Pokušavam to prevesti: Brinem li se o sebi, radim li u interesu svoga dobra, barem ponekad? Čistim li lonac od kamenca, tu svoju vlastitu dušu, jedinu koju posjedujem? Jesam li blaga prema popravljivima i tvrda prema okorjelima, čija samoživost kipi preko ruba posude? Na skali netrpeljivosti, spustim li se barem do “četvorke”, ne dajući da me do krajnje mjere “nadignu” stvari koje su me potkapale od mladosti? Glupost, umišljenost, pizma, spletkarenje, grabež svakovrsni, prijetvornost, lažljivost, kamenje na putu, ljute li me mrvicu manje nego li jučer, prekjučer?

Jesam li odustala od popravljanja svijeta, istjerivanja pravde, lijevanja znanja kroz lijevak na tjemenu čakru, šopanja debelih gusaka skupim žitaricama iz svojih starih hambara? Jesam, naravno. Obožavaju ljudi prosječnost, površnost, grabljanje po površini stvari, laskaju i dive se uvijek po istom principu: da je Subjekt barem mrvicu slabiji od njih samih, pa da im ne uništi osjećaj tajnog trijumfa: “I ja bih mogao tako, i bolje, čak i bolje!”. Velike stvari, istinski velike, unikatne, originalne, s uočljivom specifičnom duhovnom težinom, obično im “promaknu” i prođu ispod radara. Nije njima nešto, naporno je… Ti stihovi u rimama, te vlastomišljene prosudbe, a i rečenice su nešto podugačke, pravo govoreći.

Pa, onda, jesam li manje tjeskobna glede osjećaja?

Mogu li reći onoj svojoj biranoj manjini, da su lijepi, da ih volim, da divno mirišu, da su mi svraćali u san, a da pri tom ne stavim stotinu ograda, ne bih li bila “sasvim ispravno shvaćena”? Kakva korist od tupe ispravnosti, kakvo krkljanje od prigušene hrabrosti, kakav glupi stil “izmaknuta repa”, tamo gdje čovjek pruža ruku za mrvicom radosti? Što je s našim obrokom ljepote, što s obećanjima “boljih dana”, koji mogu doći samo kad smo u milosti ljubavi, preplavljujuće, omnipotentne, radosne , prije svega?. Kako je ono divlji, mladi Rimbaud zapisao, da strast traje i razmahuje se “dok nam zlobni štakor ne pokvari gušt”. Ajme, bježimo, skližu nam se ovdje potplati po naviksanim kuhinjskim pločicama, dosta, dosta!

Pitaš, dakle, ja odgovaram sebi. Ne znam znači li to da sam si postala važna, da sam izašla iz nekog statusnog, dobnog, položajnog, rodnog “zapta” i došla do mudrosti onoga nespretnjakovića (a genijalca!) MONKA, koji veli u jednoj epizodi serije: ” Uvijek držim dio sebe slobodnim za hitne slučajeve”. Pa, evo, dođoh i ja do toga. Lelujam, vjetrim, lepršam, beharam, ne znam koliko mi je godina, gdje mi je mjesto u zapećku i čime bih se trebala baviti, o čemu brinuti, da budem prihvatljiva javnosti, “umjereno konkurentna”, nježno obazriva i kuntentna?

Dobro sam, hvala na pitanju. Žuna u glavi udara mi takt, pjevam neku pjesmu, koja do jučer još nije postojala. Nije li to sjajna vijest, za mene i za (moj) svijet? Čut će se, čut će se! Imam ja toga na hrpe, na rudarske vagončiće. Znaju to moji svi, oni pravi moji. A za ostale bogme niti ne marim.

.

24. veljače 2024. F. G.