.

Iranskoj aktivistici za ljudska prava Narges Mohammadi je prije par dana uručena Nobelova nagrada. Na konferenciji za novinare u Oslu u subotu, Kiana Rahmani je pročitala poruku svoje majke, u kojoj je zatvorena aktivistica pohvalila ulogu međunarodnih medija u “prenošenju glasa neistomišljenika, demonstranata i branitelja ljudskih prava svijetu”.

“Iranskom društvu je potrebna globalna podrška, a vi, novinari i medijski profesionalci ste naši najveći i najvažniji saveznici u teškoj borbi protiv destruktivne tiranije vlasti Islamske Republike. Iskreno vam zahvaljujem na vašim naporima, za sve što ste učinili za nas”, navela je Mohammadi.

Kiana Rahmani je rekla da ima malo nada da će ponovo vidjeti svoju majku.

“Možda ću je vidjeti za 30 ili 40 godina, ali mislim da je više neću vidjeti. Ali to nije važno, jer će moja majka zauvijek živjeti u mom srcu”, rekla je Kiana.

Mohammadijev brat i suprug rekli su novinarima u Oslu da ona planira štrajk glađu u nedjelju u znak solidarnosti s vjerskom manjinom Baha’i u Iranu.

Rahmanijev suprug Taghi ranije je rekao da nije mogao da vidi svoju ženu 11 godina, a njihova djeca nisu vidjela majku sedam.

Narges Mohammadi je 19. žena koja je dobila Nobelovu nagradu za mir i druga Iranka nakon što je aktivistkinja za ljudska prava Shirin Ebadi dobila ovu nagradu 2003. godine.

To je peti put u 122-godišnjoj historiji dodjele nagrada da se nagrada za mir dodjeljuje nekome ko je u zatvoru ili u kućnom pritvoru.

Za ovu prigodu sam preveo jedno dirljivo pismo podrške autorice Anne Gien upućeno Anni Sorokin koja je bila u zatvoru poput nobelovke Narges Mohammadi:

.

„ONI TE ČINE PRKOSNIM DJETETOM“

..

Draga Anna,

Ovo je jedna ispovijest… Ne, još jednom ispočetka. Taj pojam je strašan, jer zvuči cinično s obzirom na činjenicu da ti sjediš na jednoj pravoj sudskoj stolici, sa pravim lisicama i jednom pravom presudom, koja te može odvesti u zatvor na najmanje četiri godine. Ove metafore su gotovo za podsmijeh. Tako, još jednom ispočetka. Anna, vjerujem, da sam se u tebe zaljubila. Ne, ne, to nije ljubav, u muškom smislu, kada pomisle na ljubav: ova ubojita ljubav je upakovana u svilenu haljinu i kožu od breskve. Moja ljubav je istinska. Jer za nju ne važi, šta ti jesi, nego, šta si ti uradila.

Ljuta sam na sve te članke, u kojima te žele prikazati onako kako te oni vide. U dugim, odvratnim izljevima, idu jedan za drugim sa Anđeo-sa-ledenoplavim-očima sranjima; već je gotovo kompulzivno, to prerađivanje Tvoga tijela. Oni mu se obraćaju, imenuju ga, premjeravaju svaki centimetar, ispituju materijal, viskozu, ne, svilu, oni zapravo imaju jednog stilistu na sudskom ročištu, razmažena zvijer, oni otkidaju svilu sa tvoga tijela, pipaju te, obilježavaju te, naslov iza naslova, sa njihovim pohlepnim malim prstima oni oblikuju tvoje djetinje prkosno lice, tvoju čekinjastu kosu, tvoju Céline-torbu, tvoje Prada-cipele, tvoje tužne oči.

Tvoja priča je priča jedne žene. Kakva je razlika između onoga, što si ti učinila i onoga, što predsjednik Sjedinjenih Država čini? Predsjednik ove zemlje, njegova policija te je svezala u lisice. Predsjednik sebe naziva najvišim Sudom, kako za vlastiu krivicu ne bi morao odgovarati. Ova razlika je, draga Anna, penis i tok novca.

Dakle, moja ljubav je drugačija. Vjerujem, momenat, kada me je obuzela, bio je potpuno neprimjetan. Postoji ta scena, da ti u Marakešu sjediš u jednoj vili, vila, o kojoj se radi, vila, je bila tvoj zatvor. Tu ti sjediš u svakom slučaju, utonula u tvoj preveliki kućni mantil sa Audrey-Hepburn sunčanim naočalama i jednim telefonom koji je velik kao tvoje lice. Iza tebe jedan pejzaž, neki pejzaž mora biti, jedan od pejzaža, koji si vidjela hiljadu puta, kao što sam ja tebe vidjela hiljadu puta, ta netaknuta brda, koja viču na nas sa hiljadu lijepih malih razglednica, koje prikazuju život. Odmor, koji vrišti za avanturama, kao u filmu, 62 000 Eura košta jedan takav odmor, besprijekoran i bez slasti. To ti sebi nisi mogla priuštiti, ali si uspjela. Mnogo više nego što se može izraziti kroz jednu sumu novca.

Ti sjediš potpuno sama na toj stolici, prazni, pusti pejzaž u pozadini, kao jedna kulisa, pozorište, ko je više pozorište, ti ili brda iz Pappmachéa pozadi? Ti pružaš svoju ruku, nezgrapno je pružaš od sebe, u svim pravcima, fotografiraš svoje lice sa tim velikim telefonom iz svih pravaca, kao da sebe samu želiš uvjeriti, da je ono zaista tu.

U tom si trenutku ti bila Alisa iza ogledala. Ti si pronašla ključ, a vrata, kroz koja si morala proći, postala su odjednom sićišna, i baš tada si ti odjednom postala deset metara visoka, da, ti si bila zapravo u tom trenutku veća od života. Taj život, da, ah da, šta je bilo u tom jednom životu? To je bio život, ovaj život, koji lebdi iznad svih života, život, koji tako mnogo života želi živjeti, život obećanja, život svih života, ovaj život, koji se iz svih uglova i krajeva izvlači iz magičnog šešira. Ti si stupila u jedan svijet pun ludih šeširdžija i mačaka, koje je bilo lako očarati, jer su vjerovali u život, život, koji su tamo živjeli, život, u koji si se ti lakim korakom iskrala, i sada si ti pred policijom ovog kralja-Srca sa plavom perikom, koji svačiju glavu želi odrezati, da, ti moraš biti pokazana u ovom Show-procesu, jer si ti sama pokazala, da život, koji ti živiš, zapravo ne postoji.

U kojem si filmu sada završila? Iza tvojih leđa smeđe-ozbiljni redovi sudske sale, kulise, kao nijedne druge. Zar to nismo hiljadu puta vidjeli na televiziji? Sud, vrhunac svakog spektakla. Ovdje više ničeg nema, čime bi se mogla osigurati, sada drugi oblikuju tvoju sliku, a tvoje ruke su svezane. Lisice, one su prave.

Ti si se igrala „odrasle djevojke“

Oni te čine „prkosnim djetetom“, Anna, zato te moraju kazniti. Zato, jer si se igrala odrasle. Kao djeca kažemo „Ja sam“ i mislimo: „Ja igram, ja sam na redu.“ Onda, odjednom smo odrasli, i odjednom novac je novac. Jedan bankar je jedan bankar. Predsjednik je predsjednik. Jedna nasljednica je jedna nasljednica. Ali da li smo prestali da se igramo? Može li čovjek bankar biti, bez da se igra bankara, bez snažno blješteće, ukočene smart-smooth Figure u glavi, koja na kraju završava ranjavanjem Sharon Stone ili u najmanju ruku oranjem sunčevog zalaska jednim Maserati autom. Mogu li ispeći jedan kolač, bez da se pri tome osjećam kao Juliette Binoche u filmu sa prašinom od brašna na nosu i sa vrtom sa kariranim stoljnjacima i šuškavim poljem lavande ispod prozora. Mogu li biti slikarka, bez da o sebi razmišljam kao slikarka, jedna divlja slikarka sa cigaretom u uglu usta, dubokim, tjelesnim mislima i flekama od boje u kosi? Postoji li jedan život bez fikcije? Da li su granice ove fikcije Zakon?

Uvijek sam gajila ljubav prema krivotvoriteljima, mađioničarima, šibicarima, prema velikom, sjajnom kao-da, jer u kao-da je mnogo više „biti“ nego u jednom „to je tako.“ Jedno prerušeno dijete zaluta u Wall Street i svojom krinkom ogoljava krinku ljudi sa sivim odjelima i kožnim koferima sa inicijalima kao jedan kostim svakodnevnice igre odraslih. Svaki dan se igramo, mi se igramo poziva, igramo se ljubavi i igramo se politike. I tu ima više igre nego u umjetnosti? To je jedna igra, koja se igra igre, jedno „kao da se igramo“ sa svom ozbiljnošću, koja je za to potrebna, kako bi pojmili, jer baš tu leži ono ozbiljno.

Fikcija je umjetnost, i podvala, to je velika umjetnost. Povrh svega, kada svaka umjetnost padne u vodu, da, onda dobija podvala još više na umjetničkoj žestini, ona postaje jedina umjetnost, dolazi nazad do biti umjetnosti, do Mimesisa, tako blizu Bogu, u imitaciji, oh, kako si dobro to učinio.

Na Instagramu imaš hiljade pratilaca. Ti sama pratiš samo tri profila. Kada te je neko jednom pitao, ti si rekla, da želiš biti sudionik. Ona koja djeluje, još više glumica, ona koja je promatrana, koja se vidi u onome što radi, u onome što ona jeste. Ogledalce, ogledalce, ah. Ti znaš, kako se priča završava.

Ti si bila akterka, potom si ti stvorila vlastitu sliku. Ti si stvorila jedan svijet, to je bio posao. I to kakav posao! Ja sam zaljubljena u tvoj rad, jer si ti glumila ženu-boginju. Ti si bila kreacija, Anna. Ti nisi imala volje da budeš suho rebro, slomljeno i oblikovano prema formama ovog velikog muškog uređenja države, zakona, koji udahnjuje samo onoliko života, kako bi u njemu mogao funkcionirati. Ne, ti si htjela sama rebarca jesti, sa čistim manikiranim rukama od alabastera, veliko ždreranje, da, God save America. Šta si ti učinila, da ne možeš priuštiti otpor? Otpor protiv šuplje logike posla u jednom svijetu, koji je izmislio novac. U kojem se umjetnost utapa u iskustvu, koji je umotan sa 1000 metara svilenog papira, i mlazom ugašen. U kojem između Jeff Koonsa i Jochena Schweizera samo par milja leži, a koji je plaćen slobodnim pristupom liniji prioriteta. U Taxi-u se bolje plače nego u Metro-u. Ryanair nema ni vrećice za povraćanje.

Volim te, jer si stvorila jedno umjetničko djelo. Možda najbolje, koje sam ikada vidjela. Jednu one women predstavu. Sa tobom u glavnoj ulozi. Ti nisi htjela ništa drugo nego pravi život. A taj pravi život, koji si htjela, postoji samo na filmu. Znam, zidovi su stvarni, i oni su nešto, za što čovjek nije pronašao ključ. I meni je strašno žao, Anna. Ali znaš li, film, još nije na svome kraju. To je tvoj film, jer se odigrava u tvojoj glavi. I tebe srećom niko neće brzo otpisati.

U Ljubavi, tvoja Anna!

.