Zatekla me i potresla vijest da je Jasmin umro. Vjerojatno zato što se znamo još od mladosti, a ona je, sama po sebi, dakako, neumrla. U mojoj predodžbi on je posjedovao ista takva svojstva, kao što i priliči izvornoj zagrebačkoj ikoni sretnih i moćnih osamdesetih. Frend, fotograf, reporter, pisac, avanturista, napose umjetnik, doajen naše novinarske fotografije i jedan od trojice izvorne fotografske grupe meko okidanje m.o. (s Vesovićem i Posavcem). ”Poletova fotografija” je upravo zahvaljujući njima postala i ostala kultna pojava. Jasmin je putovao, najviše na istok kojeg je istraživao fotografirao i opisivao. Njegova fotografija pada lijesa preminulog Jurija Andropova, generalnog sekretara KP SSSR-a, kojeg članovi komiteta te 1984. posrćući iznose kako bi ga pokopali u nekropoli Kremlja stvarno je i simbolički oslikala kraj, to jest pad jednog vremena i jednog režima. Stoga nije nikakvo čudo da je uvrštena među sto najznačajnijih fotografija XX. vijeka. Senzibilitet trenutka, gotovo savršeni osjećaj za okidanje i kadriranje temeljna je vrijednost Krpanovih fotografija. Taj talent prisutan je od samog početka, od prvih objavljenih fotografija u omladinskoj štampi pa sve do novijih iz Azije, kako se to može vidjeti i u njegovoj fotografskoj monografiji ”Dobro jutro, Sajgon” iz 2014. Nekako sam slutio da je ta knjiga kao i druge fotografije Vijetnama ustvari neka vrsta nadoknade koju je bio dužan samom sebi. U njima prevladavaju svakodnevni motivi iza kojih se krije jedan gotovo nostalgični štih, pokušaj da se kroz sadašnjost ispita i ono iz čega je ona nastala. Kao u stilu; što je bilo nakon Lovca na jelene, to jest nakon dugog i surovog rata, nakon tih nesretnih i krvavih sudbina. Kakva se to stvarnost stvorila? Isto pitanje odnosno naboj karakteriziraju i fotografije iz Sovjetskog Saveza, Bliskog Istoka i drugih katastrofičnih mjesta i predjela koje je snimao. Kakav je uopće život nakon što je željezna zavjesa nestala? Kakav je Vijetnam, Kina, Irak, nakon svih udesa? Čitav opus svjedoči: Gle, svakodnevica djeluje normalno. No, ipak se pitam, pokušavam da vidim, snimim, svjedočim kako samo notorna mimikrija prekriva kobnu suštinu. Zato treba raditi, bilježiti, vidjeti…

Jasmin Krpan nije bio samo fotograf. Bio je pojam svega onoga što se protivi banalnosti i površnosti ovog novog vremena, istinit i iskren u svojim nastojanjima koliko god da skorojevići prekrivali zbilju velom i zatvarali oči. Njegov čuveni portret Johnnyja Štulića tek je jedan od primjera prkosa zašto se i dalje hoda stisnutih usana. Jasmin Krpan je klasik kulture osamdesetih, jedinstven i neponovljiv, istinska veličina prakse vremena u kojem smo stasali i koje nas je izgradilo. Slava mu vječna.