Dobro je počela. S nešto nade da je ona strašna 2023. prošla kliknem par puta dnevno na BBC World, ali odmah vidim trenutni staccato frenetično pojačanih bombardiranja, droniranja, isklicanja broja poginulih običnih ljudi. U dva dana bogme dalekometni ubojice stišću li stišću gumbe, pijući šampanjac ili u adrenalinu ubijanja.
Meni svakom slučaju ponestaje svaka riječ, već u razgovoru sa samim sobom. Jer još i razgovarati s nekim o tome bila bi samo razmjena šupljih rečenica. Društvenost dakle upražnjavamo razgovorima o tehnici i zamkama kuhanja sarme, o toplom vremenu ove navodno ‘zime’, a ne o pristojnom gospodinu koji je dobio nož u desnu stranu potiljka jer je (opozicioni) političar na Tajvanu i nosi odijela. Uvježban još od agresije na Ukrajinu – kada je ono bila, prošle, pretprošle godine? – iz predostrožnosti i da se obranim, držim slušalice na ušima i slušam radio stanicu koja pušta samo klasičnu muziku i malo jazza nula do dvadeset i četiri.
Svake godine sve opreznije čestitam za novu godinu, ove ekstremno, bojeći se da ću izazvati (neizrečenu) buru negodovanja, nesporazum. Za NG 2024 još je najlakše onima koji su se pravovremeno, ‘još davno’, oprostili od umjetnog endorfina društvenosti, ili ih je nešto prikovalo za samoću ili krevet.
Ovo o prvih 72 sata (uključujem 31.12., on tome pripada) Nove zapisujem iz pozicije luksuza, jer nisam poslan iznad Polarnog kruga, ne bježim po Ukrajini kao muha bez glave tražeći mjesto gdje ne padaju bombe, niti bježim po Palestini gdje možda ne padaju, niti sam talac Židov i ne znam mjesecima ni gdje sam, a nož se klati za pasom mojih čuvara.
To je faktički moj početak nove godine 2024. – Sigurno, trebao bih udariti brigu na veselje ili nešto pametno i dalekometno isfilozofirali. Možda budem, u ožujku.
Nenad Popović