycea“, Marijana Grakalića

U priči „Smrt Jamesa Joycea“ je zapisano: „Nekad se vjerovalo kako su grobne rake u zemlji šupljine u Jupiterovom bedru, iste onako tamne i vlažne, kakve su i u drvetu u kojem žive puhovi.“ To nam sugerira da grob nije zatvorena kategorija, u smislu da spomenici, koji pokušavaju da očuvaju sjećanje, samo pate od jedne iluzije vječnog trajanja. Skriveni procesi preobražavanja se odvijaju smrću, a njima su izloženi i tijelo i duša, dok mermerni spomenik ima svoj zasebni život. Tako na primjer srednjovjekovni stećci, nadgrobni spomenici, žive svoju egzistenciju. Oni su odavno izgubili vezu sa tijelom pokojnika, koje je preobraženo u zemlji prešlo u neke druge oblike, a stećci sada žive jedan sasvim novi život, koji ima jako malo veze sa njihovom izvornom namjenom. U priči je zapisano: „Odbačena puževa kućica simbol je svetog groba, onog u kojem će se ponovo jednom, ako Bog dade, uskrsnuti i potom živjeti vječno.“ Smrt je problem trajanja i vremena, bilo da je to vrijeme i trajanje Nepostojanja. Ako je čovjek jednom živio, vrijeme nakon smrti, vrijeme Nepostojanja, je vrijeme u kojem traje njegovo Nepostojanje, jer se vrijeme koje je proživljeno ne može izbrisati. U priči „Smrt Jamesa Joycea“ piše: „Tada sam shvatio da je smrt nepromjenjiva što se tiče vremena, da je i samo vrijeme također neka vrsta cenzure, i da je dobro za literaturu da ga se oslobodi.“

Smrt je konačna preobrazba u nešto, a ne znamo šta je to – zapisano je u priči „Naš sin i otac Zeus“. Život je proces preobražavanja. Ti preobražaji su vidljiviji na duši, jer je to polje gdje se odvijaju oni istinski preobražaji. Tijelo se na kraju preobražava u zemlju, s kojom se sjedinjuje. Ono sraste sa zemljom, prelazeći u ciklične preobražaje, koje doživljava zemlja. Međutim, nije poznato šta se zbiva sa dušom. U priči je navedeno da je duša „zaručnica Božja“. Što nam sugerira da postoje neke Nevidljive sfere, koje prožimaju preobražaje duše. Mitovi upleteni u trenutačni život, duhovni su odjeci prohujalih vremena. Mit je duhovna kategorija, koja preživljava pod velom tajne, upliće se u stvarnost novih vremena. Mit u tom procesu doživljava preobražaje, ali nastavlja egzistenciju. Mi na tom primjeru vidimo kako sfere duše preživljavaju vrijeme i tjelesne okove, kako fluidno protiču preobraženi kroz vrijeme, kako vode jednu neobičnu egzistenciju, prijanjajući za nove dane budućnosti, koji pristižu.

Priča „Parobrod za Ameriku“, također, govori o odlasku, kao što je smrt odlazak sa nadom u jedan novi svijet, tako da je brod koji vodi putnike u jedan novi svijet zapravo simbol smrti (brod koji nas vodi na drugu obalu), i nade za sretnijim nastavkom života. Taj San o Americi je često iluzija, jer nas i tamo čeka patnja preobražavanja, ili kako stoji zapisano u ovoj priči: „Vrevu nije smanjila hladnoća plavičasta predvečerja u luci. Miris znoja, duhana, rakije i zemlje koja mrtva čeka da prođe zima, kako bi obnovila bol i njegove drhtaje.“ Priroda na zemlji je u vječitom grču između postojanja i nepostojanja, između njihovog prožimanja i cikličnog smjenjivanja. Za umjetnost se kaže u priči „Večernja zvijezda“ da ima porijeklo u kosmičkim ciklusima i da ona nije „romantično svitanje duha“, već njegov „sveti pokrov“: „Ona je osebujno evanđelje slobode po kojem slikar slika da bi njegovi likovi živjeli i onda kada će ih pokrivati težak talog neizbježnog blatnog groba.“ Ne samo pojedinačni život, nego je propadanju izloženo vrijeme ukupnih naraštaja, koji se bore da produže što je moguće više svoje postojanje, ne birajući sredstva. O tom propadanju se piše u priči „Epoha Gmunda ili ratno roblje“: „A što uopće možemo očekivati kada su naši domovi prva zgarišta propadanja trule Evrope.“ Smrt je ono što obilježava nestanak čitave epohe, a taj proces prate velike povijesne drame, koje samo kao da su odjek tog kolektivnog straha naraštaja od nestanka, od potiranja. Takva povijesna drama, logori i progoni, nešto je što je obilježilo 20-to stoljeće: „Smrt u logoru nije ništa spiritualno, unatoč pričama, teorijama i krajnje nevjerojatnim idejama spasenja. Smrt je stvarna. Ona je posljedica straha, bolesti, neishranjenosti i očajanja. Sve vapi za bijegom, za promjenom.“ Smrt je sveprisutna, ona je upletena u našu svaku misao, ona se krije iza nje. Čak kad nas obuzme kratkotrajna vedrina, uvijek se tu prikrada misao o smrti, o konačnosti i prolaznosti. Tako da je smrt jedna od osnovnih čovjekovih preokupacija, jer kao i o Ljubavi, čovjek opsesivno razmišlja o smrti. Sa svakim sumrakom, sa svakim svitanjem, obnavljaju se misli o prolaznosti i smrti, koja je upletena u svaki mogući segment stvarnosti na zemlji. O tome se piše u priči „Božić 1918. Caričina rijeka“: „Gotovo bezglasno u ovom tihom božićnom sumraku teče voda u koritu Caričine rijeke. Nepregledna ravnica i njezine magle, njezino sivo mrtvačko ruho što je spaja s cijelom zemljom mrtvih, čije su duše predane svim vjetrovima…“

U priči „Slavenska sumornost“ se prepliće i dalje tema smrti. Spominje se tu Janus Pannonius, koji je opisao smrtovanje u jednoj elegiji, jer želi da se njegov pepeo obilježi stihovima. „Ljubav, bolest i smrt. Možda je sreća da sve u životu teče baš tim redom, jer je tako moguće lakše preplivati svaku rijeku i prijeći onaj put što vodi do groba.“ Smrt je neminovnost i samo plam svijeće u sumraku produžuje sjene ljudima okupljenim oko grobova, kako je zapisano u toj priči. Postoje periodi u povijesnom vremenu kada pritisak smrti postaje previše snažan, kada pritisne sve ljudske okolnosti. To je vrijeme stradanja, kada Tanatos nadjača Eros, kada Smrt potisne Ljubav na marginu, preuzimajući sve tvrđave ljudskog postojanja. To je kosmička borba, jer Eros (ili Ljubav) pokušava da povrati izgubljene položaje, da ljudskom životu povrati jedan kosmički balans. „Čovjek bez ljubavi je kao hram bez molitve.“ – zapisano je u priči „Zvono želja“.

Čak i kad to vrijeme smrti postane neizdrživ balast postojanja, život tinja pod njim, kao žar ispod pepela. U priči „Na dušni dan1922.“ je zapisano: „Sad žele da i nebo zovem drugačije i da ubijem u sebi onaj osjećaj za zemlju koji mi daju groblja i naši mrtvi.“ Smrt je podložna krivotvorenju, jer se često ljudsko stradanje uokviri u jedan društveno prihvatljiv okvir. To dolazi otuda što je smrt moćno sredstvo manipulacije, jer prodire u one osnovne strahove ljudske. Tada dolazi do toga da u smrti više nismo ono što smo bili tokom života, kako je zapisano u toj priči. „Neka svi mrtvi ožive, ako zbog ničega drugog, onda samo zato da kažu tko su i koje im je ime.“ Premda se u ovoj zbirci priča motiv smrti nameće kao vezivno tkivo, koje se svojim nitima provlači kroz sve slojeve, kroz sve narativne prolaze, to ne znači da ova zbirka ne zahvata vrelo života. Ali to je život koji gubi svoje vrijeme, život koji je pognut pod teretom starosti, jer vrijeme života o kojem se govori, sve više postaje kategorija prošlosti. Ali jedan narativni labirint životnih Fenomena je jako lijepo razvijen, dok je smrt samo neugodni gost, koji se prikrada i provlači kroz sve tajne prolaze vidljivog i nevidljivog.

U priči „Oholi hir“ je zapisano: „Ponekad me obuzme osjećaj da je vrijeme nestalo i da se zbog toga sve čini nestvarnim.“ Kad jedno vrijeme prohuji, a čovjek to vrijeme nadživi, onda on postaje poput prozirnog bića, čije postojanje gotovo da niko ne može posvjedočiti. Upravo u tim preobražajima se oblikuju sakralne dimenzije čovjekovog duha, jer mit o anđelima nije izmišljen, samo je potrebno mnogo vremena da prođe, dok ne spoznamo njegovu istinitost, a to je moguće samo ukoliko sakralni preobražaji zahvate i naše biće. Priča „Banova posmrtna maska“ je, također, obilježena temom smrti: „Moje lice neće biti izgubljeno. Duša će već otkriti svoju istinu kad dođe na konačnu ispovijed i kada se pretvori u ono što dragi Bog želi. Maska će međutim biti nova, ponovno napravljena da pokrije moje lice koje sam godinama imao i da takva, od sad i zauvijek svjedoči o meni, o tome kakav sam bio. Izostavit će se propadanje i trag starosti, uočljiva skepsa u očima. Maska, to ću u smrti biti ja. Bit ću ono što želim, ono što inače nisam mogao.“ Život može biti sila, koja je u stanju preobraziti sve, pa čak i smrt, zapisano je u priči „Smrt Kirova“. Premda se jako mnogo govori o smrti, tu nema teške atmosfere, koja „pritišće prema blatu i podzemlju“ (priča „Madež Miramare“). U priči „Danse Macabre“ se citira Evanđelje po Jakovu, gdje se kaže da trebamo tražiti smrt, poput mrtvih koji traže život. „Doći će smrt i neće imati oči. Sve je ona već vidjela.“, zapisano je u toj priči. Čitava ova zbirka priča traga za jednim vremenom koje je prohujalo, jer je sada 20-to stoljeće stvar prošlosti. To je jedno vrijeme koje ili je umrlo ili je u procesu umiranja. Baš kao more koje se povlači sa kopna, iza kojeg ostaju samo izolirane, pojedinačne barice sa morskom vodom. Takve su više ili manje sve ljudske sudbine, proistekle iz tog 20-tog stoljeća. Taj problem sažima priča „Ljudi umiru, gradovi ostaju“. Životi nestaju, ali gradovi kao korita rijeke života preostaju, s potencijalom da se poneki oblik prohujalih života zadrži i obnovi: „Sjetim se žene koje više nema i njenih prvih snimaka starinskom kamerom. Negdje još postoji film u kojem kao dječak trčim prema Mostu uzdaha, kao i slike načinjene u trenutku dok nas dvoje poziramo obučeni u kostime princa i princeze dječjeg karnevala.“ Ove priče zahvataju jedno povijesno odumiranje. To je svojevrsno iščezavanje vremena čitavih naraštaja, što više nije pitanje individualne sudbine, nego jedne kolektivne neminovnosti, i to je jedan veliki proces, kojemu podliježu povijesne zakonitosti postojanja ljudskog roda. To odumiranje povijesnog vremena je opisano u priči „Oporavak vječnog sata“: „Sve u životu blijedi. Mnogi događaji i sjećanja na njih postanu vremenom dio podsvijesti, selektivno, poput kucanja sata, pa ih se sjetimo samo ponekad, na pola šest, u podne, ili nikad ako propustimo zakazani trenutak. Vrijeme ima beskonačnu prirodu, poput grijeha, sat nas ipak na to može podsjetiti i onda kada se najmanje nadamo.“

Posljedni dio ove zbirke sve više zahvata to povijesno raspadanje, povijesnu smrt, jer nove generacije nasljeđuju jedan potrošeni svijet, koji je u stanju raspadanja, pokušavajući da na tim ruševinama uspostave vlastito kruženje, ali je pritisak povijesnog Tanatosa, koji se nasljeđuje, previše snažan, tako da on uveliko remeti želje novih naraštaja. Tako je u priči „Apokalipsa po pazinskoj jami“ zapisano: „Uporište za to daje nam upravo najveći od svih alkemičara Theophrastus Bobastus von Hohenheim Paracelzus u čuvenoj rečenici koja glasi: Veliko djelo može se izvesti jedino ako cio svijet uđe u majku (Zemlju) i umre. Dakle, solve et coagula, raspadanje i sjedinjenje, smrt i ponovno rođenje, povratak u maternicu radi napuštanja i razaranja postojećeg kako bi se ostvarilo novo tijelo, društvo, novi svijet i novo biće.“ Ova zbirka priča pokušava uhvatiti dijagnozu života, koji je izložen smrti, procesima raspadanja. Šta preostaje od života, čemu je sam takav život izložen? Na ta pitanja ova knjiga pokušava pronaći odgovore, ili postaviti barem poneko novo pitanje. Neko je nekad rekao da nema života bez promjene života. Prelaze postojanja između naraštaja prati smrt, velika drama, ali i brojni drugi složeni procesi. Procese odumiranja, individualnog i povijesnog, ova zbirka priča pokušava zahvatiti u njenim složenim odrazima. Tako je u priči „Udovica u sobi visokih sjena“ zapisano: „Smrt je mračni posao, naročito sada kad se podzemlje oslobodilo i sigurno ni zbog čega ne misli do jutra napustiti izgubljene slike grada.“ Sjećanja su jedino ono što istinski posjedujemo. Vrijeme potire sjećanja; ako ne pronađemo način da ih sačuvamo i učinimo trajnijim, gubimo sve. Tako da je oblikovanje sjećanja u jeziku, istraživanje prohujalih vremena, nad koja se nadvija magla ništavila prolaznosti, uistinu vrijedan posao. Samo na taj način se mogu otvoriti nove staze budućnosti, jer smisao života je traganje za smislom.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 14. 12. 2o23.