Zoran Filipović: VOĆIN 16.12.1991.

410154031_1152230465753237_7399830544065090981_n

Ulomak iz moje knjige „Dnevnik smrti“ i monografske knjige „1991.“ odnosi se na masakr u selu Voćin u koji sam ušao s Hrvatskom vojskom 16. prosinca 1991. godine:
.
„…Danas smo ušli u Voćin, selo udaljeno dvadesetak kilometara od Slatine. Ono što sam tu tada vidio neću moći zaboraviti cijeli život. Zauvijek će u mojoj memoriji ostati stravične slike otjelovljenog zla: masakrirana tijela staraca razbacana po cijelome mjestu, ubijeni na najsvirepiji mogući način.
Još dok smo prilazili selu, nešto dalje od Mikleuša gdje se silazi s magistralne ceste i nastavlja lokalnim putem, počele su slike strave. Još na samom prilazu selu Četekovac, u kojem je još u mjesecu rujnu izvršen stravičan pokolj, počinje uvod u pakao. Neka vrsta demonske predigre, za slike strave koje će uslijediti u Voćinu.
Dan je bio maglovit, siv i hladan, pakleno hladan. Vidljivost je bila slaba i nije se vidjelo na daleko, možda tek na nekih tridesetak metara. Dok se vozimo niz put, iz magle ranog jutra, lijevo i desno od nas, izranjaju spaljene kuće, crne i turobne. Ovi nekadašnji nečiji domovi sada su samo budili jezu. U cijelome tome prizoru nije bilo ni traga boje. Kuće su bile crne, sve ostalo je bilo sivo. Izranjale su u ravnomjernom ritmu, kako bi auto išao naprijed. Red po red spaljenih crnih ruševina otrgnuo bi se iz magle, zaskočio bi nam u lice i nestao iza nas, da bi njihova mjesta zauzele neke nove koje su, bojao si se u sebi, dolazile u beskonačnom redu.
Na cesti, pored ceste, u dvorištima kuća, ubijene domaće životinje. Krave. Svinje. Konji. Psi. Ležale su smrznute i ukočene tamo gdje su nekada živjele i gdje ih je smrt zatekla. Preko ceste porušena stabla, bivše barikade, sada su pomaknuta u stranu. U cijelom prizoru nigdje nijednog čovjeka. Samo njegovi tragovi. U prizorima zla i zločina.
Od Četekovca do Voćina luta napuštena stoka. Svinje. Krave. Lutaju uz cestu u potrazi za hranom. Pred Voćinom sam vidio i par konja kako tumara smrznutim poljem.
Na ulazu u Voćin – rampa. Pored rampe – bunker. Tu je bilo njihovo mitraljesko gnijezdo. Puno smo takvih bunkera vidjeli uz put, ali nismo stajali da ih razgledamo. Još uvijek su moguća iznenađenja. Vjerojatno ih je još nešto ostalo po okolnim šumarcima, gdje se moguće još uvijek skrivaju.
Voćin je bilo nakada bogato selo s većinskim srpskim pučanstvom. Hrvati su tu živjeli u znatnoj manjini. Još je u proljeće tu dolazio psihijatar Rašković da srbuje i poziva i ostale Srbe na ustanak i oružanu pobunu. Ni od koga ometani, prijetili su svojim susjedima Hrvatima onime što su ovih dana i sproveli u djelo, masovnim masakrom. Vidio sam o tome videokazetu koju je tada, na tome mjestu, snimio lokalni videoamater.
Kada se vozi glavnom cestom, od ulaza do središta sela, sve se naizgled čini u redu. Nema spaljenih kuća, rupa u cesti od ispaljenih granata. Nema nikakvih vidljivih tragova borbe. Jedino što je pusto. Što nema ljudi. Tu i tamo vidi se pokoji hrvatski vojnik koji izroni iz magle i to je sve. Nema čak ni zvuka. Kao da gledate neki nijemi film. Nema glasanja krava ili laveža pasa, cvrkuta ptica na drveću. Sve kao da je umrlo. Čak i zvuk. Jedino nakratko iz magle izroni topot koraka vojničkih čizama i tamo ponovo nestane. I to je sve.
Jeziv je osjećaj smrti na takvom mjestu, gdje čak ni zvuk nema pravo na život. Sve izlazi i ponovo nestaje u magli. Gardisti. Kuće. U samome središtu sela leševi smrznutih životinja po kojima se uhvatilo inje. U nijemom posljednjem kriku, razjapljene smrznute čeljusti ubijene svinje. Njen krik je kao i krik sela, nečujan i trajan.
Lijevo od puta, uz rijeku, prema mostu, spaljena autobusna stanica i buffet. Na maloj terasi iza njega, uz rijeku, pršti i ledi se u letu vodoskok od puknute vodovodne cijevi. Oko njega izgorene stolice, stolovi i čađave čaše, pod finom caklinom od tankoga leda.
Pošli smo putem desno, prema samoposluživanju. Odatle negdje vodi drvored, ili ono što je od njega ostalo. Put je zasut granjem i neeksplodiranim minama. Puno ih je okolo, nevjerojatno puno i treba dobro paziti da se neka slučajno ne zakači nogom. Kraj drvoreda gubi se u magli. Tamo je bila crkva. Katolička. Četnici su je koristili kao skladište municije. Za mještane Hrvate to je bilo svetište Majke Božje Voćinske. Dolazili su ljudi iz cijeloga kraja, jednom na godinu, kada je župna svečanost. Za povjesničare umjetnosti to je bio spomenik kulture nulte kategorije. Jedna od najstarijih crkvi u tome dijelu Hrvatske.
Za sve nas sada, ruševina. Ni kamen na kamenu od nje nije ostao. Digli su je u zrak sa svom municijom koja je u njoj bila. A bilo je puno. To se vidi po onome što je ostalo, razbacano od detonacije. Neki kažu da su unutra držali i ljude, kada je sve otišlo u zrak. Međutim, to nije dokazano, mada puno ljudi u selu manjka.
Vratili smo se do središta sela i produžili putem, pravo uz potok. Kod pravoslavne smo crkve susreli kamion koji je po selu sakupljao leševe masakriranih Hrvata. Kamion je bio pun. Na njegovoj otvorenoj platformi ležala su tijela mučenih ljudi. Starci i starice prerezanih vratova i sjekirom u znaku križa razbijenih lubanja. Često su im ruke bile vezane, a često i odrezane udarcem sjekire ili otpiljene motornom pilom za drva. I ruke. I noge. U jedne je žene lice bilo potpuno ljubičasto. Nju su vjerojatno zadavili.
U pozadini toga prizora, kao prikladna scenografija, pravoslavna crkva. Duhovnome ocu pravoslavne pastve nisu izgleda smetali ovakvi “nestašluci” njegovih vjernika. Gardisti mi kažu da su mu ispod kreveta pronašli automatsku pušku. Ne čudi me. Njegovoj crkvi niti jedan prozor nije bio razbijen. Kao, uostalom, nijednoj srpskoj kući. Hrvatske su prošle malo drugačije. Barem s jednom tenkovskom granatom, ako nisu zapaljene.
Hrvatske su kuće uglavnom grupirane u dijelu sela oko katoličke crkve. Tako je zločincima bilo lakše izvršiti ovaj pokolj, jer im je sve bilo pod ruku, na jednome mjestu. U jednoj od kuća, u ulici koja ide pored crkve, pronašao sam bračni par Medved. Mirko i Elizabeta bili su četnički taoci puna četiri mjeseca, kao uostalom i svi mještani koji su tada ostali u selu. Četnici su ih koristili kao roblje. Morali su raditi, brinuti se za hranu i ogrjev i čistiti iza njih. Kada su pošli ubili su Mirka Medveda na pragu njegove kuće. Više im nije trebao.
Pored stare kuće Medvedovih, sin je sagradio novu, udobnu katnicu. U nju su se uselili četnici. Kada smo sada obilazili kuću, našli smo puno JNA uniformi i obuće. Na jednim čizmama izuzetno malog broja, gospođa Medved, koja je radila kao učiteljica u seoskoj školi, prepoznala je potpis i ime svoga kolege s posla, također učitelja.
Nešto poviše, na brdu, u drugoj kući, stradala je obitelj Šimić. Njih troje. Baka je zaklana na svome krevetu. Bila je stara i nepokretna. Na jastuku se vidi velika lokva smrznute krvi. Drugo dvoje su zaklali u kuhinji na podu. Pod je od linoleuma i cijela je lokva ostala, smrznuta u krvavi crveni led. Imali su oko šezdeset godina. Baka je imala sedamdeset osam. Poslije su ih bacili u rupu iza kuće. Kada su sada izvađeni, stari je Ivan Šimić imao svezane ruke. Može se samo pretpostaviti što su mu sve radili prije nego su ga ubili. Možda mu je smrt ipak došla kao olakšanje.
Nešto niže od kuće Šimićevih, na križanju seoskih putova, nalazi se raspelo. Netko je Isusu na križu dodao i veliki hrvatski barjak. Isus je rafalom iz strojnice pogođen po grudima. Zastava po sebi ima neke čudne fleke. Vjerojatno je bila negdje zakopana u zemlji, dok su četnici boravili u selu, i tek je sada ponovno iskopana. U podnožju raspela jedna velika kućna ura i pregršt bačenih papirnatih jugoslavenskih novčanica. Taj novac više nigdje ne vrijedi, kvaran je, i njime već odavno nigdje ništa ne možete kupiti. Osim ljudski život, od Belih orlova. Njime su vjerojatno bili plaćani za svoja zlodjela.
Pošli smo za kamionom u Slatinu, gdje su tijela prevožena. U mrtvačnici, na groblju, više nema mjesta. Dvadesetak metara dugi hodnik prekriven je leševima i pronađenim dijelovima ljudskih tijela. Svaki od ubijenih originalni je ručni rad nekoga od četnika. Dali su si mašti na volju – niti jedna žrtva nije ubijena na isti način. Jedan karbonizirani leš s lisičinama na rukama bio je prvo kastriran dok je još bio živ, zatim je mučen na razne druge načine i naposljetku spaljen. Na desnoj nozi, ogoljenoj do kosti, još uvijek mu stoji Adidas tenisica. Negdje su pronađeni samo dijelovi tijela, negdje samo tijelo bez udova i glave. Neki su zaklani nožem, drugi ubijeni sjekirom ili krampom. Nekima je samo vrat odrezan, drugima je razmrskana cijela glava. Kakav je to bio grijeh ovih ljudi da bi umrli na takav način?
Tu više nema mjesta za nova tijela. Voze ih u Slatinski Medicinski centar i slažu u hodniku na pod. Momci koji ih istovaruju svako malo trče i povraćaju.
Prenoćili smo u Slatini. Đuka, moj kolega sa studija arhitekture, pokazuje mi video snimljen ovog proljeća u Voćinu, kada je tu gostovao Jovan Rašković, duhovni otac svih Srba u Hrvatskoj. Već je tada sve bilo jasno, za onog tko je htio vidjeti…“